Ono…. kad se zvijer izmakne kontroli… eto ti nam ga NA!
Zašto ste stavili francusku zastavu preko profilne na jedan dan?
Ja iz sućuti.
Iz protesta protiv terorizma BILO KOJE VRSTE.
Iz boli.
I NEMOĆI, prije svega.
Jer mrtve ništa ne može vratiti. A mi ostajemo samo pasivni promatrači, spavači, a već sutra i ZABORAVLJAČI.
Zato sam stavila zastavu.
Svakako ne iz podrške vladi zemlje u kojoj su stradali NEVINI. Ni njenoj vanjskoj politici.
Jednom mi je cover bila palestinska. Nisam promijenila svijet nijednim mojim coverom ni profilnom.
Niste ni vi.
Dakle smo SMIJEŠNI.
Ovu bol i tugu zbog Pariza…. istu sam osjećala i za mlade i nevine žrtve u Norveškoj, Londonu, u Americi, Africi….
Ipak, najviše su me, zapravo, pogodile one slike masakra studenata u Keniji, jer mi je stariji sin tada bio student… i jer mi se to tad prvi put učinilo kao najava novog svjetskog rata.
Moji najdublji porivi redovito izlaze iz majčinskog ludog nagona da zaštitim cijeli svijet, štiteći tako i okruženje moje djece.
Kao da je to više uopće moguće….
Naš je bio užasan.
Ali lokalni.
U ovaj ćemo se zakotrljati SVI. I što onda kada od… zaboravljača… postanemo ipak SUDIONICI?
Ovo u Parizu doživjeli smo SVI, NAŽALOST TEK SAD, kao realnu mogućnost da je nešto ovako vjerojatno i TU.
Prezirem desničarstvo BILO KOJE VRSTE.
I ekstremizam.
I terorizam.
I etiketiranja.
I mržnju.
I odvajanja.
I loše politike.
I žrtve počinjene u ime istih.
Ali gledam vas, čitam, međusobno se prozivate, pljujete i brišete, majku vam glupu, bešćutnu i ksenofobnu!
A novi nam je Svjetski rat na pomolu!
Gledam slike, googlam, i suze mi idu same.. Pokolji, silovanja, masakri, krv, smrt, plač i bol….Kenya, Paris, NY, Beirut, London, Irak, Sirija….mladi, djeca, plač, mrtvi, strah, progoni, ubojstva, sakaćenja, obezglavljenost, suze, mrtva djeca, djeca. DJECA!!!
Gdje će nam djeca živjeti, raditi i voljeti, u kakvom to svijetu? Možda smo svi zakasnili s razmišljanjima o tom! Što ako jesmo?
Dok ovo čitate prisjetite se da je ne tako davno s Plesa za Siriju poletjelo 75 aviona s 3000 tona oružja.
I hrvatskog, isto.
Čiji je to dole rat?
Naš?
A mi smo u uvjerenju da se nama ne može dogoditi Pariz.
Naši nas političari srčano uvjeravaju u to.
Nemojmo nikada zaboraviti prave krivce za ovo sve, kao ni odakle je svo zlo krenulo, a kraja se ne nazire… ne brkajmo ključne stvari.
Isfinanciraš i ciljano proizvedeš teroristu, al podcijeniš njegov ekstremni fanatizam i mogućnost otimanja kontroli…i ludilo krene.
Tko je, onda, stvarno kriv za sve ovo?
Čija nas je politika dovela do početka rata?
Možda shvatimo da se pravi krivac ipak ne zove Omar. Ali bi se mogao zvati George.
Gdje će nam duše?!
Ne molimo se za Pariz.
Molimo se za CIJELI SVIJET!
ALI BAŠ NIKADA NE POKAŽIMO STRAH!!!
Autorica: Wanda
1
20
20
20
