Bila bi ovo sasvim obična srijeda da me nije uzbuđenim glasom nazvala prijateljica Sanja i rekla: ”Imam dvije karte za Zagreb film festival. Projekcija filma je večeras u 7 u kinu Europa. Oćeš samnom?”. Pomislih: ”Eto, odabrala je baš mene. Zna da volim filmove, a i oku sam ugodan i nadasve duhovit. Spojit će ugodno s korisnim”. Pristao sam na poziv i odmah joj dao do znanja da je to samo izlazak u kino i ništa više. Brak i djecu nek ne spominje. Vrištala je od sreće i uzbuđenja i u prvi mah mi ništa nije bilo čudno, jer tko se ne bi veselio izlasku samnom, ali kasnije sam shvatio u kakvoj sam zabludi bio.
Priznala mi je da je prije mene zvala sestru, ali ona nije mogla s njom ići u kino. Kako sam mlad i naivan, nije mi tu bilo ništa čudno. Volim filmske festivale, jer prikazuju filmove koje ne možemo gledati na televiziji i u lokalnim kinima. Jedini problem sa festivalskim filmovima je što je to igra ruskog ruleta. Jednom naletite na fenomenalan film, a drugi put umrete od dosade. Tek kad smo sjeli u kino, shvatio sam da ne znam koji film gledamo. Sanja je bila sva sretna, jer u filmu glumi Rade Šerbedžija, ali meni je pao mrak na oči kad sam vidio da je riječ o islandsko-dansko-hrvatskoj drami Vrabac (Sparrows). Možda je Sanja sadist?
U središtu priče je šesnaestogodišnji Ari. Nakon što mu majka otputuje u Angolu s novim mužem, Ari je prisiljen preseliti se iz Reykjavika ocu na Westfjord, najslabije naseljeni i najhladniji dio Islanda. Podjsetilo me to na moje tragično djetinstvo i selidbu u Čučerje. Točno sam znao kako se mladić osjećao kad je shvatio da putuje u Majku svih vukojebina. Na zapanjujućoj pozadini surovog krajolika, Ari otkriva teškoće odraslog života, ali i njegove primamljive poroke, čovjekovu zvjersku okrutnost, ali i ljubav. Ne znajući kako se zbližiti s ocem alkoholičarem, Ari toplinu nalazi u baki i prijateljici Lani. Ovo je uzbudljivo kao spot Borisa Novkovića. Šokantni događaj prisilit će ga da odabere hoće li reći istinu ili zaštititi one koje voli. Zalazeći duboko u ljudsku psihu i emocije, film svoj fokus usmjerava na ljudske nesavršenosti, složenosti odrastanja i čovjekovu konstantnu potragu za utočištem i spokojem. Sanji se jako svidio film, ali ona je glumica pa nije mjerodavna:)
Meni je film dozlaboga spor. Kao da gledate hrvatski film devedesetih, samo što su ovdje glumci stvarno odlični. Bilo je par zanimljivh i nadasve duhovitih scena, ali to ne umanjuje činjenicu da je film sporiji od moje nepokretne bake. Ne mogu reći da je film loš, ali me nije ni oduševio. Postoje ljudi koji vole ovakve filmove, nakon kojih mogu razmišljati o tome što je pjesnik htio reći, ali ja nisam jedan od tih ljudi. Volim filmove koji me vuku da ih pogledam više puta, a ovo nije jedan od tih filmova. Inače, Rade se pojavljuje u samo dvije scene.
Rúnar Rúnarsson rođen je u Reykjaviku 1977. godine. Diplomirao je na Danskoj filmskoj školi 2009. Režirao je kratke filmove The Last Farm, 2 Birds i Anna. Njegov prvi cjelovečernji film Vulkan prikazan je na 10. Zagreb Film Festivalu. Vrapci su njegov drugi dugometražni film.
Festivali i nagrade:
Međunarodni filmski festival San Sebastian 2015. – Zlatna školjka za najbolji film; Međunarodni filmski festival u Torontu 2015.; Međunarodni filmski festival u Reykjaviku 2015.; Filmski festival u Varšavi 2015.; Međunarodni filmski festival u Chicagu 2015.
PS: Sad mi je jasno zašto se kolegica preziva Drakulić. Krv mi je popila ovom islandskom dramom. Molit ću Boga da mi da snage da joj oprostim ovaj eksces. Uvijek se pripremim i proučim sve filmove prije nego odem u kino, ali ovaj put sam vjerovao Sanji. Poanta ove priče je: NE VJERUJ ŽENI KOJA LAŽE!
Autor: Josip Novosel
1
20
20
20
