Međunarodno priznanje Hrvatske je postupno uslijedilo nakon proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske 25. lipnja 1991.Istog dana razdruživanje je proglasila i Slovenija i sljedeći dan su se novosamostalne države uzajamno priznale.
Iako se naši vjernici vole busati u prsa kako nas je Vatikan priznao prvi, to nije istina. Prije Vatikana, koj će naše priznanje kasnije skupo naplatiti Vatikanskim ugovorima (priznali su nas 13.sječnja 1992.), Hrvatsku su neovisnost 1991. priznali osim Slovenije, Litva, Ukrajina, Latvija, Island i Estonija.
Dana 15. siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te još i Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države.
Novonastala država je imala sve u svome vlasništvu: središnju banku, monetarni suverenitet/svoju valutu (Hrvatski dinar koji nije izdala središnja banka već Ministarstvo financija kao prijelaznu valutu, a na Dan državnosti 30. svibnja 1994. godine, uvedena je kuna kao novčana jedinica RH, zamjenom za hrvatski dinar u iznosu 1:1000), državne banke, tvornice, energetske kompanije, telekomunikacije, šume, vode, kuće, stanove, prehrambenu industriju, farmaceutsku industriju…). Nešto što je u zapadnom kvazidemokratskom svijetu bilo nezamislivo, utopija, u Hrvatskoj je bila stvarnost. Iako u ratu, Hravatska je bila jedna od najbogatijih zemalja u Europi, a usudio bi se reći i najbogatija. Imali smo monetarni suverenitet, nekreditnu emisiju novca, a vanjski dug nam je raspadom Jugoslavije bio svega 4 milijarde dolara.
Rat se bližio kraju i sve činilo idilično, ali dok su ljudi ginuli, kriminalci iz HDZ-a su za to vrijeme pljačkali Hrvatsku u pretvorbi i privatizaciji, gdje su državno imovinu za jednu kunu pretvarali u privatnu kako bio ostvarili Tuđmanov san o 200 bogatih obitelji koje će upravljati Hrvatskom. Da tu tragediji ne bi bio kraj, 1994. godine su potpisali Mastrihtski ugovor i tako se odrekli središnje banke i monetarnog suvereniteta. Hrvatska više nije imala moć nad svojom valutom koja je u optjecaj nije ulazila kao dug, već smo postali robovi privatnih banaka od kojih smo počeli posuđivati svoj novac. Umjesto da tisakmo svoj novac i puštamo ga u optjecaj, mi smo ga kupovali iz vana uz kamatu. Uveli smo valutnu klauzulu i precijenili kunu i tako uništili bilo kakvu pomisao na domaću proizvodnju i izvoz i orijentirali se isključivo prema uvozu, što je danas rezultiralo kolaspom hrvatske ekonomije.
Politička mafija je isisala sav novac iz domaćih banaka i onda prodala ljudima priču kako moraju sanirati banke novcem poreznih obeznika (iako se lako moglo utvrditi gdje je nestao novac iz banaka i na čijim je računima završio). Građanima su uzeli 80 milijardi kuna za sanaciju banaka i onda su ih prodali tj. poklonili strancima za 5 milijardi kuna. Kasnije će te iste strane banke uz blagoslov svih Vlada i HNB-a opljačkati ljude s kreditima u švicarskim francima, eurima s lihvarskim kamatama i tako zabiti posljednji čavao u lijes hrvatske države. Cijelo vrijeme nas zadužuju našim novcem.
Suma Sumarum svega: Prodali smo Plivu Amerikancima, Hrvatski Telekom Nijemcima, Inu Mađarima, izvore vode Amerikancima, banke talijanima, Francuzima, Austrijancima, Nijemcima…., zlatne poluge po nalogu MMF-a, ušli u još veću Jugoslaviju/Euroslaviju u kojoj o nama sad odlučuje Bruxelless, za koju plaćamo 4 milijarde kuna godišnje članarine, potpisali Vatikanske ugovore u kojoj smo dopustili da Crkva bude država u državi (milijarda kuna godišnje), ušli u NATO u kojem se borimo za američke interese (4 milijarde kuna godišnje,a možda i više)…. itd.
Dakle, sve ono za što smo se borili, samostalnost, neovisnost, slobodu…., mi sada nemamo. Siromašniji smo i obespravljeniji nego što smo to ikada bili. Postali smo robovi u vlastitoj zemlji u kojoj gledamo kako nas stranici izbacuju iz kuća i stanova, kako nam iskapčaju struju i vodu uz blagoslov naše korumpirane Vlade. Od Hrvatske je ostala samo zastava, himna i grb, ali ne i država. Mi je više nemamo. Ako vi želite slaviti zastavu, himnu i grb, slavite, ali ja nemam šta slaviti, niti mogu biti danas ponosan. Dan državnosti ne postoji jer mi državu više nemamo, a nemamo ju ne zato što su nas političari pokrali, nego zato što vi niste napravili ništa da to spriječite. Za to ste krivi vi, vaši očevi i majke, a danas će to biti i vaša djeca itd.
Ako želite slaviti Dan državnosti, onda morate vratiti državu koju smo izgubili, a to možete samo na izborima, ako glasate za povratak monetarnog suvereniteta. Stoga možete glasati za ŽIVI ZID i ponovno slaviti Dan državnosti ili možete opet birati SDP, HDZ i njihove satelite i onda se svake godine pretvarati da slavite nešto što ne postoji.
Autor: Josip Novosel