Stiglo je proljeće. Eh proljeće, proljeće….Budi se priroda…. Budi se sve…. Svake godine, na prvi dan proljeća Miroslav Bogohul- Nesreća sjeti se svoje mladosti. Eh mladosti mladosti. Odrasto je u Zagrebu osamdesetih. Nije volio školu. Dane je provodio po parkovima, skupljao je čikove koje je razmontiravao i motao ostatke duhana u stare novine te pušio. To mu je bila omiljena zabava. Volio je proljeće i zato jer su djevojke tad propupale, skinule zimske kapute, pa su im se ljepše vidjele obline. Volio je djevojke; voli ih i danas, al’ one ne vole njega. Bio je on s jednom, ali ta nije voljela jesti privrtu pa ju je otjerao iz svog života, a imala je i preveliko dupe za njegov ukus.
Nikada nije radio. Dan danas također ne radi. Živi u prihvatilištu za beskućnike gdje noću prespava, a danju gradom luta. I danas skuplja čikove i dopušava ih samo su mu danas pali higijenski standardi pa ih više ne razmontirava i ponovo mota već puši odmah bez pardona. Najsretniji je kad nađe pikavac umazan ženskim ružem. To ga pali. Dok puši takav čik radosno trese glavom, a slobodnom rukom zaigra džepni biljar. To mu je također draga zanimacija. Omiljen hobi mu je također i čitanje. No on ne čita knjige već iz koševa za smeće po gradu skuplja otpad i čita deklaracije. Zbog buljenja u sitna slova je pokvario vid. Stoga sada gnjavi djevojke u parku koje dokono sjede i čitaju knjige da mu pročitaju deklaracije jer on ne može. Laže im da je alergičan na gluten a upravo je pojeo namaz za koji sumnja da ga sadrži pa ga je strah da ne doživi anafilaktički šok. Svaka mu naravno izađe u susret. Kad mu pročita deklaraciju i ustvrde da glutena nema govori: Duboko se zahvaljujem. Sad mi je pao kamen sa srca, a ako ga pak ima počne se grohotom smijati i kaže: E jesam te nasanjko mala.
Ponekad glumi da se ukočio i na pod baci novčanik te moli kakvu mladu djevojku da ga podigne jer se on ne može sagnuti. To ga jako usrećuje jer kad se djevojka sagne može lijepo zaviriti u njen dekolte. Hrani se u pučkoj kuhinji. Alkohol i droga ga zanimali nikad nisu. To nije njegov stil. On preferira zdrav život. Nikada još nije bio kod liječnika. Jedina strast mu je pušenje. Puši neprekidno. Svaki opušak na koji naiđe obavezno dopuši. Najdraža destinacija su mu tramvajske stanice jer tamo ljudi ugase ponekad i cijelu cigaretu jer im se žuri na tramvaj. Nema on nikog svog, al nije ga ni briga. Njemu je dobro. I ko što rekosmo, naj više voli proljeće. Svake godine, na prvi dan proljeća ode u Maksimir, popne se na onu otvorenu pozornicu i zapjeva: Oj proljeće, proljeće; zeleni se drveće; rascvjetali jorgovani i bijeli i plavi; uskoro će lipa da miriše svaki cvijetak sa proljećem diše. Nakon toga se spusti na livadu, ubere traninčicu i zatakne je za okvir naočala, zazviždi veselu melodiju samo njemu znanu, potrči i nestane u šumi…
1
20
20
20
