M.I.L.F. – znam šta vam sada prolazi kroz glavu, ali nije taj Milf:)
Dobro, može i tako…, ali zapravo mi je ta skraćenica poslužila kao značenje svega što je meni u ovom trenutku važno u životu.
M= motivation, I= inspiration, L= love, F= food/ fitness
Prije neki dan, sva sjebana s drugom kavom u ruci, sjedila sam u naslonjaču, drkala po fejsu i odjednom mi je izletio oglas za posao. Obično ih ignoriram, jer me nikada nije interesirao posao preko oglasa. Gdje će mene sada neko zaposliti u 48 godini života? Mene? ‘Alo? Ja se jedino mogu sama zaposliti. Uglavnom… malo sam po kuhinji nešto spremala pa sam se opet vratila pred komp, kad ono i dalje stoji taj oglas. Pogledam taj oglas, piše da traže vizažistice, managere, distributere… bla, bla, bla… Radi se o novoj američkoj firmi u ekspanziji i kozmetičkim proizvodima sa Aloe vera-om. Ajde, razmišljam, o kozmetici znam ‘ko Einstein o matematici… sve me pitajte, ja znam. Prošla sam šminkeraja u svom životu i naučila o make upu sve što svaka žena mora znati pa i više. Kao manager odnosno organizator distribucije… ma i to bi znala, a ako nešto ne znam, naučila bi i trudila bih se. Kao distributer ili prodavač… baš i ne. Nemam tu moć uvjeravanja, ne znam muljat, ne znam lagat, još ako ne vjerujem u proizvod, najbolji sam izbor za propast bilo koje firme. I tako, javim se na oglas u tu svrhu napravim i dizajniram svoj CV. Nisam ništa lagala niti sam „frizirala“ moja radna iskustva. Sve sam iskreno napisala kako je pa ako kome odgovaram, odgovaram, ako ne odgovaram, onda ništa. Kod mene nema sile…Eto neka sam i ja prvi put aplicirala za neki posao.
Nakon nepunih sat vremena od kada sam svoj CV poslala bespućima interneta, javlja mi se žena ugodnog glasa i ugovara sa mnom sastanak iza vikenda. Nakon tog kratkog razgovora, prvo sam promislila kako ja imam stvarno sreću da tako brzo dobijem odgovor u zemlji gdje je naći posao jednako kao da tražite izgubljenih 100 kuna na podu. Pa onda mislim, ok..možda je to zbog imena i prezimena (koji put imam i koristi od toga). U ovoj zemlji Apsurdistanu, ne smijete se ničem radovati jer razočaranja vrebaju na svakom kantunu. Morate uključiti rozi scenario i crni scenario, razmišljati o tome, stvarati svakojake slike u svojoj glavi, a njaviše od svega ispijati kave s prijateljicom „sumnjom“. A šta to ne volim…, ali nema druge, moraš.
Moram se malo vratiti u prošlost. Tamo negdje na početku rata, kad su neki ratovali, drugi su kupovali Zepter posuđe. Mala zemlja, k tome u ratu, gladna svih mogućih proizvoda koje godinama nismo imali, bila je raj za neke trgovce. Tako sam jednog dana, dobila preporuku od prijatelja koji mi je bio i ginekolog, da dođem kod njih u kuću na neku prezentaciju posuđa. Jesam li ga mogla odbiti? Nisam, ne odbijaš svoga doktora. Otišla sam. I prvi put upoznala sektaše zvane Zepter – uvaljivač posuđa. Muž i žena, simpatični penzioneri, prezentirali su nam posuđe budućnosti u kojem kuhaš zdravo i nemasno, skoro da se samo čisti i polira. Žena nam je sve pokazivala, kuhala, objašnjavala dok joj je muž drmao rakijicu s mojim doktorom u drugoj sobi. Mislim, ja mlada, 24 godine, jedina opsesija mi je bilo svako malo otići u Trst po krpice i cipele, koje posuđe, alo???? A onda, opet..penzionerka, majka, domaćica i prezenterica kad kaže da je to vrhunsko posuđe, tko joj može ne vjerovati? Uglavnom, žena od ginekologa je napravila popis želja i kao organizatorica prezentacije dobila je Zepter zdjelu. Boga ti, šta sam joj zavidila… Druge žene koje su bile također prisutne prezentaciji složile su svoje liste želja i ushićeno gledale u mene što ću ja staviti na listu želja. Da ne budem cicija, ipak sam ja bila žena najpopularnijeg pjevača, kupila sam cijeli set posuđa + beštek i dobila zbog toga bonus, set za jelo i tacnu, onu mesinganu, što bliješti… Ti matere, ove su sve zviznule od zavisti. O zdjeli koju je dobila domaćica prezentacije, više nitko nije pričao. Toga dana sam išla kući s 12 uplatnica i ukupnim iznosom kojim sam mogla kupiti jedan solidan polovni auto. Otplatila sam posuđe i organizirala primopredaju. Priča se ponavljala, ja sam morala organizirati prezentaciju i pozvati nove prijateljice. Muža sam poštedjela muke i na vrijeme ga otpravila van. Na toj drugoj prezentaciji, opet da ne ispadnem cicija, kupila sam set za čaj i još jedan servis za jelo. Zlu ne trebalo. Što ako mi nekad dođe 12 ljudi na večeru (u stan od 45 m2), a ja nemam dovoljno pribora za sve? Te večeri sam bila apsolutna kraljica kupjne pa sam dobila za bonus još jedan servis za 12 osoba, ali malo skromniji (ovaj nije imao cobalt na ukrasima) i naravno nagradu za prezentaciju, pepeljaru i zdjelu za voće. Vjerujte mi da tog trenutka nisam imala pojma što sam sve uzela i zašto. Uglavnom, opet sam dobila 12 uplatnica i otplaćivala još jedan omanji auto ili bundu. Kad je došao dan isporuke, preuzela sam stvari i kutijama zablokirala cijeli dnevni boravak. Sjećam se kad je muž došao i to vidio samo je rekao „ jebote, Dani, šta uzimaš zalihe za unuke i praunuke?“. Posuđe i svi ti servisi, čekali su preseljenje u veći stan. Ja sam tu stala s kupnjom. Kad su mi došli nuditi stolnjake od damaska po cijeni od tadašnjih 2000 maraka, rekla sam „dosta“.
Moja svekrva je išla toliko daleko da je nakon posuđa počela kupovati i posuđe namijenjeno za jahtu koju, ne da nije imala, nego nije bila ni u planu, ali borša (torba) u kojoj je dolazilo to jahtaško posuđe joj se svidjela za popizdit pa je kupila i to posuđe. Kamin od Zeptera bio je kap koja je prelila čašu, a uz to je dobila i sat. Danas , nakon toliko godina, drago mi je da sam kupila to posuđe, jer imam ga 20 godina i izgleda kao i prvog dana. Svako malo ga odnesem na poliranje, zamijenim dotrajale dijelove i opet je kao novo. Servis za jelo sam rasporedila, nešto za stan, nešto za vikendicu, ali ima ga i za unuke i praunuke:) Nakon Zeptera, uzimala sam Golden proizvode. U to vrijeme nije bilo takvih proizvoda pa je i ovo bilo poželjno. Žena koja je prodavala proizvode bila je „bol u šupku“. Slala mi je razglednice s putovanja, svako malo ostavljala poruke za novu narudžbu, pričala o prekrasnom iskustvu rada u takvoj firmi. Ostavila je posao farmaceutkinje i postala sljedbenica Golden sekte. Toliko je bila naporna, da sam zvala ured Goldena i molila da mi je skinu s grbe. Nakon toga od straha više nisam htjela uzimati te proizvode. Kod Herbalife-a sam bila već rezignirana, ali sam ga nabavila preko prijateljice bez prezentera. I kad smo kod priče o piramidalnim poduzećima i njihovim precijenjenim proizvodima, tu bi bio kraj, konec, the end!
I tako dođem na taj sastanak kako smo se dogovorili, zbog posla. Dočekao me muškarac godina 32, a izgleda kao da ima 52, u jeftinom odijelu s ružnom pink košuljom i nekim skupim mobitelom na stolu (te tri stvari već dosta govore, šteta što mu cipele nisam uspjela vidjeti). Dakle, nema ukusa, definitivno radi i živi prosječni život za kojeg vjeruje da je poseban, mobitel mu je samo dokaz koliko je lažno uspješan, a izgleda starije jer očito nije lako biti tako mlad, uspješan s 3 dječurlije i prodavati skupe proizvode koje ljudi sve manje kupuju u vrijeme kada nemaju ni za režije. S njim je bila i žena u 40-im godinama, zgodnička, urednog izgleda. Nakon upoznavanja, već mi je nešto u meni govorilo da bi ovo moglo biti neko novo piramidalno sranje. Pustila sam ih da oni govore. Krenuo je muškarac, on je direktor, firma je američka, proizvodi su vrhunski, rade vrhunski pa je nabrojao da je prvo kupio vikendicu, auto, oženio se, ima troje djece i sad radi kako bi sagradio kuću, putuje i sve je bajno. U zemlji na brdovitom balkanu? Ok. Ona je krenula s još luđom pričom. Radila je ni manje ni više nego u UN-u, ali je zbog bolesti u jednom trenutku ostavila posao u UN-u i poželjela živjeti od Aloe vera sirupa jer joj je to spasilo život. Odlučila je preokrenuti stvari u svoju korist, gospodariti svojim vremenom i životom, a ne raditi u nekom jebenom UN-u i imat enormno veliku plaću koja joj donosi stres! Nisam mogla vjerovati, onako u zajebanciji sam je pitala :
– A je li to mjesto u UN-u još slobodno? Ja bi se prijavila!
Nakon smijeha, odmah sam prešla na stvar (nitko mene neće jebat u 48 godini..a ne, ne).
-Gospodo, odmah da vam kažem da ne želim i neću raditi u nikavoj piramidalnoj kompaniji, još manje neću vaše proizvode prodavati da su najbolji na svijetu. Prošla sam ja svakojake sektaše u svom životu i mogu vam reći da su „Jehovini svjedoci„ za vas pravi užitak. Mislim, nemojte se ljutiti ali kako vas nije sram davati oglase za posao koji nema veze s onim što vi zapravo jeste. Još bih mogla shvatiti da muljate neke ljude, naivne..ali kud baš mene? Toliko naivna stvarno nisam.
Neću vam prepričavati što su oni kasnije objašnjavali i kako su pokušali sebe prezentirati drugačije. Od kada sam ih odjebala tog dana, svakodnevno primam sms poruke sa sadržajem, kako ne znam što propuštam. Neću uopće osporavati kvalitetu tih proizvoda, ali zazirem od takvoga načina prodaje. Eto, znate kako se kaže „prvi mačići se bacaju u vodu“.
autor: Danijela Dvornik
1
20
20
20
