Ovih dana, zadesila nas je snježna mećava, a temperature su se spustile debelo ispod ništice. Malo ljudi se može pohvaliti da su bili u preplati za grijanje u zimskom periodu, al’ eto jedan od tih ljudi sam ja. Uspjelo mi je to prošle godine na gađenje i prijezir svih mojih prijatelja koji su plinari ostavili pola svoje sirotinjske plaće. Nadao sam se ponoviti uspjeh i ove godine i tako ući u povijest. ”Ne možete vi toliko dizati cijene, koliko ja mogu škrtariti na grijanju”, ponavljao sam u sebi ponosno sve dok mi se hladnoća nije uvukla pod kosti.
Jebem ti život da ti jebem i vremenske nepogode! Naime netko neuk bi pomislio da sam škrt, ali zapravo su škrti moji susjedi. Pošto živim na sedmome katu u zgradi s osam katova, nalazim se u lijepom sendviču u kojem me sa svih strana griju… Barem sam ja tako naivan i neiskvaren mislio. O Bože u kakvoj sam samo zabludi bio!
Neki dan sretnem susjedu u liftu (starija žena) i srdačno je pozdravim. ”Dobar dan teta Ljubica. Kako vaše zdravlje?”. Ona: ”Ma bole me kosti. Ne paše mi ova hladnoća”. Pogleda me u križ i upita: ”Jel griješ?”. Mislim da se u tom trenutku moje laži ne bi posramio niti Andrija Hebrang. Odgovorih samouvjereno: ”Dal grijem? Rade mi svi radijatori na maksimum. Ni Hitler nije toliko plina potrošio”. ”E vidiš, ja ne grijem ništa”, odgovori ona besramno”. Ako se tad nisam šlagirao, neću nikad. Drhtavim glasom i sa suzom u svom prekrasnom oku upitao sam ju: ”Kako ne grijete?” Ona: ”Eto tako ne grijem. Nedam lopovima svoju mirovinu. Nosim tri jakne po kući i čekam proljeće”.
Svašta mi je u tom trenutku prolazilo kroz glavu: ”Čekaš proljeće? Majku ti jebem da ti jebem škrtu. Na meni si našla štedit? Ja nek umrem od hladnoće u najboljim godinama jer ti imaš doma bundu od barske nutrije?”. ”Nećeš razbojnice, nećeš!!! Prokleta bila na Božić 2015….”, rekao bi Mamić, a ja ću reć: ”Kamo ovaj svijet ide? Svi misle samo na sebe”. Nisam mogao više gledati ozebline na rukama i nogama i upalio sam grijanje. Rekoh sam sebi: ”Nek ode sve u 3 pičke materine. Jednom se živi” i okrenuo termostat na 19 stupnjeva.
Da ne bi pomislili da je sve tako loše u hladnoći, imaju zima i snijeg svojih dobrih strana.
Dođem u poštu, a umirovljenika nigdje. Gledam lijevo, gledam desno, gledam ispod pultova….upitah se: Gdje su se samo sakrili ti mirogojski mališani? Uzmem listić kad ono: Broj 1. Vi ste prvi na redu. Ne voli stara gamad snijeg i poledicu. Ne gledaju starci bez razloga 3 dnevnika za redom. Organizirani su ko’ mafija. Prate se sve vremenske prognoze. Uspoređuju se rezultati. Samo u idealnim vremenskim uvjetima napuštaju svoje katakombe. Pogledah u nebo i rekoh: ”Bože, samo neka pada dok ne obavim svu papirologiju po gradu:)”
Neki misle da je ovo zajebancija, ali preko kontraobavještajne službe Diona, došao sam do kompromitirajućih transkripata umirovljenika i situacija je puno ozbiljnija nego što ljudi misle. Stari paraplegičari su organizirani. Kakav ISIS? Nama su prijetnja penzioneri.
Transkript 1:
Mate: ”Bit će sniga”, reka je Brzoja na Novoj.
Miro: Bit će moj kurac! Gledao sada Vakulu na Hrt-u.
Tomislav: ”Jebala vas televizija. Lažu i jedni i drugi. Mene je nešto priklještilo u križima. Bit će kiše”…
Neki dan mi se javila uplašena kolegica Tamara iz Splita: U Splitu su mutirali. Piju one GMO tablete. Na svoje sam oči vidjela babu Stanku kako trči 100 metara ispod 8 sekundi kad dolaze busevi i trajekti. Prva je bila za iznajmit strancima sobe. Poslije uđe u bus za ić’ doma, pa kaže: ”Oćeš se ti babi dignit, babu bole noge?”.
U Zagrebu je situacija i gora. Groblja zjape prazna, a tramvaji su puni umirovljenika. Kamo oni idu? Žive i na stanicama. Imaju već razrađenu taktiku za ulazak u tramvaje. Kad tramvaj stane, na svakim vratima čeka jedan paraplegičar. Pripremaju se lagano savijenih umjetnih kukova i kad se vrata otvore kreće masakr. Štapovi koje koriste nisu pomagala za hodanje već za obračun s drskom mladeži koja sjedi. Nevjerojatna je njihova brzina i agilnost kada treba doći do slobodne stolice. Znaju s jednog kraja tramvaja baciti vrećicu s K-plus proizvodima na drugi kraj te s nevjerojatnom preciznošću pogoditi slobodnu stolicu i zaderati se da svi čuju: ZAUZETO!!!! Ako se kojim slučajem i desi da netko od njih ne uhvati mjesto, tada kreće gluma kakve se ne bi posramio niti Al Pacino. Ruke i noge se tresu, očni kapci tugaljivo spuštaju, proizvode neke neartikulirane zvukove, a neki čak i namjerno padaju ne bi li izazvali samilost kod naivnih putnika. Jedan od takvih nemilih trenutaka u kojem se naizgled nemoćna bakica dočepala mjesta u ZET-ovoj sedmici na Kvatriću, zabilježili smo na ovoj audio snimci koju smo prigodno nazvali: JA SEDIM
Autor: Josip Novosel
PS: Ova kolumna je isključivo zabavnog karaktera i svaka sličnost sa stvarnim osobama je sasvim slučajna. Shvatite ju kao zajebanciju:)
1
20
20
20
