Glas Poduzetnika u doba korone – Josip Novosel aka Dragi Vođa @DearLeaderJoe
Kad si privatnik ulažeš sve što imaš pa ponekad i ono što nemaš u nešto u što uglavnom samo ti vjeruješ, a svi te drugi blijedo gledaju i pitaju se: ”Zašto si on ne nađe pravi posao (državna firma, sigurna plaća)? Što mu sve to treba u životu? Da je ta ideja tako dobra već bi je se netko drugi sjetio. To će mu sigurno propasti.”, al’ ti ne slušaš glasove sa strane jer tebe vodi neka luda strast, neutaživa želja za samodokazivanjem jer znaš da imaš ono nešto što drugi nemaju i vidš ono nešto što drugi ne vide.
Sjećam se priče o dva trgovca cipela koji su došli istražiti afričko tržište i kad su se vratili u firmu podnjeti izvještaj, jedan je rekao ”Ovo je očajno tržište. Ovdje nitko ne nosi cipele.”, a drugi je rekao ”Ovo je fenomenalno tržište. Ovdje nitko ne nosi cipele.” Ti si taj drugi trgovac koji vidi prilike, koje drugi ne vide. Vječiti optimist čija je čaša uvijek napola puna, a nikad napola prazna. Moraš biti vješt na riječima, odličan psiholog, fenomalan glumac, duhovit, prilagodljiv, vrhunski pregovarač, jer svaki dan imaš novu ulogu. Ti si umjetnik iako nitko nije svjestan toga.
I nije stvar u utrci za novcem, već u igri, kreiranju, stvaranju nečeg iz ničega. Ne želiš robovati društvenim normama, ne želiš biti dio sistema. Veseliš se svakoj sitnici koju si sam napravio i želiš tu sreću podijeliti s drugima pa si nekad i dosadan i ljudi misle da se samo hvališ, al’ ne kuže da si ti malo dijete kojeg svaka pizdarija veseli i da im želiš pokazati da postoji onaj drugi svijet u kojem ti sam stvaraš svoja pravila, svijet u kojem ne radiš od devet do pet, svijet u kojem ti je ponedjeljak najljepši dan u tjednu, svijet u kojem možeš voljeti svoj posao jer ga ne doživljavaš kao posao, već kao igru.
U tom naizgled idiličnom svijetu često plešeš na rubu provalije i ponekad izgleda da ćeš u nju pasti i da ti više nema spasa. To su trenuci kad tražiš podršku za ono što radiš, al’ tebe su već svi otpisali. Uvalio si se u govna i ljudi osjete da ”smrdiš”. Tražiš neki famozni savjet da se uzdigneš kao Feniks iz pepela, ali jedino što možeš čuti je: ”Prestani se glupirati! Nađi si neki pravi posao! Imamo mi i svojih problema. Ne trebamo još slušati i tvoja sranja….” . U najboljem slučaju će reći: ”Ma ne brinemo se mi za tebe. Ti se uvijek snađeš.”
Sad si već polagano svjestan da bi mogao ostati bez svega što si stvarao godinama. Ne možeš jesti, ne možeš spavati, ruke ti se tresu, počneš sumnjati u sebe i postavljaš si pitanja: ”Zar su možda svi ti glasovi sa strane bili u pravu? Gdje sam pogriješio? Zašto nisam napustio zemlju kad sam mogao? Nitko ovdje ne želi da uspiješ. Zašto se borim protiv vjetrenjača?”.
Nastane muk, grobna tišina, blackout…., a onda zastaneš na trenutak i sagledaš šta si sve postigao i stvorio iz ničega i kažeš sam sebi. ”Hej! Zar sam sve to ja sam napravio? Pa ja mogu biti ponosan na sebe. Napravio sam nešto veliko, ali ne samo za sebe, već i za zajednicu. Od moje ideje, od moga rada žive i drugi ljudi u ovoj zemlji. Ako sam uspio prije, zašto ne bih opet? Pali su na pod i mnogi drugi prije mene, al’ nije bitno koliko puta padneš, već koliko se puta ustaneš i nastaviš dalje. Nemam pravo na samosažaljevanje. Ako ja ne vjerujem u sebe, neće ni drugi.
U tom trenutku te više nije strah gubitka imovine, nije te strah neuspjeha, nije te strah osuđivanja (rekli smo ti da će ti se to desiti), strah te je da ćeš morati živjeti kao 99% ostalih ljudi oko tebe i sama ta spoznaja da bi se jednog jutra mogao probuditi uz iritirajući zvuk budilice iz Ikee, pogledati na sat i reći: ”Zakasnit ću na posao koji mrzim. Zašto ne radim za sebe!? ”, probudi nešto u tebi. Vraća ti se onaj dječji sjaj u očima i odjednom se sjetiš zašto si odlučio biti poduzetnik. Pogledaš se u ogledalo i kažeš sam sebi: Imam još 24 sata prije nego mi isključe mobitel jer nisam platio račune. Prekopat ću sve vizitke koje imam, sve mailove, sve telefonske brojeve i nešto ću ugovoriti, nešto ću prodati. Dovoljno je da preživim ovaj dan, ovaj tjedan, ovaj mjesec, a onda krećem dalje u nove pobjede. Neću se predati i neću slušati glasove sa strane. To je njihov život, ali ne i moj. THIS TIME NEXT YEAR, I’LL BE MILIONAIRE:)
PS: Ne Vilime Ribiću, NE vozimo svi Bentleye i nismo svi kriminalci. Ja sam samozaposlen i vozim se u tramvaju. Kad putujem avionom, vozim se ekonomskom klasom, a ne business klasom kao VI s time da ja plaćam i svoju kartu i vašu Vilime. Meni je još ”lako” jer se moram pobrinuti samo za sebe, ali mogu si zamisliti kako je sada svim poduzetnicima koji imaju zaposlenike i moraju se za sve njih pobrinuti, a prihoda nema. Prihodi su nam nula Ribiću. Poduzetnici znaju da o njima ovisi i egzistencija obitelji njihovih radnika. Nismo mi svojom odlukom prestali raditi. Vlada nam je zabranila rad i poslala nas u karantenu.
Jedan sindikalist to ne može shvatiti jer očito i da padne atomska bomba, ljudi poput Vilima Ribića i Severa bi dobijali svoje plaće na vrijeme. Mi niti jedan mjesec ne možemo biti sto posto sigurni koliko ćemo zaraditi i hoćemo li imati plaće za sebe i svoje radnike. Za sve se moramo izboriti na tržištu i nitko nam ne daje garanciju da ćemo u tome biti uspješni. Mi ne tražimo pomoć, samo molimo da nam se ne odmaže.
Država nam zbog financiranja UHLJEBA uzme više od pola naše zarade. Kad spominjemo UHLJEBE, mi ne mislimo na liječnike, policajce, profesore, vatrogasce i sve one ljude u državnoj službi koji pošteno i vrijedno rade svoj posao. Kad spominjemo UHLJEBE, mi mislimo na sva ona izmišljena radna mjesta: župane, dožupane, načelnike, općinare, tajnice, ljubavnice, zamjenike, voditelje raznih agencija za istraživanje ruda i gubljenje vremena, Crkvu, koje kakve fantomske udruge, lažne branitelje (čast pravima), HAZU, HOK, HGK… Sve one ljude kojima je najnormalnije reći: ”Pa mi nabavkom novih Audija štedimo”, na ljude poput vas koji bez imalo srama izjave: ”Pa možemo se uvijek zadužiti za naše plaće.” Vi se zadužujete u naše ime i u ime naših radnika. Kako bi bilo da mi dižemo kredite pa da konačno kupimo te Bentleye, a da nam jamci budu Sever i Vilim Ribić…?
Ako Vlada uzima naš novac i diže kredite da bi isplatila plaće ljudima na izmišljenim radnim mjestima koji ne stvaraju dodanu vrijednost, onda takvi ljudi nisu potrošači, nego sisači, najobičniji UHLJEBI/PARAZITI. Njima ne treba rezati plaće, njih treba otpustiti, a onda nek odluće žele li biti poduzetnici i voziti Bentleye ili će se zaposliti kod poduzetnika jer NEMA BESPLATNOG RUČKA. Odjednom će se naći ekstra novac za veće plaće liječnika, policajaca, profesora, vatrogasaca… i svih onih ljudi koje trebamo i koji pošteno i vrijedno rade svoj posao. Da Vam je stalo do radnika koje zastupate, bili bi na strani poduzetnika od čijeg se novca ti isti radnici financiraju, ali Ribiću, Severu i ekipi je stalo samo do njihovih prenapuhanih plaća o kakvima 90% poduzetnika i njihovih radnika može samo sanjati. Probajte biti poduzetnici godinu dana i zaraditi na tržištu svoju plaću. Probajte nekog zaposliti i zaraditi onda za svoju i njegovu plaću. Možda ćete onda naučiti što znači Bruto1 i Bruto2 i da za plaću od 15000 kn, morate zaraditi skoro 30000,00 kn i tako svaki mjesec, a di su još troškovi za plaće radnika, knjigovodstva, ureda itd. Umrli bi od gladi nakon prvog mjeseca. Lako je prodavati maglu iz udobne fotelje kad netko drugi radi za vas. Ako stvarno mislite da mi uzimamo vaš novac, a ne vi naš, ajmo napraviti eksperiment da godinu dana privatnici ne rade ništa. Koliko bi dugo izdržali bez nas?
Nisu plaće radnicima male zbog poduzetnika. Poslodavac isplaćuje bruto plaću koja je nekad i duplo veća od neto plaće koju radnik prima. Razliku popapa država da bi financirala plaće UHLJEBA.
Nisu svi poduzetnici lopovi, ali su svi sindikalisti očito UHLJEBI!
Autor: Josip Novosel aka Dragi Vođa
1
20
20
20
