Namibija – Svijet bez vremena – putopis Ive Znaor

0

24.12.’18. / BADNJAK NA AERODROMU FRANJO TUĐMAN

Pet ujutro, ne mogu više spavati. „Šta ako nešto pođe po zlu? Šta ako dobijem neku bolest i umrem? Što ako…“ Ma dosta. Tata me vozi na zagrebački aerodrom. Put do Zagreba nikad duži, a moji dlanovi se toliko nisu znojili niti pred obranu diplomskog. Dolazim na vrijeme, ostavljam svoju prtljagu na check-in, a draga gospođa me pita za posljednju destinaciju.
– Windhoek, Namibija. – odgovaram.
– Imate li vizu za Južnoafričku Republiku?
– Nemam, niti mi treba. – odgovaram kao da sam popila svu pamet ovoga svijeta. –potvrđeno mi je iz JAR ambasade da ne trebam posjedovati vizu za presjedanje u Johannesburgu.
Ako nešto ne volim čuti, onda je to rečenica „Imamo problem.“ Draga gospođa, koja mi je sada sve manje i manje bila draga, obavljala je poziv za pozivom. Problem je nastao kada je British Airways odgodio moj posljednji let iz Johannesburga za Windhoek. Pa se tako moje čekanje od samo 4 sata na aerodromu, odužilo na 28, a Croatia Airlines nije mogao poslati moju torbu na posljednju destinaciju jer zadnji let nisu imali u sustavu.
– Izvolite vaš boarding pass – gospođa mi pruža kartu – kada stignete u Johannesburg, nikako ne idete po vašu torbu. Tražite Immigration office i molite nekoga da uzme torbu i pošalje je na idući let. „Kako je to uopće moguće? Mislim da će me taj netko poslati u 3 lijepe kad mu kažem da mi pokupi torbu!“ Napokon s kartom u ruci, tata, cimerica i dečko, krećemo prema ukrcavanju. Dok odlazim pokretnim stepenicama, okrećem se posljednji put prema njima i pozdravljam ih. Ovaj put, odlazim s kartom koju držim u ruci, a ona vodi samo u jednom smjeru. Planiram se vratiti nakon 2, 3 mjeseca. Ali u Africi nikada ne znaš. Slijedi let do Johannesburga, s presjedanjem u Londonu.

Foto: Iva Znaor, Flash.hr

24.12.’18. / BOŽIĆ NA AERODROMU JOHANNESBURG

Buđenje u Južnoafričkoj Republici. Napokon. Izlazim van i onako još smantanu od tablete za spavanje šamara me topli afrički vjetar kao da mi želi poručiti da dođem k sebi jer sada slijedi akcija zvana – potraga za torbom.
– Excuse me, can you… – zabrinuto sam pristupila gospođi za šalterom koja me dočekala s širokim osmijehom i vrlo brzo prekinula.
– Merry Christmas! – kaže ona.
„Ajme zaista je Božić. Ali to mi sada uopće nije bitno.“ Bila sam gladna. Umorna. I zabrinuta radi torbe. Gospođa je rekla da ćemo sutra prije leta riješiti problem. Popila sam još jednu tabletu za spavanje i zaspala na klupici. Prošlo je prvih 6 sati. Još „samo“ 22. Moj foto kolega Michael iz Tanzanije, uskoro leti prema meni. U 2 u noći trebamo se naći ovdje. Nestpljivo gledam u mobitel, kad mi stiže njegova poruka: „I have a huge problem“. Ponovo ta rečenica koje se najviše plašim, a napisana na engleskom, nekako je zvučala još gore. Zovem ga, međutim više ga ne mogu dobiti. Naredni sati prolaze najsporije, a ja osjećam da gorim od temperature i izmorenosti. „On sigurno ne dolazi. Sve što smo proteklih godinu dana planirali, sada pada u vodu. Moj plan je propao. Mogu se komotno vratiti kući.“ Bile su samo neke od misli koje su mi prolazile glavom… Sve dok ga iduće jutro nisam ugledala, a „huge problem“ je nastao oko njegove vize za Namibiju koju nije mogao dobiti sve dok nije kupio povratni let za Tanzaniju, potrošivši iz budžeta za putovanje prvih 500 $. Izvrstan start.

 

26.12.’18. / WINDHOEK, NAPOKON

Nakon uspješne akcije ukrcavanja torbe na posljednji let, opakih turbulencija, vrištanja i dozivanja svih mogućih Bogova suputnika u avionu napokon smo sletili. Sve je bilo u redu kada sam, napokon, ugledala svoju torbu. Kreće prvo cjenkanje s taxistima. Spuštamo cijenu vožnje do grada s 800 N$ (350kn) na svega 125 N$ (50kn). Vožnja lijevom stranom ceste, automatik. Razbijam glavu kako ću ja kroz dan, dva voziti to čudo. Dogovor s Michaelom je bio da rentamo auto i sami obilazimo ono što nas najviše interesira. Međutim, Michael mi je 3 dana pred putovanje rekao da nije produžio vozačku, te da ću glavni vozač, biti ja. „Pa ja ću nekoga ubiti. Ili nas. Razbiti ću auto. Naredne tri godine fotkati ću vjenčanja samo da otplatim auto koji nije moj.“ Takve misli su mi prolazile glavom, sve dok nisam sjela u taxi i vidjela da to ipak i nije tako strašno. Olakšavajući faktor je relativno prazna cesta. Ok, ako izuzmemo babune i antilope. Napokon ulazimo u Windhoek koji izgleda kao grad duhova. Niti auta, niti čovjeka na cesti. „U redu, za razbiti auto u ovakvom gradu stvarno moraš biti kreten.“ Smjestili smo se u apartman, otuširali se i zaspali. Naredna dva dana proveli smo svaki na svome laptopu i mobitelu organizirajući rent a car i rutu putovanja.
– automatik je. – rekao je Michael, izjegavajući direktan kontakt očima.
Moja prva reakcija je bila – google tražilica i „how to drive automatic car“ ma da sam i sama znala koliko je to glupo. Još gluplje je bilo zvati bivšeg dečka u Zagreb i pitati ga isto. Još nekoliko poziva i pronašao je auto s manualnim mjenjačem. Odahnula sam. Ubrzo, na parking apartmana dolazi nam auto. Toyota Hillux, 4×4. Naspram maminog Peugeota izgledao je kao tenk. „Ok, mogu ja to.“ Sjedam u auto i navikavam se na mjenjač na lijevoj strani, vožnju po nepoznatom gradu također na lijevoj strani. Situaciju pogoršava mrak i jaka kiša. Tu večer spavali smo u apartmanu izvan grada, kojeg smo jedva našli jer u Namibiji – zaboravite na google maps.

Foto: Iva Znaor, Flash.hr

30.12.2018. / KOLMANSKOP – „GRAD DUHOVA“

Naša ruta bazirala se na sjeveru Namibije, međutim, prva i najudaljenija destinacija bila je prema jugu – Kolmanskop, tzv Grad duhova. Nakon dva dana vožnje i prvih prijeđenih 1000 km, bez karte, pronašli smo ga. Usred pustinje, naziru se propale kuće u boji pijeska. Kolmanskop je nekoć bio njemački rudnik dijamanata, a sada gradić koji je progutala pustinja. Izlazim iz auta s fotoaparatom u rukama, gledam u čudu ovo neobično mjesto. Pred ulazom u prvu kuću, u pijesku, nalazila se kada. Sve je izgledalo kao živi Photoshop. Unutar kuća naišla sam na oronule zidove u različitim bojama, prostorije ispunjene pijeskom, koji se u nekim djelovima uzdiže do samog stropa. Zadivljeno sam ulazila iz kuće u kuću. Na nekima od njih još dan danas stoje njemački natpisi poput – pekara, kupaonica i slično. Ovaj pravi grad duhova istovremeno izaziva jezu i strahopoštovanje prema prirodi koja nekada zna biti nemilosrdna. To popodne krećemo prema Nacionalnom Parku Sossusvlei u kojem se nalazi čuvena dolina Deadvlei. Cesta, po kojoj sam u prosjeku vozila 180km/h, nakon jednog raskrižja, odjednom je iščezla. Čekao me put od 500 km po pijesku. „Pa ovo je prava Afrika, woo-hoo!“ Nakon prvih kapi kiše, blata i proklizavanja auta, više mi nije bilo zabavno. Zatekle su nas i tri pješčane oluje, koje izgledaju kao najgora magla u narančastoj boji, a vožnju otežavaju i jaki udari vjetra. Nekoliko puta cestu si mi prepriječile zebre i antilope. Nacionalnom parku Sosussvlei još nije bilo traga, a naš tank se praznio. U auta je nastao muk. Oboje smo se bojali istoga. Zapeti usred ničega. Stotinama kilometara nije bilo niti jednog auta, niti jednog sela. Bio je mrkli mrak, a goriva je ostalo još za svega 30-ak kilometara. Do našeg kampa dijelilo nas je 80 km i bili smo primorani spavati u autu kraj benzinske koja se otvarala tek u 5 ujutro. Nebo iznad pustinje te noći bilo je nestvarno. I neponovljivo.

31.12.2018. / PUSTINJA I NJENE ČARI

Rano ujutro natankali smo auto i krenuli prema čuvenoj mrtvoj dolini Deadvlei, međutim prije nje, isplatilo se stati na još jedno veličanstveno mjesto. Dina 45. Skinuvši čizme krenula sam na uspon. Nije bilo lako kako se doimalo. Pogotovo ako si bivši desetogodišnji asmatičar koji u usponu na dinu visoku 80m umjesto vode nosi fotoaparat. Negdje na pola puta, ležeći u vrućem pijesku, gledala sam u vrh koji se činio tako daleko i sjetila se stiha od TBF-a „Ustati il’ odustati?“. Nikoga nije bilo predamnom, a iza mene se već stvarala gužva. Michael koji je krenuo nakon mene, polako me dostizao. Htjela sam provesti neko vrijeme sama na vrhu, pa me valjda ta želja gonila dalje. Povjetarac je olakšavao uspon pri paklenoj vrućini. Tragovi tuđih stopala u pijesku koji su me vodili čitavem putem odjednom su se izgubili. „Aha, ovdje nitko nije hodao.“ Svakim novim korakom ostavljala sam svoje tragove u uzavrelom pijesku i osjećala sam se ponosno. Sjela sam na vrh. Provela nekoliko trenutaka sama. Koliko smo mali i beznačajni naspram Nje. Prirode. U tren oka, nestanemo kao i oni tragovi u pijesku. A svijet ide dalje.
Dvadesetak kilometara dalje nalazio se Deadvlei. Nakon izvlačenja auta iz pijeska i iscrpljujućeg propadanja u pijesak po nesnosnoj vrućini, s vrha dine, napokon sam ugledala Deadvlei. Na mjestu gdje se nekoć nalazilo jezero, sada je samo isušeno i raspucalo tlo iz kojega se, kao kosturi, izdižu mrtva stabla… I to mrtva skoro tisuću godina. Teško je ovo mjesto. Paklena vrućina isisava energiju iz svakog dijela moga tijela. Sprženi od sunca i mokri od znoja, stižemo u auto i odlučujem nas odvesti 400 km dalje kako bi proslavili Novu godinu u gradu. Klizavi pijesak nije mi dopuštao da vozim brzinom kojom sam htjela. Primorana da vozim sporo, nastojala sam uživati u namibijskim krajolicima koji su se svakih pedesetak kilometara izmijenjivali. Od crvene pustinje, preko žutih savana do crnih stijena i neograđenih serpentina. Ali stotinama kilometara niti jednog čovjeka. Niti jedne kuće. Nakon šest sati vožnje čuo se prasak. Pogledali smo se. Da, to je bila guma. Usred ničega. Pogledali smo gumu koja je bila raspadnuta, a prilikom pucanja oštetila je branik. Izvadili smo alate za mijenanje gume koji nisu bili odgovarajući. Guma se nije mogla otkačiti s lanca. Nije bilo interneta, nije bilo signala. Pao je mrak. S bljeskalicom na mobitelu osvjetljavala sam mu gumu i dodavala alate. Vrijeme je prolazilo, Nova se približavala. Guma nije bila odgovarajuća, pa me natjerala da dalje vozim svega 30 na sat. Stigavši u grad niti jedan automehaničar nije radio. Zaspali smo ponovo u autu kraj Atlantskog oceana, a tamo negdje u daljini začuo se vatromet. Nismo se ni pogledali.

03.01.2019. / SUSRET S PLEMENOM PRELIJEPIH ŽENA

Ono što me i dovelo u Namibiju bilo je pleme Himba. Upravo za te žene glasi da su među najljepšima na Crnom kontinentu. Nakon nekoliko mjeseci provedenih s Masai plemenom i Hadzabe bušmanima u Tanzaniji, te Mursi, Hamar, Karo i Dassanech plemenom u Etiopiji, interesirala me kultura i svakodnevni život ovog plemena. Ali ovaj put sam bila bez lokalnog vodiča, što znači da sam sama morala pronaći selo gdje živi Himba pleme. Bezuspješno guglanje primoralo me da ih tražim od sela do sela. Naposlijetku sam to i uspjela. Na ulazu u selo, nalazio se muškarac, pripadnik Himba plemena koji nas je s lošim engleskim uveo u selo i upoznao sa svojom ženom. Svaki susret s plemenom ostavlja neizbrisiv trag. S obje strane. Od svih do sada, mislim da je ovo pleme najmanje dotakla modernizacija jer još uvijek ne posjeduju mobitele i slične stvari kao npr Masai u Tanzaniji. Svjesna sam da se to mijenja svakim dolaskom turista u njihov dom, pa tako i samim mojim prisustvom. Žene su bile prekrasne. Suzdržane. Dopustile su mi da napravim nekoliko njihovih portreta. Za razliku od plemena u Etiopiji, ovdje nitko nije tražio zauzvrat novac. Svaka od njih bila je u svom poslu – kuhanju, izradi nakita, brizi o djetetu. Sve je bilo prirodno, a neizrežirana atrakcija za bijelce. Divila sam se njihovoj jedinstvenoj frizuri čiju sam izradu kasnije i vidjela. Na njihovu prirodno kratku kosu upleću se čvrsti konopi čija dužina doseže do sredine leđa te se na vrhovima umeću ekstenzije. Sve se to naposlijetku obavija smjesom crvenog okra i maslaca, a takva frizura može izdržati i do 4 mjeseca. Žene mirišu prekrasno, što mi je bila misterija. Kako? Nisam ni 2 sata na toj vrućini, a već smrdim kao tovar. Tajna je u njihovom tuširanju bez vode. Prije svitanja i prije sumraka žene pale grančice odabranih biljaka iznad čijeg dima pare svoju kožu. Također dim skupljaju u kutijicu koju miješaju s već navedenom smjesom crvenog okra i maslaca te istu nanose na kožu u svrhu zaštite od sunca, ali i ugodnog mirisa. Fascinirana ljepotom žena, nisam ni primijetila da u selu nema niti jednog muškarca. Oni tijekom dana čuvaju stoku i vraćaju se navečer. Žene nam nisu pridavale posebnu pažnju, osim mojoj dugoj kosi i velikoj tetovaži Fride Kahlo za koju su često mislili da sam to ja. Michael i ja bili smo jedini turisti u selu. Sve je bilo opušteno i nitko nas nije tjerao, međutim htjela sam otići. Ne zbog sebe, već zbog njih. Ostaviti ih da u miru žive svoj život. Uvjerila sam se u to da zaista jesu najljepše žene koje sam do sada vidjela u Africi. Na odlasku, gospodin koji nas je uveo u selo rekao mi je gdje se nalazi njihova rodbina. To selo, udaljeno još 200- tinjak kilometara dalje, bila nam je iduće odredište.

Foto: Iva Znaor, Flash.hr
Foto: Iva Znaor

Foto: Iva Znaor

04.01.2019. / HIMBA PLEME I NP ETOSHA

Odlučili smo posjetiti i rodbinu Himba plemena iz prvog sela. Odvezla sam nas u selo koje je izdvojeno od gradova, glavnih cesta, te se do njega dolazi po makadamu. U kompletnoj izolaciji naišla sam na Himba selo. Ovaj put nas nije dočekao nitko. Pješke smo krenuli prema unutrašnjosti sela, međutim za nama je dotrčao dečko, također pripadnik plemena koji nam se predstavio kao vodič. U čudu je pitao odakle smo saznali za ovo mjesto. Kada smo mu objasnili, posvetio nam je narednih par sati odgovarajući na sva moguća pitanja koja smo imali. Žene u više manje istom poslu, htjele su vidjeti svoje rođakinje iz dalekog sela. Sjela sam na zemlju, a one su se okupile oko mene i mog fotoaparata, te s osmijehom od uha do uha nabrajale imena svih žena koje sam fotografirala dan ranije. Bile su sretne što su vidjele svoju rodbinu, a za neke su tek u tom momentu, saznale da su trudne ili već i rodile. Ti trenuci smijeha, u spoju dva različita svijeta, bili su neprocjenjivi.

Namibija – Himba pleme
Foto: Iva Znaor

Napuštamo Himba selo i dok još traje dan odlazimo prema Nacionalnom Parku Etosha. Cijena ulaska u Etoshu me ugodno iznenadila. Svega 30ak kuna što je u usporedbi s nacionalnim parkovima u Tanzaniji čije cijene dosežu i do 300$, stvarno smiješna cifra. Da ne spominjem da su sve životinje u tim nacionalnim parkovima više manje iste. Prespavali smo u kampu, a ja sam se nadala sličnom prizoru zvjezdanog neba kao one noći u pustinji. Međutim, kao što sam rekla, ono je bilo neponovljivo. S izlaskom sunca krenuli smo u višesatnu vožnju po Etoshi, uživajući u ljepoti Majke Prirode. Žirafe, slonovi, tisuće zebri i antilopa samo su neke od životinja koje su mi prepriječile cestu. Tada sam, po prvi put u životu vidjela i obitelj lavova koje je odmarala kraj ceste, što mi je omogućilo da se približim autom na samo metar od njih. Vožnja parkom nije dozvoljena nakon sumraka, pa smo se prije zalaska sunca uputili nazad prema glavnom gradu.
Odlazak sa sjevera značio je kraj mojeg desetodnevnog istraživanja Namibije i njenih, još uvijek, netaknutih ljepota. Auto smo vratili, a nama su, hvala Bogu, vratili depozit. 4600km najmanje po asfaltu, a najviše po makadamu i neoznačenim cestama svakako je vrijedilo obići. Čekalo nas je planiranje rute za narednih 5000 km preko Botswane i Zambije, sve do sjevera Tanzanije. No, to je sada neka druga priča.

Foto: Iva Znaor

 

Autorica: Iva Znaor

Podijeli