NA PUTU PREMA DOLJE – Zagreb – Dubai – New Delhi – Gorakhpur

0

Zagreb – Dubai – New Delhi – Gorakhpur

Došao je i taj dan. Spakirala sam i zadnju kutiju u podrum i tavane prijatelja koji su velikodušno ponudili biti rizničari mog preostalog materijalnog blaga. Sve ostalo sam rasprodala i podijelila tokom zadnja 3 mjeseca. Procjenjujem onako ugrubo s obzirom na količinu stvari kojih sam se odrekla da sam modno osvijestila i obukla cca 56 izbjeglica i 22 beskućnika diljem RH. Ne putujem u Irsku, ni Švedsku, pa čak ni Njemačku, iako čujem da je dobro i tamo, svi mi prijatelji tamo žive. Ja sam uvijek bila onako malo, na svoju ruku, pa mi je tako i ova Indija uletila u priču. Pozvao me dragi prijatelj da se pridružim njemu i njegovom društvu, i sve je trebalo biti organizirano s njihove strane. Vozač, auto, smještaj, ruta. Prvo bi išli do Nepala u rodni kraj Buddhe, pa dalje kroz Indiju u Bodhgayu, Sarnath, Kushingar, sve do Varanasija, Grada smrti. Zgodno, ne?  Djelovalo je kao jedinstvena prilika da vidim još malo svijeta za sitne novce i uz provjereno društvo, bez puno brige i pameti, jer eto oni su svi već bili više puta u Indiji i znaju što rade. Kupila sam kartu i prepustila se flowu. Bez očekivanja i planova. Jednostavno idem, znate onu “kud svi Turci, tu i mali Mujo”. E pa, Turci su u mom slučaju bili biznis ljudi iz Njemačke. I kako to sudbina voli urediti, uletio im je biznis deal koji se ne odbija, a ja sam dobila poruku kojoj sam se najmanje nadala. “Moramo pričati”.

Sad mi ti kažeš, nakon što sam rascopala kasicu prasicu i utukla i svojih zadnjih basnoslovnih 17kn/h u karte? I tako smo si mi popričali. Nijemci su preko noći ispali iz priče, jer su naravno, što drugo, morali raditi. I tako je mali Mujo, u našoj priči, Reica, ostala srećom samo na kratko, jedini protagonist velike indijske avanture. Šok i nevjerica nisu dugo potrajali, našla se tu uskoro dobročudna žrtva koja će biti moj dobri duh tokom ove pustolovine. Ili, vrijeme će pokazati. 

U 14.30 polijećemo iz Zagreba. FlyDubaijev avion ulijeva nam dozu vjere da se nećemo raspasti na 8000 m kao dedina maketa propelerca koje sam se dočepala još kao razigrano, radoznalo dijete. To ipak nije baš bio slučaj sa iduća dva aviona s kojima smo nastavili putovanje do finalnog odredišta. No, o tome kasnije. Zgodni tamnoputi stjuard (realno, čak je i moja pratnja komentirala kako je stjuard.. Avion servira nam penne sa rajčicom, super bazično ali i podnošljivo s obzirom na uobičajenu kvalitetu hrane koja se služi na letovima, posebice u ekonomskoj klasi. No što me se dojmilo, više i od stjuarda, je da ova kompanija hranu servira u kartonskim posudicama, a svi prilozi uz glavno jelo dolaze servirani u višekratnoj plastičnoj posudi, što znatno umanjuje količinu smeća koja ostane iza samo jednog obroka i leta. Već sam u više navrata razmišljala pisati avio kompanijama zamolbu da razmotre više eko friendly alternative, i ovo me baš ugodno iznenadilo. Što reći, svatko svoju radost ima. Let je tek napola bukiran, tako da imam 3 sjedala samo za sebe i uživam u komforu. In flight entertainment nudi nekoliko tisuća pjesama, filmova, ali sve zaključano i dostupno “već od 5,99 usd”. Nemam vam ja naftnu bušotinu pa da se tako raspištoljim, a tek krenula.. Kao prava proračunata Balkankanka, vadim smartfon, vlastite slušalice i kratim vrijeme sa nekim Netflix dokumentarcem kojeg sam si downloadala za offline mode još kod kuće. U 23 h stižemo u Dubai. Ugodna 22 stupnja. Preogroman aerodrom, dva autobusa nakon i 40ak min od slijetanja uspijevamo pronaći šalter od Jet Airlinesa, indijske kompanije s kojom letimo do Delhija. Srećom, do idućeg leta je 5h lufta, pa imamo dovoljno vremena za sve. Zapravo, i više nego dovoljno. Nakon 2h u Dubaiju, već sam smorena količinom tupih pogleda i opasnost za aerodromsku sigurnost, a uzrečica “ko tele u šarena vrata” dobiva konkurenciju, shvaćam da je vrijeme da posegnem u ruksak i zamotam kosu u maramu. Sjećam se kako sam prije 2 godine u centralnoj americi potamnila kosu kod frizera iz sličnih razloga. No ne čudi me to, pogotovo dok pri boardingu shvaćam da sam na tom letu jedna od možda svega 10ak žena i definitivno jedina svijetle kose. Koeficijent buljenja vrtoglavo raste. Kad samo pomislim kako sam do prije par dana trebala ići sama na ovaj put.. Zahvaljujem Jahveu, Alahu, Buddhi i Ganeshi što ipak imam društvo. Šišaj emancipaciju. Dobro je imati nekoga da pomogne sa oversized ruksakom. Buddhimo realni. Ovaj let je pak bukiran do zadnjeg mjesta, zrak je težak i zbijen, razmišljam si kako to mora da je od čemera i beznađa koje primjećujem u očima dobre većine ljudi, više nego zbog ičega drugog. 

Kao charter let lučkih radnika, nadničara, šljakera u nekoj surovoj industriji. Vjerojatno i je tako nekako. Mi iz Hrvatistana i stotinjak sirotih Indijaca, ekipa koja si taman može priuštiti najjeftiniji let na last chance airlinesu, tko preživi pričati će. Pri polijetanju se čuje uznemirujuć zvuk. Tako NE zvuči motor niti išta pri normalnom uzlijetanju. Kroz glavu mi strelovito prolaze sjećanja na sve čudne snove koje sam sanjala u zadnje vrijeme… Ne to ne može biti način na koji ću otići, mislim si u sebi. Trebala sam rezervirati preko neke normalne kompanije, a ne turban erlajnsa, eto mi ga sad, kad slušam Novoselove savjete o mjerama štednje. Tip je oćelavio koliko mu je hladno doma, ali ne bi taj upalio grijanje. Sad ću postati riblja hrana u Arapskom moru. I još pijem kapsule riblje ulja, ali baš zato, možda mene neće, možda zabriju da sam jedna od njih… To be continued. 

Autorica: Rea Tas aka Žena Vrač – https://www.instagram.com/reafarout/

Podijeli