Sjeverozapadna Istra – tartufi, malvazija, sunce, more…

Ako ste u Zagrebu preko zime, a snijega nema, onda znajte da imate 50 nijansi sive, samo što su ove nijanse uzbudljive kao izbor za slovensku pjesmu Eurovizije. Odlučio sam za vikend pobjeći iz grada. Tražio sam neko mjesto koje ima more, dobru klopu, puno sunca, a da nije predaleko. Kako sam veliki ljubitelj lika i djela Elija Piska, a volim i kapljicu dobre malvazije i tartufe, odluka je pala na Istru, točnije Sjeverozapadnu Istru i grad Umag.

Razmišljao sam intenzivno koga pozvati sa sobom. Treba mi netko tko nema život, netko tko ne radi u petak, netko tko je more vidio samo na televiziji… Tko bi to mogao biti? Pa naravno, Irena, tko drugi. Ispalo je da baš u petak ima neka predavanja na Šumarskom fakultetu. Cijepala je drva do 10, pa smo krenuli tek u 11:15. Došli smo u Umag u poslijepodnevnim satima i čim smo izašli iz autobusa (jebiga, pukla mi je kuplung lamela na Cesni. Kud nesreća uvijek na poštena čoveka?), istarsko sunce je obasjalo moje prekrasno lice, a Irena je isto dobila koju opeklinu. Zadnji put je tako lijep dan bio kad sam se ja rodio, ali nije sad ni vrijeme ni mjesto za priče o mome djetinjstvu. Smjestili smo se u hotelu Sol Garden Istra, gdje nas je dočekao crveni tepih, kako i dolikuje kad im u goste dolaze najljepši izdanci Stupnika i Čučerja. Ako se pitate kako izgleda Majka svih vukojebina, upišite ova dva pojma u Google.

Ostavli smo stvari u stvarno velikoj i lijepo uređenoj hotelskoj sobi, zapravo apartmanu i uputili se na gala večeru u hotel Aminess Maestral u Novigradu.

Gala večera je bila namijenjena za sudionike Istria Winter Cupa, međunarodnog nogometnog turnira, koji okuplja europske prvoligaše. Po šesti se put održava na području Sjeverozapadne Istre. Od 31. siječnja do 07. veljače 2016. godine publika je imala prilike na terenima Umaga i Novigrada, uživati u egzibicijama vrhunskih profesionalnih igrača iz šest ekipa. To su zapravo pripreme za nastavak nogometne sezone, gdje momčadi iz Hrvatske i inozemstva odmjeravaju snage na malom nogometnom turniru.

Sada se sigurno pitate kako sam ja upao na tu večeru? Krenuo sam u nogometne vode kao najstariji sin radničke obitelji iz Dubrave. Naravno da sam se upisao u nogometni klub Dubrava, gdje su tada igrali: Paško, Kolja, Roberto, Roky, Sebastijan, Jole i ostala braća Glasnović. Sjećam se kako je nas 50 nadobudnih mladića, naganjalo jednu loptu po blatnjavom terenu. Još mi zvoni u ušima: Dodaj meni, će ti koske prospem na asfaljt. Udri ga Roky…. Vratio sam se nakon prvog treninga s podljevom ispod oka, a siguran sam da bih bio novi Luka Modrić, samo puno ljepši, da sam samo imao prilike doći do lopte.

Naravno da nisam upao na gala večeru zbog jednodnevnog izleta u nogometne vode. Kao istaknutog člana čučerske masonske lože, prijatelji masoni iz Istre su me pozvali da prisustvujem ovom stvarno sjajnom događaju. Nema čega nije bilo na stolu: Fuži s tartufima, sirevi, inćuni, istarski pršut i kobasice, salata od hobotnice i još kojekakve delicije, koje sam imao čast tu večer probati, a vi ćete, eto, moći samo sliniti nad ovim slikama koje ću objaviti, jer sam dobar čovjek i stalo mi je do toga da i vi osjetite dašak glamura.

Obično sve zasjenim na gala večeri, ali ovaj put je zvijezda bila Irena. Svi su gledali u nju. Izgledala je savršeno. Ona je radila kao hostesa na utakmicama Lige prvaka i navikla je na nogometni ambijent. Braća joj također igraju nogomet, tako da zna sve o nogometu. Dok se ona borila s trećim tanjurom liganja, meni se upalila lampica u glavi. Probudio se Delboy u meni. Sjetio sam se onih kopački iz Dubrave. Dva kamiona mi stoje doma, prave NAJK. Dao bi ih po nabavnoj cijeni. Sad je prava prilika. Svi nogometaši i treneri su tu. Nakon što popiju par butelja Malvazije, neće im smetati što su sve kopačke lijeve. Malo se stisnu prsti i pucaj brate. Danas su nogometaši razmaženi. Budi sretan da si i to dobio. Taman kad sam se htio ustati i reći: ”AJMOOOO! Još malo pa nestalo. Sve po 10 kuna.”, Irena se okrenula prema meni i rekla: ”Molim te, bez ciganluka večeras. Svaki put me osramotiš”. Mogao sam možda tu večer postati tajkun, al’ bio sam slab na Irenu. Pogledala me onim tužnim stupničkim očima u križ i jednostavno ju nisam mogao odbiti”.

Ireni je nakon sedmog tanjura malo pozlilo pa smo se uputili u hotel na spavanje jer nas je sutra čekao naporan dan. Probudili smo se malo ranije u subotu da stignemo na doručak i uživamo malo u wellnessu hotela Sol Garden.

Iako je na švedskom stolu u ponudi bilo svega, žitarica, jogurta, kojekakvih zdravih namirnica, mi smo se odlučili za pravi radnički doručak. Ja sam uzeo lagani pomfri sa zapečenim kruhom u jajima i kajganu, par kroasana, čokoladnih namaza, sok od naranče, a Irena je jela palačinke s kobasicama jer je ona Slavonka i roditelji bi je se odrekli da je namazala pekmez na palačinke. Kasnije je još umakala kroasane u paštetu i srkala kavu, a ja sam se lagano okrenuo i pravio da ju ne poznajem. U jednom sam trenutku kroz prozor ugledao crnu mačku. ”To je loš znak”, pomislih u sebi. Tražio sam pogledom trudnu kineskinju s drvenom nogom da skinem urok, ali bilo je uzaludno. U Istri smo, a ne u Pekingu. Dok sam ronio suze, Irena mi je pružila K-plus maramice i rekla da se ne brinem. Uzela je soljenku i tri puta prosipala sol iza svoje glave u smjeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu. Postoje Čučerska i Stupnička škola skidanja uroka. Vrijeme će pokazati koja je bolja.

Kako je naglo izašlo sunce, malo smo promijenili plan. Umjesto hotelskog bazena i saune, odlučili smo uživati u svježem morskom zraku. Napustili smo hotel koji se nalazi stotinjak metara od mora i krenuli smo u šetnju. Zapravo smo se više naslikavali, ne bismo li vadili mast svima koji nisu imali tu sreću da se za vikend maknu iz svojih katakomba.

Ja sam inače bio na moru već više puta, ali Irena je more vidjela jedino na televiziji. Ovako to izgleda kad netko iz Stupnika prvi put vidi more:)

U jednom trenutku se toliko zanijela, da je zaboravila da ne zna plivati. Sunce je sijalo, al’ more je bilo hladno kao srce blagajnice Željke iz Dione. Nisam se dvoumio niti sekunde. Znao sam da će me njezin otac ubiti, ako se ne bacim za njom, a majka je već poručila da će mi počupati ovo malo kose što mi je ostalo na čelavoj glavi ako joj se išta desi. Već sam vidio onu scenu u kojoj Irena poput Kate Winslet leži spašena, a ja kao onaj jadnik Di Caprio, podliježem ozeblinama u najboljim godinama. Oj živote, gorak li si. Por ke? Zašto baš ja Bože? Zar ti nije dosta što imam kratke noge? Viknuo sam iz sveg glasa: ”ALAHU AKBAR” i bacio se za njom. Mnogi će sad misliti da je ovo neka lovačka priča iz Umaga, ali sjetite se što bi Isus rekao: ”Blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju”. Dobro, znam da ja nisam Isus, pa vam nudim fotografije kao dokaz.

Ovdje se već dalo naslutiti da će se desiti neko sranje.

Nažalost, moje riječi upozorenja nisu doprle do njezinih stupničkih ušiji.

Kad se desi ovakvo sranje, neće vam pomoći ni Superman, ni Spiderman, ni Batman… To su sve pederi u tajicama. Sva sreća da se na mjestu zločina našao pravi superjunak, ČUČERMAN. Junački sam se zaletio, uhvatio Irenu u zraku, odbacio je na obalu i pao u ledeno more. Kosa mi narasla ako lažem. Evo i slike kako izlazim iz ledenog mora, kao neopjevani Istarski junak.

Znam da ste sada u šoku, a jedino što bih vam ja mogao sada reći, je već odavno rekao ILIJA ČVOROVIĆ, pa ću citirati njega.

Irena me nakon ovog junačkog čina, zamolila da ju slikam kako se smiješi i da obećam da neću nikome reći što se desilo toga dana, jer ju je bilo sram. Naravno da sam ju slikao i obećao da ću šutjeti (NISAM OBEĆAO DA NEĆU PISATI). Evo i slike.

Krenuli smo prema hotelu jer smo u 13:00 sati imali dogovoreni ručak u konobi Astarea.

Konoba Astarea se nalazi u mjestu Brtonigla, koje se nalazi uz glavnu cestu na putu od Buja prema Novigradu. Dolazak ispred konobe smo ovjekovječili mojim fotoaparatom, ali ne toliko zbog sebe, koliko zbog vas koji ćete sada žaliti što niste mogli biti na našem mjestu.

Iako iz vana izgleda kao obična obiteljska kuća, iznutra ima pravu toplinu istarske konobe. Iz velikog kamina koji se nalazio odmah iza našeg stola, širio se opojan miris svježe ribe i pečenih kapesanta.

Dok smo uživali u ambijentu i opojnim mirisima, prišla nam je ljubazna konobarica i ponudila nas domaćom istarskom rakijom – Biskom. Irena je bila fina i zatražila je samo čašu vode, a ja sam k’o Alen Vitasović, odma strusio dvije Biske na eks. Nabacili smo još dvije fotke, dok smo čekali klopu.

Irena je ručak započela sjajnom krem juhom od gljiva, a ja sam jeo laganu riblju juhu. Nakon jučerašnjih tartufa, pašte, pršuta i kobasica, juha je bila odmor za dušu. Nakon juhe su na stol stigle svježe kamenice i salata od rakovice za mene, te domaći istarski sir i pršut za Irenu (Pravi mali slavonski krmić. Jede samo prasetinu).

Pršut je bio sjajan, ni premekan, ni pretvrd. Nije bio niti previše slan. Odlično se stopio s domaćim sirom (to znam na temelju onog mikroskopskog komadića, kojeg mi je Irena nakon polusatne molitve ostavila). Kamenice su bile toliko svježe da sam mogao čuti kako pjevaju Thompsonovu: ”Geni, geni kameni, vatra gori u meni…”. Salata od rakovica je bila sjajna. Ja bih možda uz nju još dodao malo majoneze, ali jbg., ja sam seljak iz Čučerja. Jeo bih i Lino Ladu s majonezom.

Uslijedila je porcija miješanih školjaka od kojih stvarno moram izdvojiti sjajne kapesante. Irena je imala izraz lica kao Dragi Vođa kad su mu razbili najdražu zdjelicu za rižu. Jadnica se prvi puta susrela sa ovakvim jelom koje nema četiri noge i trebalo mi je puno vremena da ju nagovorim da proba školjke. Na kraju sam požalio što sam bio uporan, jer me osramotila pred cijelim restoranom. Morao sam se poslije ispričavati da je to moja retardirana rodica iz Bedekovčine, a da ne bi ispalo da lažem, evo i videa.

Moram ju ipak pohvaliti jer je na kraju jela školjke i uživala je. Za nagradu sam joj naručio porciju fuža sa škampima. Slistila je paštu kao siroće napolitanku. Jedva sam ugrabio par zalogaja. Istra je poznata po fužima, a ako se nađete u konobi Astarea, obavezno naručite fuže sa škampima.

Grlo smo ispirali malvazijom Damjanić. Vino, slamnato žute boje sa zelenkastim odsjajem, miris tipičan i fin, voćni i cvjetni, s izraženim mirisom cvijeta bagrema, bazge i grejpa, suho, svježe, zaokruženo, uravnoteženo i harmonično, s određenom notom slanosti i karakterističnom sortnom gorčinom. Znam da zvuči malo gay, ali vjerujte mi da ja to nisam osjetio u vinu. Prepisao sam s njihove stranice, ali to ne znači da vino nije dobro. Štoviše, bilo je odlično. Lagano, pitko, za razliku od zagorskih kiseliša moga oca, ovdje se osjetilo grožđe. Butelju smo potrošili k’o seljak poticaje.

Naravno da nismo ovdje stali. Irena je naručila još lignje na žaru, a ja Šarga (Šarag) na gradelama (za one koji ne znaju, Šargo je riba jajolikog oblika, spljoštenog tijela. Ima jaku čeljust s odebljanim usnicama. Jako je sličan picu). Za prilog smo uzeli blitvu i krumpir. Bilo je lijepo za promjenu jesti neku drugu ribu, jer uglavnom svi nude samo brancina i orade. Sve je bilo jako ukusno. Ja bih možda stavio više češnjaka u blitvu, al’ šta ako vam dođe grof Drakula, pa vas onda još tuži da ste ga pokušali ubiti. Nije baš zgodna reklama. Bolje igrati na sigurno. Nažalost sliku nećete vidjete jer je Irenina glad bila brža od mog fotoaparata, ali zato ćete vidjeti čime smo se zasladili. Domaći čokoladni kolač (sjajan je) i istarska varijanta kremšnite (nisu kao samoborske, mal0 drugačije, ali su fine).

Ako se nađete u sjeverozapadnoj Istri, svakako posjetite konobu Astarea. Ugodan, topli, obiteljski ambijent, sa ljubaznim domaćinima i sjajnom, svježom domaćom klopom. Ovim putem bih se htio zahvaliti kolegici Ani koja mi je preporučila konobu Astarea. Posvetio sam joj i pjesmu: Volim slovo A, volim ime tvoje, volim te Ana, majke mi čučerske moje. Pjesma se svidjela i Eliu Pisku, tako da me ne bi čudilo da ju uskoro zapjeva u lokalnom vatrogasnom domu:)

Uputili smo se punih želuca do centra Umaga. Malo smo prošetali glavnim trgom i nabacili posljednje fotke prije odlaska u Zagreb. Izgledalo je sve idilično, dok nismo opet naletili na crnu mačku. Jebem ti život da ti jebem. Nije bilo kineskinje sa drvenom nogom, nije bilo soljenke. Tu više ni čučerska ni stupnička škola tjeranja uroka ne pomažu. Irena i ja smo bili prepušteni na milost i nemilost sudbini. Sva sreća da je s nama bila Ana i odala nam tajne, kako Istrani riješavaju ovakve situacije. ”Konobar, tri rakije, ali duple. Crna mačka je u pitanju”. Rakija je u Istri lijek za sve nedaće.

Umag je sjajna destinacija za bijeg iz grada preko vikenda. Ako želite romantičan vikend ili obiteljski odmor, možete uživati u brojnim plažama, prekrasnoj prirodi, starom gradu, vrhunskim vinima, siru, pršutu, tartufima i ostalim istarskim delicijama. Umag je poznat i po ATP turniru i brojnim sportskim sadržajima (tenis, nogomet, biciklizam…), za svakog će se pronaći po nešto. Zahvaljujući smirujućoj atmosferi, Umag je idealna destinacija i za wellness odmor.

Mi smo uživali u Umagu, sjajnom hotelu Sol Garden Istra te konobi Astarea. Sigurno se opet vraćamo na proljeće, kada se u sjevorozapadnoj Istri održavaju dani vina, točnije Wine and Walk. 11 km inspirativne šetnje, 8 vrhunskih istarskih vinara, 7 lokalnih proizvođača i ugostitelja te 7 okrepnih stajališta. Više o tome možete saznati na stranicama Colours of Istria http://www.coloursofistria.com/hr/dogadjanja/sport/istria-wine-walk

Za kraj bih samo mogao nadodati da ovo nije bila samo priča o jednom velikom čovjeku, iako ima kratke noge, nego i priča o djevojci iz Stupnika koja je prvi puta vidjela more. Iako će me razapeti nakon svega što sam napisao o njoj, mogu reći da je Irena jedna od osoba s kojom bi mogao gledati boju kako se suši na zidu, a da mi ne bude dosadno.

Pametna je, duhovita, zgodna i rekao bi savršena, da se nisam s njom vraćao u Zagreb, kada je pokazala svoje pravo lice.

Pitao sam ju: ”I kako ti je bilo?”

Irena: ”Bilo je odlično, uživala sam, al’ baš mi se sad jede neki čips”.

Ja: ”Nakon svih ovih delicija, pršuta, tartufa, sira…, tebi se jede čips? Oćeš da te sad ubijem?

Autobus je baš u tom trenutku stao u Rijeci i Irena je potrčala do prvog kioska po vrećicu čipsa. Može Irena sa sela, al’ ne može selo iz Irene. Za one koji misle da je sve ovo plod moje bolesne mašte, eto i dokaza na slici sa strane.

Autor: Josip Novosel aka Gastro Snob, (za prijatelje Dragi Vođa), ljubitelj tartufa, istarskih vina, sakupljač postera Elija Piska, dopisni član magazina ”MISLI SVAKO DA JE BACAČIMA UROKA LAKO”, prijatelj imućnih, ali prije svega čovjek, a tek onda tajkun i snob.