Sjedim na vrtnoj terasi Zopilotea, hostela koji je zapravo farma koja organski uzgaja gotovo svu hranu koju poslužuju gostima hostela. Pišem ovaj tekst, ali onako, jedva… Treba se natjerati izaći iz ovog rajskog stanja uma i staviti sve te doživljaje i iskustva na papir, a to nikad nije nimalo lak posao.
Ovaj mali komadić raja na zemlji nalazi se na prekrasnom otoku Ometepeu (Isla de Ometepeu), sa čak dva vulkana, Maderas i Concepcion na jezeru Nicaragua (Lago de Nicaragua). Ispijam “fresh juice of the day” sa prijateljicom iz Njemačke koja se također odlučila na ovo putovanje sa sličnim motivima, opušteno časkamo nakon jutarnje yoge koja je za goste hostela besplatna i održava se svaki dan, u 7 i 16 h, a veliki crveni tropski cvijetovi krase nam kosu dok se vjetarić koji neprestano pirka poigrava njome. Sunce nas grije sa meni osobno, vrlo ugodnih 30 stupnjeva, koji su uz svakonevni povjetarac onako, baš taman.. Šareni leptiri lete posvuda, a plave ptičice pjevaju u krošnjama. Daljni opisi nisu potrebni, bar zasad..
Kako sam uopće završila tu, i meni je pomalo čudnovata priča, no nekako to uvijek biva tako.. najbolje odluke koje sam donijela u životu, nisu zapravo bile baš odluke, promišljene i razrađene, konkretne. Uglavnom su bile intuitivne, proizašle iz nekog unutarnjeg impulsa koji me naveo da akciju, koja bi se ubrzo pokazala najboljom mogućom u tom trenutku i koja bi uvijek rezultirala divnim spletovima okolnosti, nevjerojatnim sinhronicitetima i bez koje, realno, moj život ne bi bio ni približno uzbudljiv i ispunjen, kao što to sa srećom i zahvalnošću mogu reći – danas jest.
Zašto baš Nicaragua, pitanje je koje sam čula popriličan broj puta. Zašto ne? -bio je moj najčešći odgovor. O tom mjestu znam dovoljno malo da nemam nikakva (ili gotovo nikakva) očekivanja, a opet, ono što sam dosad čula o toj zemlji govorilo mi je da je ipak razmjerno sigurna za putovanje, čak i za pustolove i backpackere poput mene, koji ipak nešto ćešće mogu upasti u nevolje nego li hotelski gosti i turisti koje od ostatka svijeta nerijetko ograđuju ograde hotela i resortova. Znala sam da joj ne nedostaje prirodnih ljepota, raznolikosti i zasigurno, predivnih iskustava za doživjeti jednom kad se krene na to putovanje.. Iako me mama već u startu obasula informacijama o svim vrstama morskih pasa, škorpiona, paukova i zmija koji obitavaju na ovim područjima, nekako me to nije puno dotaklo. Slobodna od paranoja i strahova, sa srcem dijeteta, duhom putnika i vagabunda, očima sa visokom kratkovidnošću koje me uvijek zaštite od neželjenih prizora (kakvi pauci, kakve zmije, sa svojih -15 i više, vjerojatno bi mirna proplivala i pored jata velikih bijelih psina, fučkajući.. ) i nakon malo ili gotovo ništa googlanja o toj zemlji, u studenom prošle godine odlučila sam da sam čitavim svojim bićem spremna za ovo.. Dovoljno dugo sam čekala da se ovakvo putovanje dogodi u kombinaciji sa prijateljima koji sanjaju jednake snove o dalekim i egzotičnim krajevima ove naše planetice, nadala se pozivu drugih avanturista i slobodnih spirita čije slike egzotičnih destinacija viđamo po news feedovima društvenih mreža i na prilike koje se magično dese same od sebe i odlučno upisala u web browser SKYSCANNER. Odredište – Nicaragua. Moglo bi se reći da je tako i započela čitava ova avantura. Nakon desetak minuta pregledavanja cijena karata sa raznih polaznih točki prema Managui, glavnom gradu Nicarague, našla sam kartu prihvatljive cijene i to u jednom smjeru – jer, zašto bi si limitirala iskustvo, kad ionako s obzirom da radim kao freelancer, event organizator i DJ, ni nemam neku potrebu i obavezu zime provoditi u sivom Zagrebu. Ni sama ne znajući imam li na bankovnoj kartici uopće dovoljno za platiti kartu, niti koji sam točno datum odabrala za svoj let, bukirala sam u svega par klikova, prvi put u životu plaćajući online i.. i sama u nevjerici, uzbuđeno zaključila – uplata je prošla – idem na put!!! WOOOHOOO!
Iznos koji potrošim za kartu i neki bazični smještaj tamo, ionako ću potrošiti i ostanem li tu u Zagrebu, kojeg već 10 godina zovem domom, i iako ga zaista volim, razmišljala sam tada, čemu praktički gubiti polovicu života, čameći svaku zimu u podstanarskom stanu, boreći se sa vlagom na zidovima, opranim rubljem koje nikako da se osuši zarobljeno unutar 4 zida umjesto da vijori na suncu i svježem zraku (zadarski sindorm, ipak sam ja dite Dalmacije) i čim sve ne..
Zašto trošiti na stanarinu, grijanje, sve te režije i troškove života kojeg realno – sama uopće ne bih ni izabrala.. Postoje ljudi koji vole zimu. Meni zima odgovara prvih tjedan dva nakon dugog toplog ljeta. Čisto eto toliko da se malo pomazim sa plišanom dekicom i toplom pidžamicom, provedem koji dan ispijajući tople čajeve i grijući promrzle prste o šalicu vrućeg napitka, izstajlam koji dragi komad zimske odjeće i.. to je to. Hvala lijepa. Moje srce, duša i tijelo žude za morem, suncem, bosonogim šetnjama po plažama, livadama i šumama.. i evo me sad u džungli! Svi pričamo kako valja slijediti svoje snove, usuditi se, riskirati.. no kad se radi o nama samima, uvijek si smišljamo razne izgovore i obično smo u tome i vrlo viješti.. Dosta toga. Danas smo tu. I samo danas postoji.
izvor: Rea Tas Facebook
Autorica: Rea Tas aka Žena vrač
1
20
20
20
