ROLANJE

URANAK

Role se taj petak probudila vidno nadrkana i s lumboišijalgijom porijekla od prije već poznatoga.

Nepoznat je bija motiv zbog kojeg se koju noć prije opet mrknula s Najdražim Bivšim u njegovom čistom, lipom, ali  neudobnom autu.

Jedno je bilo jasno: ni seks, ni teme, ni zajebancija više nisu bile vridne tog patimenta.

 

Jasno, kad je to prije 30 godina radila na prednjem sicu peglice sa svojim pokoj… pardon, bivšim mužem, ništa je ujutro bolilo nije. Uvečer zvizda, ujutro pizda. Role se diže ujutro kriva ka upitnik od te noći.

 

Čvrsto je sebi obećala da će se drugi put kad poželi snošaj, tamo negdi za dvi-tri-četri godine, mrknut u krevetu skupe hotelske sobe.

Nakon skupe večere.

Jastog, školjke, riba, kunjke.

I glumit multiple orgazme zbog jastoga.

To ako ga uopće poželi.

Ne jastoga, nego snošaj, jel.

 

Glava ju je rasturala i zabauljala je prema zahodu čim je ubila budilicu, sve onako tapkajući u mraku. Prvo je skoro pala u sobi preko pasa, pa u hodniku preko patika broj 45 svog sina, pa klizla preko nečeg šta bi moglo biti vlažna maramica, kojom je dan prije zadnjim atomom snage potaracala dnevni make up.

Dnevni, al u ponoć.

 

Role je danima, tjednima, misecima… preumorna, jer radi… do besvjesti, pa onda drka po kući istom mjerom, a iza ponoći, zapravo, samo dvi face na svitu ne spavaju i misli im lete 200 na sat: Jedna je Neprijatelj.

Neprijatelj nikad ne spava.

Druga je Role.

 

ZAPLET. KOSE.

 

Frizura otpozadi joj je jutros bila nalik ptičjem jebalištu.

Kafa je postala prioritet.

 

Jbg, onda je prosula kafu po podu, udahnila duboko, sitila se ten second pravila prijateljice mikrobiologice, po kojem se bakterije u tom roku ne lipe na hranu, sagnula se i pomela kafu s metlicom i škovacerom. Koja uopće nije bila puna bakterija. Vrela voda je bila uvjerljivi faktor za ubijanje bakterija. Onda je odlipila oči.

 

Na kauču u Rolinoj primaćoj  je u nemogućoj pozi,  još u spitki i s martensicama na nogama, spava njen sin, koji se krišom noću dopisuje sa jednom od svojih milijardu cura, nakon što otprati jednu jedinu jedincatu zakonitu. Znaju li oni da je on, ljubigamajka, neuredan do boga i nazad i da se pere samo prije dejta i da to samo mater može volit?

Ne znaju?

E, pa saznat će!

Brigemese više…

 

Briga se Roli i za neviste. Mrzit će je i tako i tako.

Kad tad.

Šta bi se onda trošili međusobno na umiljatu fazu.

Ova fatalna plava, pigava, antipatiko, k tom još i nezakonita, koju je Role upoznala, sa preširokim umjetnim osmjehom u kojem su joj, muličini, ispale sve desni od falšoće, ionako joj nije od prve legla.

 

– Dobar dan, toliko sam toga čula o vama, jedva sam Vas čekala upoznati!!!

 

Mislim, wtf? Ona ima šešnajest godina tek, ima da me se boji, a ne da me… ma koga ova mala, jel?!

 

Znala je Role jasno ka dan da mora radit i štedit sebi za mali stan.

Tipa 25-30 m2.

Onaj u kojem nikom neće past na pamet dovest na čuvanje ni unuče ni maltezera.

Osobito ne pigavoj plavuši.

 

Role je pripremila papire za kancelariju, izvadila 10 kuna za marendu sinu i shvatila da imaju još 69 kuna i 75 lipa do ponedjiljka. Kad će možda napokon dobiti svoj honorar od Tajkunića za kojeg je odradila posao još prije misec dana.

 

U mobitelu je našla poruku tete (s tatine strane) da je druga teta (s materine strane) dobila unuče.

Treću istu u ovom tjednu.

Alzheimer?

I o tom će Role morat povest računa.

 

Ovaj je misec propustila jedno 100 kafa s dragim ljudima zbog posla.

Dio njih i sa najdražim i najbližim ljudima, koji su joj pomogli da kroz sva sranja zadži razum.

Nije imala volje za NIŠTA.

 

KUĆA-POSO-KUĆA-POSO

 

Spustila se Role iz stana van. Putem pogledala poštu. Odahnula što nema računa. Pokušala upaliti auto. Jes hau nou. Uputila se prema stanici. Tad je, jasno, zalija pljusak svoih pljuskova. A busa nigdi. Uputila se pješke kroz lokve. Njene krasne Rinaldi satenske modre cipele, poklonjen ručni rad iz doba kad je Role još stigla uopće mariti za dobar seks i romantični vikend, polagano su minjale boju.

 

Role nikad nije mogla shvatiti tu pizdariju s ručnim radom, zbog koje platiš more za rukom oslikanu stvar, koja se rastopi i razlije po kiši.

Ka govno.

 

Di nastane tanka crta u kojoj treba reći dosta, to Role nije znala, ali okidača je taj tjedan moglo biti bogami više.

 

Prijetnja ovrhom od strane komunalnog, Stanouprave i HEPa.

Ne, ja nisam socijalni slučaj, gospođo Službenić, ali bi mogla postat!

 

Račun za popravak auta u visini od 600 EURa i svijest da je uskoro čeka i registracija.

Očajna Role našla je u svemu neko zadovoljstvo činjenicom da je njen Omiljeni Meho puno bolji nego njeni prijašnji, ne samo po kvaliteti i cijeni, nego i po stilu s kojim saopći da ti je auto umrlo.

Honorarno bi moga to odrađivati i po bolnicama.

Još bi malo trebao poraditi na stilu u onom dijelu: Jel sjedite, jeste li se udobno smjestili, jel blizu šećerna voda?

Iza toga ne može reći istom ležernošću: jebiga, imate rak, i do Svete Luce ćete partit.

Ali tamo u bolnici svi to uglavnom reču dok su na nogama.

Ko nema dopunsko, ima kuvertu.

Upišite me u tekicu, Omiljeni Meho, vidimo se domalo, valjda!

 

Više miseci neplaćena alimentacija bila je isto motiv (možda je cila Hrvatska još uvik Ante Gotovina, i pametno bi bilo da je, i da se Ante ne definira sa mlatimudanima; ali po pitanju neplaćenih alimentacija sve smo mi raspuštenice redom Ivana Nobilo! Pa tako i Role)

Odvjetnice, budite ljubazni, ovršite seronju!

 

OKIDAČ

 

Role pomisli, jebiga, ako si već doveden pred Zid, tad sigurno nećeš okrenuti guzicu, jer se leđima odguruješ od Zida, a rukama i nogama od problema koji pritišću. To kontinuirano češanje leđima o zid ipak ti napravi crvenilo, pa ojedine, pa rane ljute i nema druge nego svom forcom prema problemima. I onda gazi!

 

Otkad je knauf predsjednika HGK otkrio preparirane kapitalne primjerke ritkih i zaštićenih beštija, otad je, naivna, tek tada pomislila da nam taj i takav HGK ne treba i da članarina plaća nečije hirove. Zbog lopina koji su sustavno pljačkali HGK, nas poduzetnike i u konačnici i Hrvatsku, često zanemarimo kako se U Komori nalaze ipak i ljudi koji znaju svoj posao i voljni su pomoć.

Poput Ineske u sektoru nekretnina.

 

Tih je dana Role iscrpla sve legalne načine za naplatu svojih potraživanja, od Ineske i Komore, preko svojih odvjetnika, Suda časti, ureda gradonačelnika, krim inspektora, faktoring društava, sumnjivih ovrhovoditelja….

 

Misao vodilja bila joj je jedno od najposjećenijih predavanja u HGK, a vezano za naplatu potraživanja.

Rezime istog?

Ako ti đubre neće platit, moš se, da prostiš, slikat!

Ovrha? Vraga! On će prigovorit.

Jer mu je zakon to omogućio.

Isti zakon zbog kojeg gubiš stan zbog neplaćenih rata kredita.

 

Ideš onda na tužbu.

U najboljem slučaju tamo na sudu si tri godine.

A onda mu firma propadne. Pa ideš na privatnu tužbu. A sve mu je na tetki. Ili babi. Ili papigi.

 

I zakonito si popušio.

 

Role nije nikad napravila ništa nezakonito u životu.

Zbog odgoja, zbog pape, zbog sebe glupe, zbog dice, zbog kuracapalacaraznoraznih.

 

Zajeban je bio Tajkunić na kojeg se namirila.

Nouvelle riche bez pedigrea.

Bakati macho sa puno mača.

Totalno nejasno njegovo prisustvo na svim važnijim natječajima u gradu.

Njegove transakcije.

Njegova imovina.

Njegovo neplaćanje usluge Roline.

 

Je li ga se bojala?

Ne.

Shvatila je da 3-4 ovolika nenaplaćena računa zatvaraju njeno poduzeće.

I onda joj je zasvitlila žarulja: Jbt, pa on se mene triba bojat!

 

BUĐENJE

 

I već je bila na izlasku iz odvjetničkog ureda, a onda se okrenila, sila i potpisala punomoć i za tužbu protiv Tajkunića. Nelogičnu i poluzakonitu, gotovo nezakonitu tužbu. Ili-ili tužbu. Survival tužbu. Onu kojom preskočiš ovrhe i tužbe i kamatare i bejzbol palicu za doć do svoga!

 

Opizdila mu je zabilježbu na vlasnički list.

Onu zbog koje se na raskošnom zemljištu s pogledom do Francuske ne može izgraditi ni kućica za Snoopyja, ako imaš zabilježbu. Koji dan kasnije uslidija je red finih prijetnji, red vike, red inkriminirajućih SMS-ova.

Pa isprika.

Ne jer je Tajkunić tako stvarno mislija, nego jer je mora to učinit.

 

Račun se naplatiija za dva dana.

Istog je dana sklopila ugovor za posao koji je značija Nadu. A Nada je i u pjesmi kurbetina, jer je hrvatska poduzetnička stvarnost pogotovo za ženu TAKVA.

 

Je li osjetila zadovoljstvo?

Ne još.

 

PTSP

 

Stres je bija nenormalan. Pad imuniteta. Viroza. Pala je dva dana u krevet, polumrtva.

 

Role ne pada prije kraja.

Nikada.

Al onda se bome strmopizdi u lancune herojskije od Save Kovačevića.

 

Taj su je dan izbjegavali i dite i pas i svi.

Srce joj je u PTSP-u lupalo jako.

Možjani titrali.

Nos je bija pun mirisa njenog vlastitog tila i duše, koji više nisu davali na mlado.

Misli su se sa 200 na sat usporavale u čudnoj sukcesiji.

Više se je puta taj dan probudila od vlastitog hrkanja, svjesna da bali.

Starački, u kantunu pešnje.

 

Iz pokušaja samouspavljivanja probudija ju je SMS Najdražeg Bivšeg.

 

– Bi li se mogli vidit za vikend, ljube?

 

Bogati, otkad se to zove vidit. Udahnula je i napisala:

– Neću te lagat, bilo mi je katastrofa zadnji put, pa ne znam je li ti to baš pametno!

 

Nije dobila ništa natrag.

 

RASPLET. KOSE.

 

Češljala se satima na kauču.

Onda se je digla, složila sendvič koji štrcne kad zagrizeš i naručila se za pramenove. Ništa joj nije bilo lipše od tog sendviča i nigdi nije tila radije bit u tom trenu nego u svojoj tihoj, staroj, ali lipoj kužini, u ljubičastom ofucanom kapatoju bivšeg muža i vojničkim termo bičvicama.

 

– Maaaaajko, oš mi namazat dvi fete paštete?

 

Autorica: Wanda