Mnogi me pitaju u čemu je tajna mog izgleda, odnosno mog preobražaja. Neki misle da sam se izoperirala, da se mažem čudesno skupim kremama i šta ja znam što sve. Ispričat ću vam svoju priču, onako sasvim iskreno, bez zadrške.
Davnih godina, kada ste me mogli gledati u „DVORNIKOVIMA“ (ja se ni dan danas ne mogu pogledati), bila sam takva kakva jesam, uopće se nisam htjela opterećivati sa svojim izgledom jer sam više bila fokusirana na sami sadržaj emisije. U stvari, ja sam cijelo vrijeme imala osjećaj da je to snimanje neka naša kućna zajebancija sve dok to nije izašlo na Tv ekrane. Svaki put kad bi se emitirala epizoda na televiziji, mi smo u kući imali ratno stanje. Nitko se nije htio gledati, prevrtali su se programi, isključivali telefoni, stvarala bi se dodatna nervoza . Gledati sebe na Tv-u uopće nije lako. Glas vam zvuči drugačije, sami sebi fizički izgledamo drugačije, uvijek lošije i deblje 😉 zamjećujemo neke sitnice koje inače ne primjećujemo, užasno smo kritični i subjektivni, izloženi hrpetini različitih kritika od strane gledatelja, svaki izlazak iz kuće uzrokuje ogromnu količinu pogleda, zurenja, šaputanja i potrebu nekih ljudi da vam u facu komentiraju neku situaciju iz epizode ili da vam se jave kao da nas je ista majka rodila. Užasno je to naporno i stresno.
Nakon što mi je muž umro ( to je bio moj životni okidač, saznanje da je život jedan i da je podložan smrti u svakom trenutku), kad sam pogledala neke epizode, vidjela sam sebe u jednom totalno drugom svjetlu. Zapravo, prvi put sam vidjela sebe, onako objektivno. Vidjela sam ženu koja je bila isfrustrirana, koja je pokušavala držati godinama sve pod kontrolom i kojoj je takav život ostavio posljedice, ženu koja je zaboravila na sebe jer je bila opterećena hrpom problema naizgled nevidljivima, ženu koja je duboko u sebi bila ljuta i tvrdoglava, koja se od silne borbe da se uzdigne nad svim problemima, jednostavno utopila i prepustila. A trudila sam se, ponekad bih zadnjim atomom snage pokušavala promijeniti sebe , trebala mi je motivacija jer sama sebi nisam bila dovoljna. Kad bih na trenutak pronašla motivaciju oko sebe, krenula bih, ali već na prvom problemu bih odustala. Probavala sam ja razne čudotvorne kreme, napitke, tablete, praškove, herbalife, razne kozmetičke tretmane, sa strujom, s magnetima ,s laserima, ulazila u neke čudne naprave koje su izmišljene za žene ,navlačila se u neka svemirska odijela, trikoe, tajice…ma u sve šta je izmišljeno! Ali ništa to nije pomoglo. Bilo je to očajničko bacanje teško zarađenog novca i vjerovanje da nakon tog tretmana na kojem ležiš, dok te kozmetičarke pritišću nekim aparatima, izlaziš uža za nekoliko centimetara!
Koliko god paradoksalno zvučalo, ti „Dvornikovi“ su mi kasnije jako pomogli. Gledajući sebe, suočila sam se sama sa sobom. Ono što sam tog trenutka shvatila jest da moram poraditi na sebi , u sebi. Cijela tajna krije se u tome! Dakle, trebalo je dobro zaviriti u sebe. Izgleda najlakše, a zapravo nam je to najteže jer negdje u dubini svoje duše znamo da se problem krije baš tu, ali sebe uvjeravamo da nije, da su nam drugi krivi, život i okolnosti jer nam je tako lakše. Bojimo se mogućnosti razotkrivanja sebe i svojih slabosti. Trebalo je zaroniti duboko u sebe, pronaći i izvući sebe iz tog ambisa u kojem sam spokojno tonula.. Ja sam posegla za samom sobom. Odlučila sam biti „ja“, izvući tu Danijelu koja se negdje sakrila, dobro je prodrmati i obrisati od paučine.. Dakle, dok god vodimo svakodnevni život s istim problemima, nismo u stanju sagledati samoga sebe…potreban je jedan odmak, neka distanca s koje možemo sagledati svoj život kao da gledamo neki film na platnu u kojem gledate sebe kao glavnu glumicu. Znam, reći ćete, kako da se distanciram od same sebe i života? Ne znam, iskreno….postoje načini, vi ih morate pronaći. Morate sebi pružiti priliku biti sami na neko određeno vrijeme i promišljati o svemu što vas muči. Pobjegnite negdje, otiđite na Sljeme, budite sami i sa svojim mislima.
Ja sam promijenila navike ishrane, slobodnog vremena, pristupa životu i problemima. Nije to proces koji se događa preko noći, na tome se konstantno radi. I ne treba vam za to nikakav novac. Potrebna je volja, potrebno vam je da dopizdite sami sebi!
Možda sada mislite „ lako je njoj, ona je sada sama, ima vremena, vjerojatno joj ne fali ništa!“. Već ovim razmišljanjem odbacujete sebe. Nije mi lako i imam problema kao i svi. Razlika je samo u pristupu prema tim problemima.
Dakle, uvela sam vježbanje nešto kao dnevnu mantru i promijenila prehranu. Što se dogodilo? Zapažala sam promjene i započela proces voljenja sebe i svoga odraza. Kad sam počela voljeti sebe, dogodile su mi se fantastične stvari. Ništa nisam planirala, samo sam se prepustila životu. Počela sam raditi sve one stvari koje prije nisam radila, a jako sam to željela. Problemi kad dođu, ne ludim. Jednostavno ih u hodu rješavam bez neke osobite panike jer nerviranje ničemu ne vodi osim što dobijete pokoju boru, nadrkanu facu i isijavate negativnu energiju koja onda privlači druge negativne energije. Važno je biti okružen ljudima koje volite i koji vole vas…kad ste pozitivni, ljubav dolazi i otvaraju se najteža vrata. Treba biti strpljiv. Neke sam stvari svjesno otkačila, iako su mi mogle donijeti neku financijsku korist, ali bile su mi godinama jedan veliki uteg koji mi je pritiskao kičmu. Žrtvovala sam ih u korist slobode (ja sam vodenjak i meni je važna moja sloboda) . Jednog dana otišla sam u banku i vratila sve kreditne kartice na opće čuđenje službenica i mojih prijatelja „kako ćeš bez kartica?“ Jednu sam zadržala, da imam na putovanjima „ za nedaj Bože“ situacije. Nemam bankovnih dopuštenih minusa, ne vozim novi auto jer ne želim ni kredit , ni leasing. Kad skupim „cash“ kupit ću ga. Ne kupujem nikave skupe krpice, torbice, uvijek ću investirati u dobre cipele, ali racionalno…uglavnom novac trošim na vikend putovanja i neka duža. Poslije njih uglavnom krpam kraj s krajem, ali sreću koju mi ona pružaju i bijeg od ove naše realnosti, podnose svako odricanje. To mi je duševna hrana . Svaku priliku koristim da odem iz grada, makar na Žumberak ili Sljeme. Posjećujem glazbene festivale i koncerte, uživam u glazbi, plesu i mladim ljudima otvorenih svjetonazora gdje se osjećam dobro. Čitam knjige i pišem. To je moj eliksir dobrog izgleda i mladosti. Mladost nije u godinama nego u stanju duha. I kad si sretan s onim što imaš i načinom života, onda si lijep bez obzira na mane. Ono što želim sebi jest da me zdravlje što duže posluži i zato vodim brigu i da jednog dana u svojoj dubokoj starosti sjedim na svojoj terasi na Braču, ili možda negdje drugdje, i da imam osmijeh zadovoljstva provedenog života. Do tada ću živjeti punim plućima jer život je čudesna stvar .
Zadnjih godina sam se povukla iz tog nekog „celebrity“ života kojeg ja nisam nikada ni prihvaćala kao način svoga života jer je to ionako jedna velika prevara puna ljudske površnosti. Ne dajem izjave za novine, odbijam bilo kakve „evente“ od javnog značaja jer od toga imam samo stres (iznimku radim samo kad je nešto vezano uz Dina). Ne volim da mi se nameću pravila ponašanja, odijevanja, niti izgleda, niti da mi ta nametnuta pravila diktiraju život. Svjesna sam da će možda pokoji moj status ili tekst prenijeti koja žutilo novina u izmijenjenom kontekstu jer nemaju ništa pametnije…ali eto…na to ne mogu utjecati.
autorica: Danijela Dvornik
1
20
20
20
