Moja Afrika III – Fenomen pole-pole

0

Jednom sam pročitala duhovitu definiciju fjake: Psihofizičko stanje prilikom težnje ni za čim. Učestala je greška zamijeniti fjaku s lijenošću. Za razliku od potonje, fjaka je uzvišeno stanje uma i tijela kojem teži cijelo čovječanstvo. Dok u Indiji i drugdje fjaku postižu dugogodišnjim izgladnjivanjem i meditacijom, u obalnom području Lijepe Naše, ona je Božji dar. 

Mislila sam da ne postoji mjesto na zemlji koje može bolje prigrliti fjaka lifestyle od moje Dalmacije. Dok nisam otišla u Tanzaniju. Fjaka je mala beba za njihovo pole-pole. Pole-pole znači polako.

Nema šanse da se nešto unaprijed dogovoriš, sve se dogovara danas za taj dan, planiranje kao pojam ne postoji. Ja sam, u svom europskom stilu, radila planove, obavještavala sve oko sebe što nam je činiti sljedećih dana, međutim, nitko me nije šljivio ni pet posto 😀. Najprije sam se nervirala, ali to ima kontra efekt. Evo, primjera radi, nakon višesatnog čekanja u banci, krenula službenica komplicirati da ne mogu dignuti odjednom sve novce, glupost, ja se razmahala, da šta gnjave, to su moji novci! Žena se na šalteru samo smrknula i ja sam izašla podvijenog repa. Namjerno je to učinila, garant. Bila sam bijesna k’o ris, htjela sam joj vrat zaokrenut’! Sljedećeg dana sam se pole-pole pojavila u banci, nabacila osmijeh, malo pročavrljala sa službenicom od jučer i sve riješila. Dakle, recept za afrički lifestyle je osmijeh na lice, strpljenje na kvadrat i apsolutno bez žurbe. Jel’ me i dalje ta službenica nervirala? Naravno da jest, ali, ili ćeš pole-pole ili nećeš nikako. Čekanje satima. U banci. Na sastanak. Svugdje. Djeca dođu po školarinu i onda čekaju dok god ne izađem iz sobe, što nekad može biti i po dva sata – dakle, niti ne pokucaju, čekaju pred vratima da se pojavim. Jer, vrag odnio prešu.

 

Samo da ukratko objasnim razlog svog odlaska u Afriku: išla sam preko udruge Kolajna ljubavi volontirati u sirotište sv. Ante u Songeu, na jug Tanzanije. Osim što sam vrijeme provodila s 36 legendarne djece, odrađivala sam kumstva, dakle, isplaćivanje školarina koje kumovi iz Hrvatske uplaćuju za tanzanijsku dječicu i njihovo obrazovanje. Vratit ću se na iskustva s volontiranjem u nekom drugom postu. Željela bih da doživite bar djelić Afrike, njihove kulture i mentaliteta kroz ove priče, koje su se događale usput, dok sam živjela svoj afrički život s predivnom djecom u sirotištu.

Dakle, još malo o pole-pole. …

Jako brzo hodam, uvijek izgledam kao da mi se strašno žuri ili da kasnim, ali nije ništa od toga, jednostavno volim brzo hodati i čim prije doći od točke A do točke B. Svaki dan bih išla nešto obaviti ili kupiti u centar Songee i vjerojatno su lokalci mislili da nisam dobre glave uslijed marširanja po toj glavnoj i najprometnijoj ulici. Dogovorila bih se s djecom da oni, primjerice, pometu dio na kojem ćemo se kasnije igrati. Ja odem do grada, sve obavim, vratim se nakon sat vremena, oni još uvijek u istoj pozi u kojoj sam ih ostavila. Nevjerojatno. I tako svaki dan. U svim situacijama. Poooole-poooole. 😀

Malo ležanja
Malo ležanja 🙂
Malo sjedanja
Malo sjedanja 🙂
 

 

 

 

 

 

 

Nastavak kolumne: https://flash.hr/zivot/putovanja/moja-afrika-iv-prestani-govoriti-gluposti/

 

Autorica: Đina Jakir, https://mzungujina.wordpress.com/2015/05/27/moja-afrika-iii-fenomen-pole-pole/

Podijeli