Kako mi je televizija promijenila život!

0

Skužio sam kak sam stariji da uopće ne gledam televiziju jer je to stvarno gubitak vremena i zapitao sam se: Šta bi sve napravio da nisam kao klinac svaki dan buljio 5 sati u ekran ko’ neki zombi? Prvo mi je bio bed jer sam shvatio koliko sam sati, dana i godina bacio u vjetar, a onda sam skužio da mi je TV promijenio život na bolje. Da nisam gledao telku ne bi znao za Mućke, Monthy Paytona, Alo, Alo, Grunotvčane, Malo misto, Državnika novog kova, Seinfelda…, a da ne govorim o svim onim filmskim klasicima koje sam pogledao…. Sve te serije i filmovi su me oblikovali u ono što sam danas.

Kad sam gledao BMX bandite, odmah sam kupio novi BMX. Vozio sam se po kvartu na zadnjem kotaču, bez ruku, vraćao se doma krvavih koljena i razbijene glave. Nije bilo tad interneta i facebooka. Provodili smo dane na cesti. Nakon ”Karate Kida”, ”Krvavog sporta” i legendarnog borilačkog filma ”U zmajevom gnijezdu” upisao sam se na Tae Kwon Do i čak osvojio srebrnu medalju na prvenstvu Zagreba (da budem iskren diplomu, jer je bila neka velika kriza pa nisu imali za medalje. Jebem ti život da ti jebem!). Da nisam prestao rast u sedmom razredu, mlatio bi se i dalje, ali kako su svi postali za dvije glave viši od mene, odlučio sam postati intelektualac. Um caruje, snaga klade valja.

Film koji sam najviše puta pogledao u životu bio je partizanski klasik, ”Valter brani Sarajevo”, inače najgledaniji film svih vremena u Kini. Bata je za mene bio Bog. Tamanio je Švabe, kao siroće napolitanku. Htio sam biti dio tog svijeta, ili Partizan ili glumac. Kako sam bio premali za mitraljez i bombe, a i Nijemci više nisu bili neprijateljska nacija, bacio sam se u glumu. Imao sam sreće da mi je stric bio glumac. Prvo me ubacio u neke emisije za školski program HRT-a. Bio sam neki srednjovjekovni princ Valijant ili sluga, šta ja znam…, ma kad bolje razmislim, više sam izgledao kao Matija Gubec u nekoj narodnoj nošnji i taman kad sam pomislio da ću napustiti svijetla ekrana i da to nije za mene, ukazala mi se prilika života. Negdje oko 1989. počela se snimati serija ”Neuništivi”. Bila je zamišljena kao spoj svih najpopularinih serija iz EXYU u jednoj (Gruntovčani, Naše Malo Misto, Muzikanti, Građani sela Luga…, Boris Dvornik, Bata Živoinović, Relja Bašić, Martin Sagner…. sve te glumačke legende na istom mjestu. Ludilo.). Ja sam dobio ulogu unuka Bate Živoinovića. To vam je kao da vas danas netko pita: ‘dal bi htjeli glumiti sa Brad Pittom? Na tečnom srpskom sam u seriji izgovorio kultnu rečenicu: ”Dedo, dedice, šta ćeš da mi kupiš?”. Bata je odgovorio: ”Kupit ću ti novu babu”. Taman kad sam trebao postati balkanski Robert De Niro, izbio je rat u Hrvatskoj. Zbog puno srpskih glumaca, serija se prikazala samo jednom na televiziji, taman prije izbijanja rata i nikad više. Bila je u to vrijeme nepoželjna. Nedavno ju je netko objavio na Youtubeu. Sada kad ju gledam, vidim da se već tada znalo da če izbiti rat jer su nacionalisti i s jedne i druge strane huškali ljude i gurali ih u smrt. Sve u svemu s početkom rata, završila je moja glumačka karijera. Barem znam di sam bio devedeset i prve – U podrumu.

https://www.youtube.com/watch?v=SfOL50MstNg

U osmom razredu sam gledao film o Jerry Lee Lewisu ”GREAT BALLS OF FIRE”. Denis Quade i Winona Rider u naslovnim ulogama. Boogie woogie, rock ‘n’ roll na klaviru??? Nikad mi nije palo na pamet da bi netko na klaviru mogao biti cool. Drugi dan sam samo rekao mami: Ja od danas sviram klavir. Bit ću Jerry Lee Lewis iz Dubrave. Sva sreća, nisam se napalio na neku maloljetnu rođakinju, ali klavir sviram i dan danas.

601101_10151290487728141_12994364_nNa televiziji su se prikazivale i MUĆKE. Najbolja serija svih vremena. Shvatio sam istog trena što želim u životu i zapravo što ne želim. Ja ću biti Delboy. Neću nikad raditi od devet do pet, neću se nikad zaposliti. Bit ću privatnik (kupi, prodaj, zamjeni….bilo šta, samo da se lova okreće). Nikad nisam imao pravog idola dok se nije pojavio Derek Trotter. Počeo sam s prodajom glazbene opreme kad sam od bake posudio 2000 maraka za prvu klavijaturu. Zaradio sam taj novac u godini dana tako što sam prodao svu glazbenu opremu koju sam imao doma i još molio frendove da i njima prodajem njihovu i da mi zauzvrat daju proviziju za to. Sjećam se da sam u školi znao pokupovati sve knjige od školskih kolega i onda ih umjesto za 10 kuna, za koliko su ih oni prodavali, prodavati za 40 kn. Shvatio sam vrlo rano moć monopola:) Baki sam vratio dug u godini dana i rekao sam sebi: Jebote… pa meni ova prodaja ide jako dobro. Mogao bih se ja time baviti. Ja sam Deloboy. Kasnije sam otvorio Glazbeni oglasnik koji je i dan danas najveći regionalni internet oglasnik za kupnju i prodaju glazbene opreme. 2008. sam dao prvi intervju za Business.hr. Iznad članka je pisao naslov: HRVATSKI DELBOY. Bio sam jako ponosan. U tom trenutku sam se osjećao stvarno velik, iako imam metar i želju za rastom.

S 14 godina sam prvi put otišao na more bez staraca. Bio sam sportski fanatik pa sam nosio sa sobom mali Samsungov TV. Te godine je bila Olimpijada, a ja sam pratio sve. Svaku večer me sin od gazdarice zvao da izađem s njim i lokalnom otočkom ekipom van, ali ja se nisam dao. Nakon tri večeri buljenja u TV, uspio me nagovoriti i ja sam otišao u noćni život. Tu večer smo pješačili 45 minuta po makadanu do drugog kraja otoka jer je ekipa čula da se na drugoj strani nalaze same cure. Upoznali smo se s njima, a nakon te večeri više nisam pratio Olimpijadu:)

Sjećam se dobro kako sam kao klinac gledao film ”Wall Street”. Michael Douglas i Charlie Sheen u jednim od svojih najboljih uloga. Istog trena sam znao da ću se jednog dana baviti prodajom dionica. Kako sam završio ekonomski fakultet, nije mi dugo trebalo da se bacim u biznis. Kupovao sam i prodavao sve živo i mrtvo. (Nisu to bili milijunski iznosi, ali dovoljno veliki da se uštedi za jedan dobar novi auto. Ja sam krenuo sam, od nule. Dijete iz radničke obitelji, koje nikad nije imalo džeparac. Nosio bih robu iz Caritasa ili od pokojnih rođaka). Prodao sam dionice INE i dao tu lovu kao ućešće za stan u centru grada. Zanimljivo je da sam stan kupio od glazbenog producenta Dusa, što mi je bio jedan od znakova u kojem će se smjeru krenuti moja poslovna karijera, al’ o tome ću malo kasnije.

Bio sam direktor marketinga u jednoj privatnoj firmi u kojoj sam dobio posao tako što sam rekao da ću dva mjeseca raditi besplatno i ako budem bolji od čovjeka koji im sada radi marketing, nek mu daju otkaz, a zaposle mene. Jedini uvjet bio je da dolazim na posao i odlazim s njega kad god ja to poželim. Rekao sam da ne želim raditi od devet do pet. Na kraju su jadnog čovjeka otpustili, al bilo je to dobro za firmu jer sam im povećao promet za 30% u godini dana. Krajem 2008. godine sam dobio ponudu postati direktorom marketinga u jednoj firmi koja se bavila prodajom čajeva (više manje sam sve radio od doma, tako da praktički i nisam prekršio Delboyevsku zakletvu). Na kraju sam im vodio i prodaju i nabavu i financije. Ako se sjećate velike hit dijete sa žutim čajem, to je mojih ruku djelo. Firmi sam povećao promet za 400% u godini dana i umjesto da me mole da ostanem, oni su mi htjeli skresati plaću. Tipična hrvatska priča. Naravno da sam otišao, a preuzela me jedna londonska kompanija koja je jedan od dva najveća proizvođača čajeva na svijetu. Bio sam za njih agent za balkansko tržište. Oni su mi također rekli da mogu sve raditi od doma, kad želim i koliko želim, tako da sam opet ostao Delboy. Prodao sam im u dvije godine preko 50 tona čaja i postao bi tajkun da EU unija izmjenila neke propise koji su utjecali na poslovanje mojih poslovnih partnera pa sam morao krenuti opet iz početka. U svskom slučaju, znao sam da Bog ne želi da se ”zaposlim”:)

Volio sam jako ratne filmove: ”Apokalipsa danas”, ”Rođen 4. srpnja”, ”Full Metal Jacket”… Ti filmovi su i jedan od glavnih razloga zašto sam zamrzio oružje i vojsku tako da sam odbio služiti vojni rok. Dužnost prema domovini sam odradio u gradskoj knjižnici. Iako sam smatrao da je to kretenizam i da ću izgubiti 8 mjeseci svog života, ispalo je jedno dobro iskustvo za mene jer sam u tih 8 mjeseci pročitao više knjiga nego u cijelom svom životu. Kad sam došao do sabranih djela dr. Franje Tuđmana, dobio sam otpust iz vojske:)

Jedan dan se na televiziji prikazivao kultni film Akija Kaurismakija ”Lenjingradski kauboji”. Iskušavajući sreću, neuspješni polka-bend »Lenjingradski kauboji« putuje iz fin. tundre u Ameriku. Putovanje vodi autokratski menadžer, »otežava« ga smrznuti član banda, a kradomice prati seoski idiot Igor. Krajnji cilj je Meksiko i svirka na seoskoj svadbi. Tu sam pomislio Hej…! Pa ja bih mogao biti flash manager. Imao sam neko šesto čulo da ću se baciti u glazbeni biznis. Moj stari je htio da sviram na svadbama, ali u mojoj glavi se vrtila mantra: Bit ćeš manager, bit ćeš diskograf… Sjećam se da sam cijelo vrijeme visio kod Skansija u studiju koji je upravo završavao album Dina Dvornika ”Pandorina kutija”. Stalno sam tamo navraćao i molio Boga da jedan dan naletim na Dina. Mislim da bih bio manji od makova zrna da sam ga upoznao. Upijao bih kao spužva svaku njegovu riječ i molio Boga da me pita da odsviram nešto s njim. Zapravo, sama spoznaja da bih mogao biti u istoj prostoriji s takvom legendom u trenutku dok stvara neki novi hit, mi je bila dovoljna satisfakcija. Vjerojatno bih se odmah skompali kad bi vidio koliko sam klavijatura i ostalih flashh pizdarija imao. Čak sam jednom imao priliku razgovarati s ekipom iz njegovog benda kad su došli kupovati neku opremu kod mene. Kad su mi rekli da traže klavijaturistu, ja sam rekao da nisam ni približno dobar da sviram s Dinom. On je kralj funka, a ja znam odsvirati Boogie Woogie i Simpatiju od Magazina.

Modno osvješten u svim vremenskim uvjetima. Frizura je postojana, a pogled jebozovan i diskografski neodoljiv.
Modno osvješten u svim vremenskim uvjetima. Frizura je postojana, a pogled jebozovan i diskografski neodoljiv.

Dino je u međuvremenu preminuo, ali par mjeseci nakon toga u studio je navratila njegova žena Danijela i ispalo je da sam se baš u tom trenutku ja našao tamo. Kasnije smo se dogovorili da napravim aukciju glazbene opreme Dina Dvornika na Glazbenom Oglasniku, a još smo surađivali na spotu ”Pelin i med” i promociji njegove ploče ”Pandorina kutija”. Sjećam se da me usred promocije zvala policija na obavijesni razgovor. Bio sam lažno optužen za krađu od jednog prevaranta, al’ morao sam to dokazati u policijskoj postaji. I Delboy je često imao obavijesne razgovore pa zašto ne bih i ja. U tom trenutku je Danijela valjda shvatila: Nizak je, iz Dubrave, ćelav i ima kriminalnu prošlost, tj. sadašnjost…Hm! Zašto ne bismo radili zajedno? Očito se kuži u posao.

Jedan dan me nazvala i rekla: Ajmo mi otvoriti diskografsku kuću. Tako je nastao KREATIVNI NERED. Iako su nam se svi smijali, mi smo bez iskustva i s nikakvim budžetom napravili puno. Otkrili smo jedan od najboljih novih bandova, Radio Luksemburg, kojem smo snimili album za koji su dobili PORIN. Kasnije mi je Danijela rekla: Pa mogli bismo baciti i Ellu u glazbene vode, a ti bi joj mogao biti manager. Sjetio sam se Lenjingradskih kauboja i shvatio: Hej, pa ono što sam toliko godina želio mi se sad ostvaruje. Ja sam manager i Diskograf. Strijepi Tonči, strijepi Vjekoslava! Elli smo izdali album Sayonara i snimili par spotova, a prvi spot za pjesmu ”VRATI MI SVE” je čak bio 3 tjedana za redom No1 na regionalnom MTV-u. Čak sam i ja glumio u spotu, ali sam imao kartonsku kutiju na glavi pa to nitko nije znao:(

 

S Ellom sam trebao i do Japana kad smo kod Dooksa snimili pjesmu Hentai, ali sudbina je htjela da Japan dođe k meni. Prošle godine sam doveo u Hrvatsku japansku pjevačicu Noe i njezinu plesnu koreografkinju Yuuku Miamu. Noe je snimila dvije pjesme kod Baby Dooksa i sad ih promovira u Tokyu. Ja sam na japanskom znao samo riječi: Harakiri, Kamikaza, Sushi i Yakuza, a one su na engleskom znale reći Hi, ali smo se na kraju ipak nekako sporazumjeli. Nedavno me Ella upoznala sa svojim dečkom i poslovnim partnerom i sad se bacamo u veliki biznis mobilnog oglašavanja s kojim ću, nadam se, pokoriti hrvatsko i svjetsko tržište. This time next year…., rekao bi moj mentor Delboy:)

 

plitvice

 

 

josipKeilwerth2Sjećam se kad sam prvi put pogledao film Clinta Eastwooda o legendarnom saksofonistu, Charlieju Parkeru ”BIRD”. Vau…Kakav zvuk, kakav instrument. Volio bih jednog dana svirati saksofon. Bilo je do prije sigurno više od deset godina i cijelo vrijeme sam se pitao: Pa dobro ako stvarno tako jako želiš svirati sax, zašto ga ne kupiš? Jedan dan me nazvao prijatelj Neven i pohvalio mi se kako je kupio saksofon. Puhnuo sam u njega i nisam uspio dobiti ton, ali znao sam da to nije instrument za njega nego za mene. To ljeto je trebao ići u školu jedrenja koja je koštala nekih 4500,00 kn. Kako sam pravi Delboy ja sam mu predložio sljedeće: Ja ću tebi srediti školu jedrenja,a ti meni daj saksofon. On je pristao. Školi sam ponudio u zamjenu za tečaj reklamu na stranici i ja sam konačno došao do toliko željenog instrumenta. Sad već sviram 3 godine, a u međuvremenu sam prodao stari sax i nabavio jedan od najboljih alt saksofona na tržištu, KEILWERTH SX90R Shadow.

Iako ljudi ne vole HRT, ja sam odrastao na dokumentarcima koje je odabrao Đelo Hadžiselimović. Sve te egzotične zemlje, hrana, piće, putovanja, životinje…, a ja se nisam maknuo dalje od Graza. Stalno sam razmišljao: Što bih ja trebao napraviti u životu da počnem putovati po svijetu, ali na način da me ljudi plaćaju za to? Pala mi je na pamet ideja da otvorim portal na kojem ću pisati svoju kolumnu, a između ostalog bi pisao i o putovanjima. Par godina sam intenzivno razmišljao o tome, a početkom ove godine sam konačno izbacio portal FLASH.HR i svoju kolumnu ”BOLJE SNOB, NEGO ROB”, iako su mi svi govorili da nema kruha u portalu. Ima već puno portala na tržištu i tko bi čitao mene, no ja ih nisam slušao. Moj portal je drugačiji. Nema žutila i crne kronike, a moje kolumne su postale toliko popularne da su sada jedne od najčitanijih u Hrvatskoj. Poslovno sam surađivao s agencijom STA PUTOVANJA i jedan dan sam im predložio da bismo mogli napraviti veću suradnju u kojoj bih ja za njih putovao po svijetu i pisao putopise. Ljubazna Maja iz agencije me upitala: ”Kako si to zamislio?” Odgovorih: ”Pa recimo, za početak me pošaljete na neko skromno putovanje na Bali i ja napišem nešto u stilu: Bolje biti na Baliju, nego na zavodu za zapošljavanje… Ne bi bilo ništa uštogljeno. Nešto u stilu Top Geara. Da ljudi mogu upoznati tu zemlju i usput se nasmijati”. Maji se svidjela ideja jer je već čitala moje izvještaje iz Londona i Frankfurta i sad smo upravo u pregovorima, ali načelno smo se sve dogovorili i trebao bih od 1.9. krenuti na put oko svijeta. Nadam se da ću svojim kolumnama zaraziti i ostale da pođu mojim stopama.

Uvijek sam se divio velikim redateljima i kad sam gledao njihove filmove (Balkanski špijun, Maratonci trče počasni krug, Davitelj protiv davitelja, Kum, Dobri momci, Tko pjeva zlo ne misli, Casino, Priča iz Bronxa, Iskupljenje u Shawshanku, Forrest Gump…) maštao sam o tome da jednog dana snimim film ili bar napišem scenarij za njega. Jedan dan sam bio kod Dooksa u studiju, dogovarali smo se za snimanje spota za njegov novi band Yoghurt. U tom trenutku je u studiju bila cura koja je radila u produkciji Nove Tv, a surađivala je već i na nekim poznatim filmovima. Ispričao sam joj jedan dan svoju ideju i poslao joj priču koju sam napisao i prema kojoj bih htio snimiti film. (crno humorna, sarkastična, ali topla obiteljska komedija). Priču sam poslao i frendici koja je jedna od najboljih naših vizažistica i radi često na filmu, a poslao sam ju i nekim našim poznatim glumcima. Svi su se oduševili i sad upravo radimo na scenariju. Ako sve prođe dobro, sljedeće godine bismo trebali početi sa snimanjem, a za dvije godine se vidim na crvenom tepihu u Cannesu i ako ne bude neke urote, na dodjeli Oscara. Nebo je granica kad si skroman:)

Sjećam se kako su mi se ljudi smijali kad god sam imao neki plan ili cilj, a najviše su mi se smijali kad sam radio s Ellom Dvornik. Govorili su mi da gubim vrijeme i da s njom neću ništa zaraditi, da od nje neće bito nikad ništa. Nikad mi nije bilo važno što govore ljudi sa strane, već samo ono što ja osjećam. Ella je otišla u Dansku, a kasnije u Englesku gdje se zaljubila u Charlesa koji je vlasnik jedne od najvećih firmi za mobilno oglašavanje Adfrap. Charles se zainteresirao za proboj na balkasnko tržište, a Ella mu je preporučila mene i sad sam šef prodaje za Adfrap za cijelu jugoistočnu Europu:)

Josip Novosel and Charles Patrick Pearce Adfrap Adria team
Josip Novosel and Charles Patrick Pearce
Adfrap Adria team

U svakom slučaju, ovo nije članak kojim zagovaram gledanje televizije. I dalje smatram da ona služi kao brainwashing za narodne mase, ali ja sam očito imao tu sreću da je pozitivno utjecala na moj život jer mi je otvorila oči i motivirala me da napravim nešto više u životu. Pokazala mi je jedan novi svijet, a ja sam odlučio biti dijelom tog svijeta, razmišljati out of the box, ne slušati druge, nego slijediti svoje srce. Ne treba se opterečivati prošlošću jer ju ne možemo promijeniti. Treba živjeti sada i uživati u trenutku, širiti pozitivnu energiju jer kao što vidite iz priloženog teksta: Sve naše želje i snovi koje projiciramo prema van, nam se vraćaju kao boomerang. Barem je moje iskustvo takvo. Sve što sam stvarno jako želio u životu, sam na kraju i ostvario. Jednaki napor ulažemo u male i velike snove, pa je onda bolje sanjati veliko. Nije bitno koliko je san u datom trenutku nedostižan, bitno je znati što želiš i živjeti svoj život, a ne život drugih. Nije novac ono što vas vodi prema cilju, nego strast, igra, bar u mom slučaju. Ja nikad u životu nisam radio i nikad nisam živio tuđi život i zato sam sretan:)

Ps: Hvala i Krešimiru Mišaku što je pozvao Davida Icke-a u emisiju NA RUBU ZNANOSTI. Danas podržavam Udrugu Franak i Živi zid i borim se protiv sistema zahvaljujući toj emisiji:)

 

Autor: Josip Novosel

Podijeli