Za rođendan od kćeri, dobila sam avionsku kartu do Londona i nazad. S obzirom da sam navršila tada 48 godina, bilo bi prikladnije da mi je uz kartu, poslala i ček od par tisuća teško zarađenih funti ( ima starijeg frajera i to nekih 13 godina, sram da je bude, koji ima svoju firmu za mobilno oglašavanje pa mu tu ogromnu razliku u godinama opraštam). Mislim 13 godina razlike???? WTF??…. Muka mi je, trebala je naći nekog dripca koji nema pojma o životu pa da „skvota“ po Londonu!!! Ja sam još gora od nje, ali nećemo sada o meni. Dobro, tu večer kad sam dobila kartu za London, bila sam toliko ganuta pažnjom drugih dragih ljudi koji su mi SMSovima čestitali na rođendanu kao i onima na fejsu da od silnih virtualnih poklona i čestitki nisam previše ni gledala poklonjenom konju u zube.
I tako, u sveopćem spa i relaxing životu u Apsurdistanu na kojeg se opasno navikneš, trebalo je spakirati kufer dan prije odlaska u London… u tamo neku Kraljevinu, gdje stoluje stara kraljica i njena ekipa, najveći okupatori i kolonizatori na svijetu. Nisam htjela prolaziti stres pakiranja potrebne i nepotrebne odjeće i obuće jer moj kufer Louis Vuitton, veličine manje dječje sobe to sve teže podnosi, stoga sam se pakirala kao da idem u Pušću Bistru. Stavila sam poveću količinu crnih odjevnih predmeta koji nemaju veze s vezom da ne moram puno razmišljati. Let do Londona bio je čisto ok, sve dok avion nije počeo kružiti oko Londona punih 20 minuta. Navodno je bilo preprometno na nebu, a onda je krenulo spuštanje. Ajme šta to ne volim! Cijelo vrijeme sam molila Boga, iako uopće ne vjerujem u njega, da pilot nije neki luđak kao oni iz Germanwingsa pa da nas zabije negdje. Imam još toliko godina kvalitetnog života koje želim proživjeti u Apsurdistanu gdje ni Nada (Ne Nada susjeda, nego nada….ono kad se nadaš) više ne stanuje.Nama je u Apsurdistanu toliko lijepo da se ne moramo više ničemu nadati.
Dočekala me moja kćer koja se drži za svoje godine, sva sretna što vidi majku koja sve bolje i bolje izgleda, i njen stariji gospodin, koji je mlađi od mene, ali se ne drži toliko dobro kao ja jer živjeti u Londonu ostavlja posljedice na čovjeku. Odveli su me u njihov novi apartman, tj. stan, koji je smješten u centru. Ella se trudila danima da počisti stan kako bi ugostila majku „kraljicu“ što joj je danima prije mog dolaska izazivalo ogroman stres jer očistiti kuću da ja budem zadovoljna jednako je kao da ugošćuje kraljevsku obitelj Engleske, osobno. Čim sam ušla u njihov stan, odložila svoje stvari u sobu, moji ultraljubičasti skeneri na glavi su se aktivirali brzinom munje. Držala sam ih neko vrijeme pod kontrolom, ali nakon nekog vremena, više nisam mogla, pa sam u pauzi odmora….zavrnula rukave i ubacila se u kuhinju. Senzori su podivljali čim su ugledali kuhinju. Uviđam po 100-ti put da je familijarna tradicija koja se prenosi sa ženskog koljena na drugo žensko koljeno jednostavno jača od bilo čega.
Umjesto popodnevnog odmora od leta i 20 minutnog kruženja oko Londona, ja sam zajahala krpe i uhvatila se čišćenja, ribanja i pranja u tuđoj kući, ničim izazvana. Tek kad sam očistila kuhinju, malo sam odahnula. Rado bih se ja bila uhvatila i ormara i odjeće, da se nisam trebala početi sređivati za večernji party „50 nijansi jebene sive“ gdje smo svi morali strogo poštivati dress code. Kako sam samo ponijela crnu odjeću, nije bilo potrebno puno razmišljati. Za tu prigodu sam nataknula i svoje štikle s petom od 18 cm i utegla se u crnu kožu, koju u Apsurdistanu rijetko nosim. Osjećala sam se ko visoki hrast među niskim grmljem. Ali, jebe mi se…, ipak sam u Londonu, a taj grad sve podnosi. Bilo je zanimljivo, žene u prigodnom donjem vešu, naoružane konopima, lancima, štiklama, maskama, a muškarci kao agenti 007, također s maskama. Glazba je bila fantastična, po mom guštu ( tech-house), tako da sam se naplesala među tim maskiranim i čudnim ljudima koji su se pristojno ponašali, što znači da nije bilo „šlatanja“ za guzicu i onog neugodnog buljenja u žene.. Izgledalo mi je kao da sam ubačena u neki film. Najdraža od svega bila mi je glazba. Dj je jednostavno nagazio, nije bilo onog čudnog momenta kao u našim klubovima da odjednom u nekom setu strane glazbe, čuješ remiksiranu Rozgu ili Severinu…
Nakon tog „užasnog“ partija koje bi naši mediji prozvali Sodomom i Gomorom, mene proglasili luđakinjom, kćer vjerojatno spalili na lomači, ostale dane provela sam uglavnom promatrajući ljude kako rade. Jebi ga, meni je to totalno otkriče nakon Apsurdistana. Ljudi, rade! Svi rade! I kad ne rade, oni rade. I nedjeljom rade. I kad dođu kući rade i praznikom rade. A opet svi su kafići puni kao i restorani. Ljudi koji inače rade, kad ne rade, onda izlaze vanka, na ručkove, večere, shoppinge. Nema šanse da petkom poželite otići u neki od milion restorana u Londonu bez rezervacije! Zamislite vlasnika restorana koji već cijeli tjedan unaprijed ima popunjen restoran rezervacijama. Svaka otkazana rezervacija već ima nekoga tko čeka u redu da popuni mjesto. Jadan taj vlasnik restorana, uopće mu ne bih bila u koži. Taj samo radi i radi i broji lovu. Đaba mu ta lova! Ja recimo u Zagrebu, otiđem u bilo koji restoran , u bilo koje vrijeme, na bilo koji dan i uvijek nađem mjesto bez rezervacije. Pa tko ima takvu privilegiju? Svaki put se osjećam kao VIP, jer mislim da je restoran otvoren samo za mene i moje društvo. Gazda obično trlja rukama, što će napokon potrošiti zalihu svježeg mesa od prošlog mjeseca. Na faci mu se vidi da je pod stresom, ne zbog nas kao gostiju, nego dok nam uzima narudžbu. Već računa koliko ide državi i uhljebima. Zato, ako je konobar neuljudan ili ako malo duže čekaš na hranu, sve lakše podnosiš kada znaš da doprinosiš boljitku naše države.
Onda sam gledala ljude po dućanima… pa to je invazija, to se kupuje na tone odjeće. Trgovci su također na mukama jer svaki dan dobijaju novu robu. Rade kao crvi i još se smiju…, pomažu ti u odabiru. Ja sam odbila kupiti išta! Mislim, ja da kupujem u ovakvoj gužvi i ovakvoj gomili odjeće!!! Taj film neće gledat! Ja sve kupujem u Apsurdistanu. Jednostavno volim naše prodavačice, kad me onako znalački odmjere od glave do pete i zaključe da trenirka koju držim u ruci nije za moju dob (za moju dob nemaju odjel), nego više za ove od 18 godina. Bacim im se pod noge, odmah, jer su mi uštedile probavanje i kupnju nečega što nije za mene. To nećeš doživjeti u Londonu! Ova u Londonu će mi donijeti i broj XXXLLL za ove žene preko 48 godina, a manje od 50 godina! Mislite da se zajebajem…??? Te dvije godine su najznačajnije godine u životu svake žene.
Zaslužujem trenirku koja se širi i sužava, ovisno o onim danima u mjesecu ako ih kojim slučajem još imamo. Te naše trenirke su drugačije, s punim pravom. Na prednjoj strani nogavica imamo i zaštitu , to je za ove od 48 godina koje još uvijek peru kadu sa Domestosom, pa da im ne ostanu fleke. Samo skineš zaštitu i možeš odmah nakon toga na trčanje po kvartu ili u spizu. U supermarketima nema blagajnica, šta će im blagajnice, prisloniš artikle, odmah ti skine s kartice…, kakve svete blagajnice? Sve je kompjuterizirano, a opet svi rade.
Svih tih dana, jeli smo različitu hranu, različitih kuhinja, japansku, kinesku, thai, kubansku, talijansku, tursku i tipičnu englesku (ma što to značilo). Nigdje nisam vidjela Mlinara i Pan pek. To me totalno sjebalo. Svega ima, ali naše hrane od lisnatog tijesta nema. Nema ni onog napuhanog kruha koji iza 12 sati postaje opasno oružje. Možda zbog toga ne žele našu hranu. Boje se terorizma na ulici. Kad opičiš nekoga na ulici sa 70 dkg bijelog kruha, ima da nesretnik danima dolazi k sebi. Po ulici vidiš svakojaka vozila, od onih jadnih Golfova pa do Maybacha, Porchea, Bentleyja….. Stajala sam neko vrijeme i gledala u te aute, gledala tko ih vozi i pitala se „ odakle njima lova za ove igračke, a? Gdje su bili 1991?“. Ella me vukla da idemo na kavu u jedan caffe, ali ja nisam mogla odvuć misli od tih automobila i njihovih vlasnika. Pitala sam Ellu u čudu, pa dobro jer se itko pita odakle njima lova i jel’ imaju šatoraše? Mislim, kakva je ovo nacija ako njihovi veterani iz 2. svjetskog rata ne dižu šatore ispred parlamenta ili Kraljevske palače? Pa nije vrag da su zadovoljni!
Pilula za dan poslije sexa se prodaje najnormalnije u svakoj drogeriji!!!? Nisam mogla vjerovati svojim očima. Uz tu pilulu, tih Engleza i ostalih nacija, ima više nego nas Hrvata koji nemamo tu pilulu u slobodnoj prodaji??? Kako je to moguće? Nekako sam se uz kavu i kolač smirila. Na putu do kuće, kraj protestantske crkve, vidjela sam da iznose ogroman razglas pa sam pitala Ellu u čudu ”Šta će toliki razglas u crkvi?”. Objasnila mi je da je sinoć bio party, s dj-ima…, tu crkve same sebe financiraju pa moraju doći do novca, zato crkve iznajmljuju za svake prigode, izložbe, partije… itd. Dok su ovi iznosili razglasne kutije, u Crkvi se odvijala jutarnja misa. Matere ti…, nisam mogla doći k sebi. U tom trenutku htjela sam se vratiti u Apsurdistan, u zemlju u kojoj se nema posla, ali Crkve niču kao trava poslije kiše. Evo ova oko koje se digla prašina u Kninu…. Kakav party bi se tu mogao organizirat?. Npr. DERICK MAY… tata tehna… aaaaa…. u onom blještećem ambijentu? A nakon partija, odmah na misu. Ne znam, meni je Apsurdistan ludilo zemlja, uopće ne kužim zašto mladi odlaze iz nje… Ko je još vidio raditi? Ima u tom Londonu još nekih, meni totalno apsurdnih stvari, ali o tom drugom zgodom.
Autor: Danijela Dvornik
1
20
20
20
