Svake godine se u Frankfurtu održava najveći sajam glazbene opreme MUSIKMESSE, a ono što je Meka za Muslimane, to je MUSIKMESSE za glazbenike. Jednom u svom životnom vijeku bi trebali posjetiti taj sajam, a pošto vjerojatno većina vas nije bila ove godine, evo mog kratkog, frankfurtskog rezimea.
Već sam par dana prije početka sajma počeo ponavljati gradivo. Njemački mi je malo zahrđao, a dobro je znati koju stranu riječ kad se čovjek nađe u tuđini. Moje znanje se svodi na riječi tipa: Scheisse, Schnell, Mejn Fuhrer, Arbeit macht frei, Sieg heil, ruff mean, Ja wohl itd. Kolegica hrvatskih korjena koja me je trebala dočekati na aerodromu, rekla mi je da niti jedna od ovih riječi nije baš upotrebljiva, a neke su čak i zabranjene. Jebem ti život da ti jebem! Uzalud mi školovanje. Bačene godine učenja u vjetar. Jedina utjeha mi je bila da ovaj put letim Croatiom Airlines (super povoljne karte kupljene preko agencije STA PUTOVANJA) i da ću konačno nakon trauma iz British Airwaysa, moći uživati u ljepotama hrvatskih stjuardesa.
Veslio sam se putu kao seljak isplati poticaja. Razmišljao sam o delicijama koje će posluživati u zračnom autobusu. ”Gospodine Novosel… Danas na meniju imamo peraju Sredozemne medvjedice u umaku od Velebitskih degenija. Uz ovo jelo preporučamo Chardone iz 1974-te. Jeste za malo pavijanovih kažiprsta dok čekate glavno jelo?”.
Naravno da sam bio u zabludi kao Bojan Jambrošić kad je pomislio da će postati novi Cetinski. Pošto je let kratak, svega sat i pol, nisam mogao uživati u delicijama. Dobio sam fine grickalice s okusom maslinovog ulja i mediteranskih trava te čašu vode. Frendici sam rekao da dolazim oko 9:15 ujutro, a ona je došla na aerodrom u 9:00. Kako sam čekao dugo na stvari, izašao sam tek oko 10:00. Ona je plakala ko Jadranka Kosor kad je izgubila najdraži broš. ”Mislila sam da nećeš doć, da sam fulala izlaz”. Ponudio sam joj paket K-plus maramica da obriše suze (uvijek sam bio promotor hrvatskih proizvoda) i rekao: ”Nije ni vrijeme ni mjesto za suze radosnice. Ona je meni ponudila osušeni perec, zagrlili smo se srdačno i krenuli u grad.”
Ostavio sam stvari u Hostelu (United Hostel Frankfurt). Odličan hostel u centru Frankfurta, samo jednu stanicu udaljen od MUSIKMESSE-a. Preporučam ga svima. Tamo me dočekala ljubazna Kathrin i napomenula da će izbaciti sve ljude kosih očiju napolje kako bi se osječao kao da sam doma. Rekao sam joj da nije sad vrijeme za čistke, ali da se zahvaljujem na dobroj namjeri. Ostavio sam stvari i uputio se s kolegicom na sajam.
Ne možete si ni zamisliti koliko je to veliko. 11 hangara punih glazbene opreme: klaviri, pojačala, klavijature, mikrofoni, bubnjevi, trube, saksofoni, gitare…. nema čega nema. Osjećao sam se kao HDZ-ovac usred pretvorbe i privatizacije.
Kako sviram klavir i saksofon prvo sam obišao štandove sa tom opremom. Ponio sam sa sobom i svoj Keilwerth SX90R Shadow alt saksofon i iako je unošenje instrumenata strogo zabranjeno, ja sam zahvaljujući svojim masonskim kontaktima, svoj uspio unjeti. Prvi dan sam isprobao metalni usnik za alt saksofon THEO WANNE MANTRA i shvatio da je to ono što sam tražio cijeli život.
Sreo sam na sajmu i njemačku saksofonisticu Angelu Puxi, koja je obradila dvornikovu pjesmu PELIN I MED.
Poklonila mi je svoj novi CD BADAPAPAPAA, a nakog toga mi je poslovni partner Tom Wanne iz firme Hartmann Fiberreeds, zajedno sa Bryanom iz firme Theo Wanne poklonio usnik za sax koj sam malo prije isprobavao. Spasili su mi 450 dolara koje bi inače morao potrošiti za svoj svirački hedonizam.
Lijepo je raditi sa strancima, Cijene tvoj rad i uvijek ti to daju do znanja. Ubrzo mi je kolegica dobila napadaj epilepsije od silnih trubača i saksofonista pa smo morali pobjeći u mirnije okruženje. Otišli smo do Yamahe, gdje sam isprobao novi CF6 PE koncertni klavir i shvatio da mi fali samo 80 tisuća eura da ga kupim. Naime košta 80301,00 eura.
Nakon prvotnog cijenovnog šoka, otišao sam razgledavati trzalice, drombulje i ostale artikle u cijenovnom rangu dostupnom građaninu Lijepe naše.
Iako smo kolegica i ja smazali par njemačkih kobasica s prženim krumpirima na sajmu, to nije bilo dovoljno da utaži našu glad pa me ona ljubazno pozvala kod svojih roditelja na ručak tj. večeru. Oni su Hrvati iz Livna koji su još sedamdesetih pobjegli trbuhom za kruhom iz Jugoslavije u daleku, ali prijateljsku Njemačku. Prekrasni ljudi koji su sve ostavarili svojim radom i odricanjem. Čim sam ušao u njihov stan, osjetio sam toplinu doma. Križevi sa razapetim Isusom, dvadesetak krunica, ravnomjerno raspoređenih, prekrasni gobleni, slika Markove crkve sa pravim hrvatskim grbom koji započinje bijelim poljem te velika drvena vitrina u dnevnom boravku…. Idila. Sjeo sam se na kauč, a ljubazna mama me odmah ponudila s pićem i toplom tjesteninom. Za desert smo imali svježe jagode, a nakog toga sam se odužio domaćinima jednim klavirskim recitalom pošto su imali električni klavir u dnevnom boravku. Uskoro je navratio i Pater Familias i tad smo započeli raspravu o ekonomiji i politici kako i dolikuje Hrvatima kad se okupe u skučenom prostoru. Lobirao sam u dijaspori za ŽIVI ZID i mislim da su dobili tri nova glasača. Nabacili smo i par gastarbajterskih viceva, a onda je majka rekla: ”Ovdje se samo priča, a ništa se ne jede.”. Ubrzo je na stol stigla plata sa sirom i šunkom, a moje gladne hrvatske oči nisu mogle odoljeti njemačkoj gostoljubivosti. Prekrasnoj atmosferi je došao kraj oko 10 sati navečer kad sam morao napustiti ovaj topli hrvatski dom i uputiti se natrag u hostel.
Drugi dan je započeo predobrim švedskim stolom u hostelu. U jednoj zdjeli je bilo Nutelle na izvoz, u drugoj razni džemovi, salate, šunke, sir, jogurti… sve šta vam srce poželi. Naravano pošto je pravilo hostela bilo ALL YOU CAN EAT u meni se probudio balkanski nagon za preživljavanje. Rekoh sam sebi: ”Pitanje je kad ćeš opet jesti. Nemoj se sramiti. Ako je ponuđeno uzmi, povrati ako treba i vrati se po još.”. Vidio sam u očima kosookog djelatnika kako govori: ”20 kutijica Nutelle, 6 sendviča, 10 jogurta i 5 džemova…POR KE? Nećeš moći. Bit će ti zlo?”. Naravno da sam mogao. Otkopčaš jedan gumb i samo trpaš u sebe. Djelatnik je na pola mog doručka počinio Harakiri.
Na sajmu me kolegica upoznala s jednom prijateljicom koja se bavi pjevanjem jer bi joj ja kao iskusni flash manager mogao dati koji dobar savjet, a možda i raditi s njom. Recimo da se u ovoj priči djevojka zove Ivana.
Ivana je rođena kao poluslijepa djevojćica, blago autistična pogleda. Već od malih nogu pokazivala je na veliku žalost njezinih roditelja sklonost prema pjevanju. Uzalud ju je brižni otac tukao vojničkim remenom i na lijep način pokušavao objasniti da joj Bog nije podario ni ljepotu niti sluh te da zatvori usta ili će joj ih on zatvoriti jednom zidarskom zauvijek nakon što se obračuna sa njezinom majkom. Nije marila za četiri polomljena rebra i podljeve ispod očiju. Uvijek je mogla reći da je pala niz stepenice što ju je još od malih nogu naučila mama kada bi ju prijateljice pitale: Mirjana! Pa gdje su ti zubi?. Dok bi otac radio na gradilištu pustila bi najdražu kazetu od Miše Kovača i zavijala poput čopora izgladnjelih vukova. Nedostatak sluha nadoknađivala je upornošću kakve se ne bi posramio niti Lincoln kada je inzistirao da ode sa ženom u kazalište. Roditelji su joj bili strogi, ali pravedni. Otac ju nikad ne bi cipelario bez razloga. Doduše, nekad bi mu noga sama poletila od sreće na dan domovinske zahvalnosti, a na taktove Thompsonove: ˝Lijepa li si˝, Ivana bi redovito završila polomljenih kostiju. Kasnije će se pokazati da je sve to bilo za njezino dobro.
Mali Adolf kako su je od milja zvali u Frankfurtu nakon što je pustila kockaste brkove razvila se u djevojku prekrasne arijevski plave kose. Njeni pramenovi vijorili su se na laganom povjetarcu kao slovenska zastava na kući Joška Jorasa, a nacističke tetovaže koje su se blago spuštale niz njene još nerazvijene grudi doimale su se tako nevine. Da nije bilo njezina umjetna kuka i spuštenih stopala vjerojatno bi se udala maloljetna koliko je bila privlačna. A onda je došao taj dan. Dok je ona blago pogrbljena na sajmu čitala Mein Kampf, koracima kratkim poput slovenske obale u društvu njezine kolegice, prišao joj je mladić savršeno obrijane glave i neodoljiva diskografska pogleda. Gledala ga je kroz one dioptrijske naočale i nije mogla vjerovati da bi netko sa takvim jebozovnim tijelom prišao njoj ničim izazvan.˝Samo da ne ispadnem glupa˝, prozbori u sebi Ivana i nabaci svoj zavodnički pogled u križ. Naravno taj mladić sam ja. Pristojno sam se upoznao: ”Čujem da si nagluha, a ni vid ti nije baš nešto dobar. Bog te preskočio kad se dijelila ljepota, al’ nećemo sad o tebi. Imam ja i svojih problema. Možda nisi primjetila iz prve, al’ ja sam dobar čovjek. Uvijek se sažalim nad tuđom patnjom. To su moji altruistički geni. Ne mogu si pomoći. Jesi li možda razmišljala o tome da kreneš u pravu pjevačku karijeru? U početku bi pjevala u pothodniku, tramvaju ili ispred katedrale, a kasnije ko’ zna. Doći ćeš ti i do kolodvora. Nebo je granica. Ljudi vole takve kao što si ti. Sažalit će se. Evo ti ovaj šešir. 100% od onog što ti ubace ide meni, a ostatak tebi. Nisam ja cicija. Ivana zasljepljena mojom ljepotom pristade na lihvarski ugovor, a sve ostalo je povijest. Krenula je kao nitko i ništa, a pogledajte gdje je danas. Kao mala nije mogla ni sanjati da će jednog dana ugledati svijetla Prištine. Kamene kućice bez grijanja u idiličnom krajoliku dobrih incestuidnih susjeda zvuči kao scenarij za Hollywoodski film, ali to je sad njen život, a sve zahvaljujući odluci da potpiše ugovor samnom. Ivana se u međuvremenu razvila u netalentiranu pjevaćicu, čvrste ruke što najbolje znaju njezina djeca, kad zatraže koji euro za sladoled. Jedan Ivanin aprekat i lijevi kroše riješavaju svaki nesporazum. Još i dan danas zahvaljuje svome ocu na širokom asortimanu udaraca koje ju je naučio. Ne kažu ljudi uzalud: Batina je iz Raja izašla.
Nakon sajam, otišli smo do prijateljičine sestre i moje jako dobre prijateljice, koja nas je dočekala s pečenim krumpirom i odrescima, a pale su i palačinke s Nutellom. Poslje nam je pričala kako NEMA BOGA, al’ nama je bilo svejedno. Ubili smo se u hrani i nismo više znali za sebe. Drugi dan sam bio još umorniji nego prvi i samo sam htio što prije leći u krevet, ali kad sam se vratio u Hostel i ušao u sobu, u mom krevetu je ležao čovjek tamne puti. Probudio sam ga nježnim udarcem u rebra i rekao da leži u krivom krevetu. On je rekao: ”Parle vu France?”. Jebiga sad. Ja na francuskom znam samo reć: ”Le paron du mona mi su žvif”. Ne znam dal’ se to ovak’ piše, al u prijevodu znači: Roditelji mog prijatelja su Židovi. Upotrijebio sam univerzalni jezik koji svi znaju. Izvadio sam putne nunčake i objasnio mu da je vrijeme za preseljenje. Mislio sam da neću moći zaspati, al’ onda sam skužio da su mu ispala tri eura na mom krevetu i svhatio to kao Božji znak i nagradu za pretrpljene duševne boli.
Treći dan sam se uputio na aerodrom. Moja kolegica A.K. (Inicijali poznati opliciji i duševnoj bolnici Frankfurt), iako umorna, ljubazno me odpratila. Nisam stigao reć ni Adolf Hitler, kad je ona na upit djelatnika: ” Želite li neko posebno mjesto”, odgovorila: ”Da! U kokpitu.”. Molio sam Boga da ne pošalju osiguranje po nas. Još se kasnije derala na tečnom arapskom: ”Alah je velik!”, pa sam ju morao prijateljski nokautirati kako ne bi imao problema na graničnoj kontroli. Sve u svemu ona je super cura kad je na lijekovima. Bilo nam je jako zabavno:)
Jamačno ste mislili da ću pričati puno više o sajmu? E pa neću:) Pošto slika govori tisuću riječi, evo vam par fotki sa sajma na facebooku Glazbenog Oglasnika: https://www.facebook.com/media/set/?set=a.10152787857312747.1073741844.47226032746&type=1
Vidimo se do godine u Frankfurtu.
Posebna zahvala:
UNITED HOSTEL FRANKFURT http://www.united-hostel-frankfurt.com
STA PUTOVANJA http://staputovanja.com
MUSIKMESSE FRANKFURT http://musik.messefrankfurt.com/frankfurt/en/besucher/willkommen.html
APR http://www.sejem.si/koledar-sejmov/
HARTMANN FIBERREEDS http://fiberreed.de/en/
THEO WANNE http://store.theowanne.com
BUFFET CRAMPON http://www.buffet-crampon.com/en
A.K. – Bez tebe bi bilo dosadno u Frankfurtu, a bez tvoje seke i staraca bi ostao gladan:)
Powered by www.glazbeni-oglasnik.com
PS: Ivana stvarno postoji, al’ je zgodna, simpa i super pjeva:)
autor: Josip Novosel
1
20
20
20
