ZAŠTO (NE) VOLIM HRVATSKU

0
Ilustracija
Ilustracija

autor: Kristijan Martinović

Postao sam pravi anarhist. Ne, to ne znači da ću si napraviti zelenu irokezu i spirsati si jezik (što sam već jednom napravio s 16 g pa mi je jezik otekao i skoro sam se udavio, no nećemo o traumama). Nego, odlučio sam bojkotirati svoje poslovne veze s Hrvatskom jer se poslovanje u ovoj zemlji pokazalo kao… Kako da se izrazim… Besprizoran hobi, nešto poput skupljanja salveta ili pak popunjavanja Hello Kitty ili sličnog albuma s dječjim sličicama. U biti griješim, ako popuniš album Hello Kitty sličicama, možeš dobiti neku nagradu – npr. Hello Kitty lutku koja govori ”Mama!” i možeš je pokloniti 5-godišnjoj nećakinji, dok u većini slučajeva radom u Hrvatskoj ne dobiješ ništa, baš ništa, osim telefonskog računa pošto si 56x morao zvati tzv. šefa da pitaš kad će ta plaća i redovito dobiješ odgovor: ”Sutra.” Zanimljivo je da taj ”Sutra” ne dođe nikada, što znači da je ”Sutra” u našoj zemlji relativan pojam – SUTRA znači: ”možda jednom”, ”za mjesec dana”, ”odj*bi”, ”sljedeće godine”, ”kad zaboraviš na to i prestaneš me zvati ili ti nikada, naivni majmune”… Uglavnom, taj famozni  ”sutra” znači sve osim ”unutar 24 sata”. Jedino poslovanje koje ne napuštam je ono s Playboyjem jer usprkos očajnom stanju u zemlji vode ga pošteni ljudi koji sa suradnicima potpisuju prave ugovore (a ne lažne kao neki s kojima sam imao priliku ”surađivati” – stavljam riječi pod navodnike kako bih izbjegao korištenje prikladnih vulgarnih termina), nit su psihički bolesnici, nit su prevaranti, a nit su kriminalci kojima je cilj što bolje izvarati i izrabiti svoje zaposlenike.  Sve ostale suradnje prekidam jer sam prestar za besplatne poslove, iskustva dovoljno imam, a ako želim besplatno pisati to mogu raditi u svojoj  bilježnici nazvanoj ”Tajni dnevnik Kristijana Martinovića”, umjesto da za neki časopis ili portal  pišem vijesti o Miley Cyrus i tome tko je koga pokrao, a kao plaću dobijem osmijeh i kompliment da tekst ne valja (ali ipak ga objave, unatoč tome što ne valja – to ”ne valja” služi tome da te ponize i da nemaš pravo tražiti lovu).

Meni je žao ljudi koji se iz dana u dan čude situaciji u Hrvatskoj kao da su za sve što se događa u našoj ekonomiji saznali jučer. Čovječe, pa nije to vijest od prije dvije minute, ovako je godinama i sve je gore i gore. Ja sam realni pesimist i ne vjerujem da će se za mog života stanje popraviti. Iako sam odgojen kao Hrvat i veliki katolik, skoro pa da sam iz ustaške obitelji (malo pretjerujem, ali samo malo), odgojen sam da volim Hrvatsku i mrzim komunizam, odgojen sam da proklinjem dan kad je Tito došao na vlast… Usprkos svemu tome što su mi usađivali od dana kad sam rođen, ja nemam nikakav osjećaj prema Hrvatskoj, svejedno mi je je l’ netko Hrvat ili Srbin, glasa li za HDZ ili SDP jer za mene je sve to isto. Dječja igra, lakrdija. Hrvatsku doživljavam samo kao stanište jer ona je za mene samo lažni profil u svjetskoj ekonomiji koja čovjeku nema što za ponuditi osim preživljavanja. Taj lažni profil na zemljopisnoj karti za profilnu sliku kojom se predstavlja u svijetu koristi slike Dubrovnika i mora jer nema što drugo za ponuditi, ikome. Ponekad se pitam što bi bilo da su Zagreb, Varaždin, Split, Dubrovnik i sl. porušeni u npr. 2. svjetskom ratu, kao recimo jedan Rotterdam? Taj Rotterdam slovi za najružniji grad u Nizozemskoj jer su većina zgrada novogradnje, ali to su takve zgrade da ti pamet stane, takva urbana arhitektura da jedino što možeš reći je: ”Wow!” – Što bi bilo da je centar Zagreba (ili bilo koji grad koji liči na nešto samo zato što ima te zgrade građene u Austro-Ugarskoj ili kad već, nikad mi nije išla povijest) sravnan sa zemljom? Što bi bilo da su Jugoslaveni to ponovno gradili, kao što su Nizozemci gradili taj Rotterdam koji – iz kojeg god kuta da ga pogledaš – odiše bogatstvom, uspjehom i moći tog grada? Znate što bi bilo i na što bi jedan Trg bana Josipa Jelačića ličio? Ličio bi na hrpetinu socijalističkog betona, pola toga bez fasade i nitko, baš nitko, se ne bi čudio ekonomskoj situaciji ovdje. Hrvatska bi ličila na geto, na tursku četvrt u nekom europskom gradu. Samo te lijepe stare zgrade stvaraju privid ”normalne europske zemlje”. Bez toga smo nula. Mislim, nula smo ovako i onako samo na fotografijama zagrebački HNK uspješno glumi Beč ili bilo koju europsku metropolu.

Nije da se hvalim, ali našao sam si posao u Americi, točnije Los Angelesu koji radim iz topline svog zagrebačkog doma. Moglo bi se reći da sam imao sreće jer sam naletio na prave ljude i već skoro tri mjeseca pišem knjige za jednu izdavačku kuću ondje. Šefa uživo nisam još upoznao, ali redovito pričamo telefonom. U početku sam mu govorio o stanju u Hrvatskoj no nakon nekoliko dana sam prestao. Zašto? Jer me čovjek pitao jesam li pijan ili jako puno lažem pošto on nikada nije čuo za tako nešto. Rekao sam mu da sam radio za jedan časopis koji me šest mjeseci nije platio. On je na to odgovorio: ”I don’t understand.” Čovjek nije razumio tu rečenicu jer slučaj da netko u Americi radi bilo što i ne bude plaćen još nije zabilježen i on istinski nije razumio što ja želim reći. Kad sam mu u jednom e-mailu napisao kolika je prosječna plaća, čovjek je mislio (tj. podrazumijevao) da je riječ o tipfeleru i da sam stavio jednu nulu premalo. Već sam u jednoj kolumni rekao i ponovit ću: U Americi ne postoji besplatno, tamo je pitanje ”Možeš li ti meni besplatno…” gotovo pa protuzakonito. U Hrvatskoj je situacija takva kakva jest između ostalog zato što svi rade na crno i tim varanjem države čine sebi još gore jer je država sve siromašnija, na stranu $anaderi i ostali Widoš€vići. Na stranu smiješni referendumi dame zvane Žac u koje se ulažu bilioni da bi se spriječili brakovi homoseksualaca i tome slično. Još malo pa ćemo početi s javnim kamenovanjem žena koje nose suknje iznad koljena jer to je skoro pa taj nivo primitivizma. Možda Ameri ne znaju puno o Europi, misle da su Mađarska, Hrvatska i Sicilija isto, ali barem su kapitalisti koji plaćaju radnike. U nekoliko sam navrata rekao američkom šefu da mi nešto ne mora platiti, u slučajevima kad bi malo fulao temu ili pak napravio nešto izvan opisa posla. Nakon mog petog (uvijek plaćenog) ”Ne morate mi to platiti” čovjek je rekao: ”Da mi više  nikada niste rekli da Vam nešto ne moram platiti. Nikada. Da li Vam je to jasno?” Prvo mi nije bilo jasno jer nisam navikao na takve izjave, ali na kraju sam se ”pomirio” s tim da sam plaćen za sve što napravim.  Za jednog Hrvata šokantno, zar ne? Znam, lako je meni sad tu propovijedati i pričati o Americi, ali i dalje imam pravo na mišljenje o Hrvatskoj koje je bilo i ostalo isto i prije i poslije poslovanja s Amerima.

U Hrvatskoj se ljudi samo bave politikom, ne prođe niti jedna kava s bilo kime bez da se potegne rasprava o politici. U jednoj Nizozemskoj ljudi ne razgovaraju o politici nego odu na glasanje, zaokruže nešto i bok. Zašto? Jer sve funkcionira pa nije potrebno raspredati o tome. Ja ne raspredam o našoj politici jer ne mogu ništa promijeniti. Nazovite me inertnim, pasivnim, kakvim god, ali ja nisam Matija Gubec koji će podizate seljačke bune s idejom da će srušiti Vladu ili što već. Ja u ovu zemlju na vjerujem. Vjerujem samo u staru narodnu ”Uzdaj se u se’ i svoje kljuse”. Ne pada mi napamet niti jedan biznis koji bi ovdje opstao i donio neku dobit. Čak mislim da se ovdje ne isplati niti dilanje droge jer pošto su svi bez love na 10 kila kokaina zaradiš valjda 620 kuna. Ista stvar je s prostitucijom – čemu biti elitna prostitutka kad se to plaća večerom i parfemom. Blefiram, nikad nisam bio dovoljno očajan da se interesiram za prostitutke i ne poznajem niti jednu (bar koliko znam), a droga me prestala zanimati u trećem razredu gimnazije. Svi vole govoriti ”Ameri su glupi” – možda jesu, to sam govorio i ja i Amerika me nikad nije zanimala, ali ako razmislite dvaput vjerojatno ćete metodom indukcije i dedukcije doći do zaključka ”Hrvati su glupi” – jer naivno vjeruju u bolje sutra. Uz to su ljubomorni na tuđi uspjeh k’o cucki kad njihov vlasnik pogladi tuđeg psa: Iako sam prvo imao namjeru šutjeti, rekao sam prijateljima i ”prijateljima” za novi posao jer u protivnom bi ljudi mislili da se bavim nekim kriminalom ako budem previše mističan, a odjednom imam povećana primanja. Od nekoliko najbližih prijatelja (2) dobio sam iskreno: ”Super!! Bravo, ‘ajde konačno nešto pozitivno!”, a od drugih (15): ”Ti si prodana duša!”, ”Ja ne vjerujem da ti pišeš neke glupe knjige o vanzemaljcima i da to netko plaća!”, ”Meni je to sumnjivo, taj šef je gay koji je zaljubljen u tebe.”, ”Sorry, al’ ti ne pišeš baš toliko dobro, ne znam na koju foru ti to prolazi.” – odnosno, u sebi govore: ”Dabog da crko i da mu posao propao, mater mu!”

Ovdje ništa ne funkcionira. Ne možeš ni kupiti normalnu stvar bez straha da je ilegalno uvezena ili ”pala s kamiona”. Kupio sam preklani laptop u jednoj navodno legitimnoj prodavaonici tehničkom opremom i kad je polu-riknuo, odnio sam ga na ovlašteni servis gdje mi je rečeno da ga oni ne mogu primiti jer je taj laptop namijenen za Kanadu i Japan, a ne Hrvatsku i da nema serijskog broja. Praktički su me optužili da sam taj laptop ja negdje ukrao jer ”nije namijenjen za prodaju u Hrvatskoj”. Naravno, odnio sam ga u prodavaonicu gdje sam ga kupio, prodavač ga je uzeo i rekao da će oni riješiti taj ”nesporazum” na ”svom servisu”. Držali su ga tamo preko šest tjedana. Sto puta sam ih zvao, nisu znali gdje je kompjuter i takve gluposti, i vratili su mi ga tek kad sam zaprijetio da ću doći u njihovu prevarantsku prodavaonicu i odnijeti iz nje bilo koji kompjuter koji si odaberem. Naravno, vratili su mi ga u istom stanju u kojem sam ga donio – nepopravljenog, uopće ga nisu dirali i još mi htjeli naplatiti imaginarni popravak. Napisao sam to na Facebook i zbog toga dobio na kućnu adresu prijetnju tužbom jer ”lažem i klevećem”, a to sam napisao s mobitela jer mi ”popravljeni” laptop nije radio. Kao, neće me tužiti pod uvjetom da u Playboy napišem kako je njihova prodavaonica najbolja ikad. Odgovorio sam kretenima ljubaznim pismom u kojem kažem da mi novinarska etika nalaže da izvještavam istinito te da ću vrlo rado napisati da je prodavaonica super (lijepo je uređena i jedna prodavačica ima velike sise), ali da nažalost prodaju sumnjive laptope i na servisu lažu da ih popravljaju. Nakon toga su začepili. I nisam jedini sa sličnim iskustvom iz te ciganske prodavaonice!! To je Hrvatska! Novi laptop sam kupio u Mikronisu – ima serijski broj, nije ukraden i ako nešto zašteka njihov servis to riješi za dva dana jer imaju zaposlene profesionalce koji rade svoj posao (za razliku od nekih tralalala…).  S tog laptopa i pišem ovo. Bit ću bahat i kupit si i Mac Book Pro iako mi ne treba, ali ga baš želim.

Jesam li domoljub? Nisam. Jesam li potencijalni terorist? Nisam. Ja sam samo čovjek koji uviđa realno stanje stvari bez utopističkih ideja o boljem sutra, i usudim se to reći ma što netko mislio o tome. Ovdje nema ništa, sretan si ako imaš što jesti i ako ti radi kompjuter. Ima li ovdje uspjeha i sreće? Nema, osim ako dobiješ šizofreniju pa haluciniraš da ti se Isus obraća pa buljiš u zid pod antipsihoticima i smiješ se blaženim osmijehom svojoj halucinaciji. Jesam li ja lud? Ne znam, ne idem psihijatru na procjenu jer psihijatri služe samo tome da gledaju na sat dok pričaš svoju životnu priču i još se dopisuju na mobitel za vrijeme seanse pa kažu: ”Ups, vrijeme je isteklo, vidimo se sljedeći tjedan!” – i to ti naplate k’o lažni servis za kompjutere. Lažna zemlja, lažno sve.

Hvala nebesima da Tito više nije na vlasti jer vjerojatno bi me zbog ovog teksta progutao mrak.

Objavljeno u tiskanom izdanju Playboya u studenom. Ostale kolumne gospodina Martinovića možete pogledati ovdje http://playboy.hr/kristijan-martinovic-muska-posla/

Podijeli