Kabulska škola ljepote

0

islam

Kabulska škola ljepote – položaj žena u islamu iz perspektive američke frizerke

Algoritam d.o.o.
Originalni naslov: KABUL BEAUTY SCHOOL [An American Goes Behind the Veil]

autor: Deborah Rodriguez u suradnji s Kristin Ohlson
prijevod: Jasminka Škrlec; ilustracija: Marina Filipović-Marinshe
godina: 2009., stranica: 264, uvez: meki, jezik originala: engleski, žanr: chick lit

„Deborah Rodriguez Afganistan je otišla 2002., netom nakon pada talibanskog režima. Isprva je volontirala kao medicinska pomoćnica. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da su njezine vještine profesionalne frizerke puno traženije – kako među zapadnjakinjama, tako i među Afganistankama. Ispod burki i velova skrivaju se naime prelijepe žene koje izuzetno polažu na svoj izgled. Nakon što se vratila u SAD, uspjela je nagovoriti više kozmetičkih kuća da doniraju kozmetičke proizvode i otpreme ih u Kabul, gdje je ubrzo zatim otvorila svoju “Školu ljepote”. No uslijedili su politički i financijski problemi. U školi se, naime, za nečiji ukus, previše smijalo, a međukulturni nesporazumi događali su se sve češće. Vlada je naposljetku školu čak odlučila zatvoriti, ali vedrina i ljepota ipak su uspjele prevladati surovu političku stvarnost. Provjerite kako izgleda sraz dvaju nespojivih svjetonazora u ovom neponovljivom i inspirativnom memoaru jedne nadasve hrabre žene.“ (s poleđine Algoritmova izdanja)

Tema koju je ova američka crvenokosa višestruko rastavljena zlostavljana žena tek načela, kao i dijelovi osobnog života koje je unijela, toliko je kompleksna da bi knjiga trebala koštati 7 puta više da odmah eliminira u startu jedan dio publike koja će nakon čitanja ostati osupnuta (sarkazam, naravno). Iako ima dijelova gdje autorica promišlja kao tipična Amerikanka (predrasude!) i ostavlja dojam prisilne amerikanizacije svega što čega se takne, ono što ovu knjigu čini uspješnom i čitljivom jest činjenica da se od prve do zadnje stranice solidariziramo s autoricom, ne s likovima. Za ovaj diskurs to je dosta bitno ako želite dobru nakladu, jer malotko će se uspješno solidarizirati sa ženama koje su višestruko silovane, prodavane, pretučene i koje su proživjele ostale nezamislive užase. Ovo je napisano iz perspektive ekonomije i tržišta, nije osobno stajalište. Prividno površan interes za loš položaj žene u islamističkim zemljama dosta je problematičan u trenutku kad od njega želite ili počnete zarađivati, ali da je svaki glas bitan kako bi se razgovaralo o nekim od najvažnijih tema današnjice – jest.

Iako je pala čvrsta odluka kako se više ne kupuje beletristika već se sav novac namijenjen knjigama čuva za kupovanje stručne, ionako preskupe, literature svaki naslov koji u sebi potencijalno nosi oznaku islam – islamističko – položaj žene i sl, iz ruku mi izbije pare ko zubar mliječni zub. Čak i kada naslov, pogovor i cijena govore fuj to!, samokontrola postaje pojam iz Klaićeva rječnika. Iako Interliber u pravilu jest sajam knjiga i učila na kojem se knjige nađu za malo para, beletristika naročito, cijena od 20 hrvatskih novaca malo me u startu obeshrabrila – iako jako jako povoljna i pristupačna, što takva cijena govori o sadržaju knjige, njenoj kvaliteti? Još kad se letimičnim pogledom ustanovi kako je pisana perom američke frizerke, prva reakcija bila je: „Kriste“. Predrasude, predrasude!

Gotovo je nemoguće jednoznačno i usko odrediti temu knjige, iako spada pod već navedeni zajednički nazivnik – položaj žene u islamu, s obzirom da je riječ o životnom putu Amerikanke koja je nakon osobnih slomova i napada na WTC postala motivirana pomagati drugima, do čitavog sijaseta iskustava žena koje su na toliko razina diskriminirane da knjigu poželite zavitlat u zid, zatim uopće odnos Amerike – Afganistana, feminizma i svega ostalog. Najveći problem je zašto unovčavamo tuđa loša iskustva? Vjerojatno takvo što ima i terapijsku funkciju, i svakako treba naglasiti još jednom kako je svaki glas o ovim temama – bitan.

Autorica, a riječ je o svojevrsnoj autobiografiji, odlazi u mirovnu misiju i priključuje se timu liječnika i medicinskih sestara koji odlaze pomagati u sukobima oštećeno područje. Nakon što ustanovi da njene vještine nemaju veze s njegom i medicinom, iskorištava ono u čemu je najbolja – zarađuje frizirajući i uljepšavajući zapadnjake koji su otišli onamo u misije i kojima nedostaje tip njege na kakav su navikli u zemljama iz kojih potječu. Iz toga se razvija ideja o otvaranju Kabulske škole ljepote koja omogućila nekoliko generacija žena da steknu obrazovanje i otvore vlastite kozmetičke salone, što u konačnici ima za posljedicu činjenicu da postaju manje ili više financijski neovisne. Financijska neovisnost za ženu koja je objekt, koja je naučena da šuti, ne gleda u oči, održava odvojene zabave za muškarce i žene, biva pokrivenom od glave do pete i za svaku sitnicu mora tražiti novac od oca, brata ili supruga – zbilja dosta znači. Za Kabulsku školu ljepote preko autoričina pothvata čula je cijela Amerika i pola Europe, skupljala je donacije od najvećih kozmetičkih lanaca kako bi se škola digla na noge i u medijima osvježila problematiku položaja žena. S puno detalja i nimalo površno opisane su situacije i ljudi, i dobri i loši, za koje bi vrlo vjerojatno teško čuli, a ako i bismo, ne bismo saznali previše ili bi ih ubacili u koš – problematične priče. Uz sve što vam se kao bijelkinji nenavikloj na pokrivenost može dogoditi u Kabulu (otmice, napastovanja, silovanja, kamenovanja, zatvor, prijetnje, bombaški napadi) dodajmo i problem nedostatka pitke, tople vode za tuširanje, zabrana konzumacije stvari na koje ste kući navikli, POTRESE, udaljenost od najbližih, nedostatak telekomunikacijskih sredstava i svašta drugo nezamislivo.

Iako je na prvu djelovalo kao površno i zabavno djelo, i koliko je loša kategorija chick lit za ovaj tip diskursa, sve to postaje zanemarivo jednom kad se upustite u svijet koji je stravično kompleksan.

Ono što je možda najveći problem u cijeloj priči, nekima možda neće biti, a što je ujedno problem i većine literature koja piše o islamskom svijetu iz zapadnjačke pozicije, jest činjenica da malotko nudi bešavno povezivanje tih dvaju svjetova i većina tekstova napisana je iz jasno utvrđenog položaja mi : oni. Čitajući neke druge tekstove na tu temu i analizirajući malo dublje problematiku, naišla sam na citat koji najbolje sumira ono što bi netko drugi rekao u puno više riječi:

Nelagoda na zapadu

Upravo to na zapadu često izaziva nelagodu: dok je pokret za ženska prava tu već desetljećima sekularan i često anti-religijsko orijentiran, u islamskim zemljama to ne predstavlja nepomirljivu suprotnost, napominje Christine Schirrmacher, voditeljica Instituta za pitanja islama Evangelističkog saveza Njemačke: “Islamski ženski pokret nije nužno sekularan, njegov veći dio smatra da se reforme mogu sprovesti na temelju vjere. To je specifičnost tog pokreta.”

Tako se emancipirane muslimanke nalaze na razmeđi tradicionalnog islamskog i modernog zapadnog društva i moraju naučiti svoj identitet braniti ne u razgraničenju naspram drugih, već i otvorenosti prema njima, uvjerena je Ajša Bšibujuk: “To je šansa kako za zapadna tako i za islamska društva. Te žene koje su zadržale oba identiteta mogle bi biti odličan most između ta dva svijeta. To je velika šansa kako za njihov osobni razvoj, tako i za razvoj čitavog društva.”[1]

Prava žena u islamu nisu nešto o čemu znamo dovoljno, iako mislimo da znamo sve.

[1] islamskazajednica.org; Ajša Bašibujuk, predaje kao liječnica i politologinja na medicinskom fakultetu u Beču.

 

autor: Ana Maria Filipović Grčič

Podijeli