Osmi mart nije cvijeće i Kozmo sniženje parfema 40%

0

11051408_10205169103840048_764106922_n

Osmi mart idealan je dan da razjasnimo nekoliko stvari. Za početak, ajmo riješit povijesni dio.

U Kopenhagenu 19. ožujka 1911. Međunarodna ženska konferencija pokrenula je obilježavanje Dana žena, nakon čega je u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švicarskoj više od milijun žena i muškaraca izašlo na ulice i zatražilo bolje životne uvjete što je podrazumijevalo pravo na rad, stručno usavršavanje i napredovanje, prestanak diskriminacije na poslu, naglašavajući da političke i socijalne mogućnosti nisu jednake za sve.

Pravo na rad i normalne radne uvjete osnovno je ljudsko pravo iz kojeg se crpi životna energija i o kojem ovisi svaki drugi segment života. Na stranu trenutna socioekonomska situacija u našoj miloj nam državi, to traži esej samo za sebe. Da, većina ljudi nema posao, mladi su nam (pre)kvalificirani uglavnom za odlazak vani jer ovdje ne mogu naći posao. Dodaj tome časkom činjenicu da su žene višestruko diskriminirane od muškaraca i upravo si ionako malu šansu za zapošljavanje prepolovio. Pitanja poput „Planirate li djecu, koliko, kada? Jeste li udani? Koliko su vam stara djeca?“ postavljaju se na razgovorima za posao. Boli te briga kad ću, oću li i za koga ću se udat, koliko ću djece imat. Ti nudiš posao, ja sam kvalificirana i to je to od informacija koje te se tiču. Situacije u kojima žena mora snoozat majčinstvo jer se boji da će izgubiti posao ili situacije u kojima žena izgubi posao jer je postala majka jednostavno su neprihvatljive. Kad smo već kod majčinstva i rada, amo  još nešto. Muškarci još uvijek brže i češće napreduju na poslu iz jednog vrlo tradicionalnog razloga – smatra se kako su obaveze oko djece ženin posao. Žena je ta koja uzima bolovanje kad se djeca razbole, žena je ta koja vodi brigu o kući i djeci, ona je tješiteljica, njegovateljica, sve. Muškarac za to vrijeme može ostati duže na poslu i može raditi vikende, vjerojatno nikad neće odbiti službeni put čime se pokazuje boljim radnikom od žene koja je do prve 3,4 godine djetetova života više u dispanzeru nego na poslu. Taj isti muškarac koji se pokazao uspješnim vjerojatno doma ima ženu koja je odradila pola njegova posla. Super, da, njegova je plaća možda veća pa su financijski osigurani, ali nisu imali jednaki start pa nemojmo sad pričati kako je to prirodno. I nemojmo se sad dohvatiti ni one – najprirodniji odnos je onaj majke i djeteta, samo majka zna kako je, ona ga je nosila 9 miseci pod srcem – da, nosila je dite 9 miseci ali samo zato jer ima biološku predispoziciju za to. Roditeljske odgovornosti jednake su za oba roditelja, ako su oboje živi zdravi i sposobni za rad i ljubav trebaju je jednako i pružati. Trudnoća, majčinstvo i briga za obitelj nije isključivo ženski posao, i nema tog genetskog koda koji je razlog da su upravo žene kućanice, društvene prakse su dovele do toga. Da, ja ću ga roditi, ali oboje ćemo ga odgajati, a moja karijera neće patiti isto kao ni tvoja.

Udaja, jebena udaja. Pitanja kad ćeš se udati, već si stara, sad si stara cura, ajme. Pa dajte molim vas, hoćemo li pričekati i da se kotač izumi? Od kada su takvi stavovi?

Diskriminacija na poslu, ako ga uspiješ i dobiti, od onog da moraš odgovarati određenim standardima ljepote jer će to podić rejting cile firme, do seksizama svih vrsta, do ucjenjivanja seksom, do nabacivanja… Šefovi ugostiteljskih objekata traže da se atraktivnije konobarice stave u atraktivnije smjene jer privlače goste. U većini dijelova razvijene Europe takvo što se naziva prostitucijom.

Iskoristila bih ovaj, srećom, naglašeni dan za sumiranje nekoliko sitnica: u mom najširem krugu postoje djevojke koje tvrde kako su se žene zajebale kad su dobile pravo glasa / pravo na rad. Takvo što izlazi iz usta obrazovanih, ambicioznih cura, pravnica, ekonomistkinja, koje ćive rade i obrazuju se u faking metropoli – ne gine nam očito još pokoja Ruža Tomašić ili Markićka. Te mlade žene, dio njih, ipak razmišlja na ovaj retardirani način, pokušavala sam sebi lagat da ih nema, al ima brate. One bacaju u vitar višestoljetnu borbu za izjednačavanje ljudskih, ženskih, prava, jednom rečenicom. Jednom.

Meni ne treba feminizam” – da nije bilo feminizma, srećo draga, nit bi se školovala nit bi radila nit bi pravo glasa imala, i ako misliš da je sada dobro ovako kako je grdno se varaš. Pročitaj ovaj tekst dvaput pa razmisli još jednom treba li ti feminizam.

Kad smo već kod toga, žene pravo glasa nisu dobile nego izborile, u većini slučajeva ne zato jer je patrijarhat prepoznao: oh gle divne su nam žene i ajmo nek budu ravnopravne. U Hrvatskoj 1945., iako samo na deklarativnoj razini, za jednu Ličanku koju muž mlati a nema se kome obratiti ženska se prava nisu nimalo promijenila. Žene su uključene u rat i na bojišta ne zato jer je društvo prepoznalo kao joj vidi pa jednaki smo, mogu i one, nego je uključivanje žena u političku i širu društvenu sferu značilo dvaput više ljudstva. Nemojmo se lagat, pravo glasa su izborile, ne dobile.

Žao mi je što je hrpa frendica trenutno dotakla kako stakleni strop (ako imaju sreće) tako i tržište rada koje ih nije dočekalo spremno, žene koje su prve odmahivale rukama: a joj ti i taj feminizam sad kad ih na razgovoru za posao pitaju planirate li udati i kad ćete imati djecu, koliko su vam stara djeca, oh mala su vam djeca, često ćete izostajat s posla, žao mi je ne možemo vas primiti, odjednom svi barataju pojmovima kao što su stakleni strop, par time job, prekarni rad i sl, NAŽALOST JER SU ISKUSILE NA SVOJOJ KOŽI. Feminizam mi je donio da znam što me se smije što ne smije pitati, kako se prema meni smije a kako ne smije odnositi oćeš poslodavac oćeš partner oćeš nadbiskup. Na ovakva pitanja znam reagirati, znam otić dignute glave s razgovora za posao koji je seksistički i neću dopustiti da mi netko govori ne možeš, nije to za tebe. Mogu, hoću, želim.

Postoji generacija djevojaka koje su svaki slobodni trenutak iskoristile za edukaciju, barem u Zagrebu postoji hrpa hrpa civilnih udruga na kojima se može naučiti sve gore navedeno i nije nikakva faking sramota radit na sebi i svome samopouzdanju. Mrzim predrasude kako je feminizam pokret dlakavih usamljenih djevojaka koje mrze muškarce, dajte molim vas, argumentirajte se malo kvalitetnije. Feminizam je donio ženama mogućnost da rade, da napreduju, da budu poštovane, da izađu na izbore, da žive punim plućima, odnosno – da rade ono što ti kao muškarac radiš odavno.

Dodatno: reakcije na HollaBack! Croatia incijativu i tekst Sigurnija mjesta – ah, sad vas nećemo moć barit! – maltretiranje nije barenje. Ne mora žena objašnjavat redaru ili konobaru da joj neko „upucavanje“ nije ugodno i ne mora je dočekat reakcija Shvati to kao kompliment.

Ako si pojeo, uzmi tanjur i pokupi mrvice, čašu stavi u sudoper, napravi jebeni pire, ne moraš čekati ženu da dođe s posla. Nismo se ni mi rodile s receptima u guzici i sve šta mi znamo aposlutno je savladljivo i usvojivo i imaš internet na kojem piše voda + kumpiri = pire. Pokupi čarape iz hodnika, crna roba se pere na 40, bijeli veš na 60 i više stupnjeva, odvoji šarenu od bijele robe. Želim nekad doći s posla u čist stan i na skuhan ručak.

Osmi mart nije cvijeće i Kozmo sniženje parfema 40%, već obilježavanje dana kad su žene prosvjedovale zbog malih plaća i loših uvjeta, da bi tebi danas bilo bolje. Učini i ti nešto za društvo – evoluiraj.

 

autorica: Ana Maria Filipović Grčić

Podijeli