Bilo jednom u Čučerju, točnije na Božić 2010.

0

Bilo jednom u Čučerju, točnije na Božić 2010.

Sjećam se kao da je bilo jučer. Milozvučni glas Kiće Slabinca sa omiljene gramofonske ploče i okićeni bor kojeg je otac kupio na okretištu u Dubravi sa kolekcijom kuglica jesen-zima osamdeset i treće, ispod kojeg se nalazila ručno izrađena štalica sa malim još ne razapetim Isusom i ostalim likovima iz najprodavanije knjige svih vremena, obavijeni mirisom pečene purice sa mlinicma za koju se odvajalo djeci od usta cijeli mjesec, bili su neizostavan lajt motiv i tog Božića u malom pitoresknom kraju zvanom Čučerje. ˝ To vam je tamo, kod križa desno…˝, reći će vam svaki dobronamjerni seoski prolaznik, ako se kojim slučajem izgubite u potrazi za majkom svih vukojebina. U trenutku dok ovo pišem suzdržavam se da se ne ubijem.

Scena za stolom 1: Majka: Pomolimo se sad svi zajedno i neka nam Bog blagoslovi ovo obilje. Otac je nabacio pogled model Franjo Tuđman i predvodi Oče naš afektiranjem kojeg se ne bi posramio niti Duško Čurlić. Posljednja večera je goli kurac za ovaj ritual. Šteta šta Leonardo ne može ovjekovječiti ovaj sveti trenutak. Majka servira juhu u kojoj otac oštrim okom odmah uočava nedostatak bibera te za istim poseže preko stola lagano umačući vrh kravate u tanjur ispred sebe. Jednom godišnje je Božić i tad otac ne štedi, nego saspe pola boćice bibera u vrelu goveđu juhu kišući pritom kao da je upravo obolio od svinjske gripe. Mjehurići iz njegova tanjura zapljusnili su nas laganim kapljicama poput svete vodice koju je pijani svečenik nesebično razbacivao po vjernicima na polnoćci. ˝Zar moraš i na Božić?˝, zastenje majka. ˝Nemoj me još i ti jebat na Božji dan ženo˝, uzvrati otac uvrijeđeno i laganim trzajem ruke u smjeru raspela na zidu obriše rezance sa svojih svježe poštucanih brkova….

Scena za stolom 2: Dolazi glavno jelo. Pečena purica s domaćim mlincima rađenim na svinjskoj masti od najboljih čučerskih odojaka. Kao i kod papra, otac uzima vilicu i preko cijelog stola gura šaku u zdjelu sa mlincima, pomažući si pri tom palcem kojim drži mlince da se ne odvoje od vilice. S gnušanjem to promatraju mlađi brat i sestra i govore majci da je njima dovoljna samo salata uz puricu. Cijelo vrijeme ručka, otac stenje i ispušta neartikulirane zvukove, koji podsječaju na zvuk oštečene kuplung lamele Varburga koji se penje uzbrdo pod ručnom…

Scena za stolom 3: Svu tu maščobu koja moram priznati i nije bila loša, treba zaliti dobrim čučerskim rizlingom koji se toči iz najkavlitetnijih rabljenih boca od Jamnice ili kad se stvarno ima iz plastičnog karnistera od 5 litara. Kao pravi someljer otac prvo provjerava boju koja neodoljivo podsjeća na urin bubrežnog bolesnika. Zadovoljan kontrastima žute, toči 2 dcl u čašu i umače svoj profinjeni nos ne bi li osjetio buke čučerskih proplanaka. Ispija čašu na eks i brišući mokru kozju bradicu u novu kariranu košulju zadovoljno daje do znanja ženi i ukućanima da je vino zadovoljilo standarde samoukog automehaničara te da mu slobodno primaknemo čaše kako bi svakom natočio par kapi tog eliksira mladosti. Nakon ispijene 2 litre, otac uočava prve nedostake berbe: Čučerje 2010. Baca se na kauč i nabacuje svoj milozvučan zvuk paljenja motorne pile…

 

Autor: Josip Novosel aka Dragi Vođa, samozatajni utjerivač dugova iz Čučerja, rekreativni bacač uroka, dopisni član magazina ”Majka svih vukojebina”, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i snob.

Podijeli