Glas Poduzetnika u doba korone – Jasmina Bagarić – Magnolia slastice
Život je pun neizvjesnosti i nitko vam ne garantira da ćete uspjeti. Što je životni put teži, rizik je veći, ali je i nagrada veća. Svi mi koji smo otišli u privatne vode, odlučili smo riskirati i uložiti sve što imamo kako bi jednog dana bili samostalni, kako bi sami krojili svoju sudbinu, kako ne bi ovisili o nikom drugom osim o sebi.
Netko je od nas poduzetnika uspješniji, netko manje uspješan, ali svi imamo istu strast: ”Želimo stvoriti nešto iz ničega, biti kreativni, produktivni, doprinositi sebi i zajednici.”
Kad bih morala u jednoj rečenici opisati kako je to biti poduzetnik, rekla bih da je to poput vožnje motora. Nije pitanje dal’ ćete pasti, pitanje je samo kada i kakve će to posljedice ostaviti na vas.
To je situacija gdje se razlikuju mali od velikih poduzetnika. Nisu veliki poduzetnici oni koji zarađuju više, niti su mali poduzetnici oni koji zarađuju manje. Veliki su poduzetnici oni koji se ustanu nakon svakog pada i nastave dalje.
Kad ustanemo i nastavimo dalje postajemo čelični, otporni na sve. Samo smrt je konačna i ona nema alternativu (doduše i plaćanje poreza ako pričamo o nama koji poslujemo legalno), sve drugo ima barem nekoliko alternativa. Snaga je u nama, u vama, u svakom čovjeku. Svaki čovjek je David ako to odluči biti. Snažniji od Golijata. Kamen u ruci čovjeka koji odluči preživjeti, srušit će najvećeg neprijatelja. a kad tad u nekoj fazi života, trebat će nam taj kamen.
Svi su spominjali krizu ove godine, ali nitko nije spominjao korona virus i karantenu. Kolaps sistema na svjetskoj razini. Gledala sam kako se sve oko nas gasi i pomislila u sebi: ”Gore od ovog ne može!” Možda je bolje da to nisam pomislila jer nas je uskoro pogodio strahoviti potres. Kao da sam bacila urok. Još jedna životna lekcija koju nikad ne treba zaboraviti: ”Uvijek može biti gore.”
Sljedeća misao mi je bila više kao obrambeni mehanizam: ”Mogu se sakriti iza stijene, šćućuriti se i čekati da sve ovo prođe, ali možda neće proći. Možda ću morati ostati iza kamena, nevidljiva, tiha i živa, a može li se takav život onda nazvati životom?”
Tu se probudila poduzetnica u meni, ona čelična žena, otporna na sve, mali David koji je zgrabio prvi kamen i stao ispred Golijata. Donijela sam odluku, a odluka je polovica uspjeha. Odlučila sam da ćemo preživjeti i da ćemo uspjeti ponovno i ponovno ako treba.
Pohvalila sam se prijatelju kako sam snažna, kako sam odlučila biti čelik. Bila sam tako ponosna, a on mi je rekao: ”Čelik nije snažan. Čelik je ranjiv. Ima puno mana. Voda je snažna. Ako ju staviš u čašu, voda napuni čašu, ako ju staviš u bocu, voda napuni bocu… Voda se prilagođava. Budi kao voda.” Zamislila sam se!?
Vlasnica sam slastičarnice Magnolia, a djelatnost kojom se mi bavimo je na žalost poput većine drugih djelatnosti pogođena ovom krizom. Morali smo zatvoriti sve lokale, ali što je tu je. Mjere se moraju poštivati jer zdravlje je na prvom mjestu.
Foto: @Dearleaderjoe – Dragi Vođa, Flash.hr
Mogla sam ostati doma i uživati u neplaćenom godišnjem, ali ja sam poslodavac i ne mogu misliti samo na sebe. Htjela sam bar nekako zadržati određeni broj slastičara i pomoćnog osoblja. Morala sam smisliti način kako da pokrenem posao, morala sam se prilagoditi. Poslušala sam savjet prijatelja i postala voda.
Foto: Dragi Vođa, Flash.hr
Donijeli smo odluku da ćemo raditi dostave i to se pokazalo kao dobar potez. Naši klijenti u ovom periodu ne naručuju velike niti presvečane torte, ali naručuju. Nije nam jednostavno.
