JAPAN – Nikko

0

Nikko

Autori: Jelica i Bruno Baršić

Jedna od destinacija u Japanu od velikog povijesnog značenja je grad Nikko. Smješten je u planinskom području, oko 140 kilometara sjeverno od Tokija. Cesta do ulaska u Nikko prolazi kroz gusto zelenilo planinskog krajolika.

Priča o gradu započinje u osmom stoljeću kada u gustoj, gorskoj šumi Shōdō Shōnin gradi prvi hram Rinno-Ji s namjerom da se u osami posveti meditiranju. Shodo je bio budistički monah, nositelj Tendai budizma, što je japanska varijanta Mahayana budizma. Budizam je prvi put propovijedan u Japanu u 6.st., a prvi nositelji došli su iz Kine. Shodo hoće osamu, ali ubrzo, kao što to često biva, upravo oni koji traže mir najviše privlače ljude. Sve više svijeta privučeno mistikom osame dolazi u te hramove. Ljudi traže boga u tišini prirode, samoći, a ne u vrevi mase ljudi gdje je i te kako potrebniji, ali se njegov glas mnogo, mnogo tiše čuje. A možda i bogu ide na živce galama i nadvikivanje mnoštva ljudi. Ubrzo se oko hramova počinje razvijati naselje, a „sveto brdo“ privlači i druge vjere da ovdje grade svoja nova svetišta.

Kroz gustu šumu hodamo do ulaza u kompleks raznih svetišta. Uz put su nanizane mnogobrojne svjetiljke što je karakteristično za japanske hramove.

Nikko – Japan
Flash.hr

Put kroz šumu vodi prema šintoističkom svetištu jer je u 17.st. Iemitsu, unuk prvog shoguna iz porodice Tokugawa, dao sagraditi svetište svom djedu u spomen. U tom komplesku je i grob tog prvog Tokugawe, Ieyasua. Šintoizam je prva religija Japana, starija od budizma. Bogovi su sveti duhovi, kami. Mogu postati predmeti ili biljke pa Japanci sve poštuju, i stablo i kamen, i vjetar i vodu. Čovjek kad umre postane kami, a kami značajnih ljudi može poprimiti i oblik svetišta. Pa tako je ovdje svetište Toshogu, u kojem prebiva kami Ieyasua.

Nikko – Japan
Flash.hr

Na slici je ulaz u najznačajniju zgradu kompleksa, sam Toshogu. Uokolo su razna druga svetišta, bogao ukrašena ornamentima, slikama, reljefima, kipovima u stilu tzv. „japanskog baroka“. Svetište je počeo izgrađivati drugi shogun Hidetada, sin Ieyasua, ali grandioznost mu daje već spomenuti unuk. Za vrijeme Edo perioda (1603-1868), razdoblja kada je moć shoguna na vrhuncu, ovo postaje vrlo značajna hodočasnička točka, pa se tisuće stanovnika dolazi ovdje pokloniti duhovima Tokugawa. Tako je bilo i tijekom našeg boravka. Tisuće ljudi iz nekoliko prakirališta oko brda hrli u kompleks hramova. Neki su obučeni u tradicionalne nošnje, već prepoznajemo šintoističke svećenike ili ljupke djevojke u kimonima, a ima i mnogo školaraca u svojim uniformama. U toj vrevi čovjek se lako izgubi pa krene krivim putem, što se i dogodilo jednoj suputnici. Čekamo oko sat i pol dok je pronađena. Poznavanje engleskog nije joj puno pomoglo u komunikaciji s japanskim policajcima i čuvarima.

Ponovo se osvjedočujemo kako velikaši žele da i njihove grobnice, u ovom slučaju svetišta, izazivaju strahopoštovanje ljudi i onda kada ih više nema. Tako manipuliraju ljudima i nakon smrti, jer gospodar hoće ostati gospodar i kada je mrtav. A kako li onda neće poduzeti sve da ostane na vlasti dok je u njemu još i dijelić života!? Ubijati će, sječi glave, jer jednostavno želja za vlašću ruši svaki razum i čovječnost. Zato se ovdje, na kraju životnog puta nekoliko Tokugawa, počinjemo upoznavati sa značenjem shoguna u povijesti Japana, a s njima i samuraja, njihovom okrutnošću, ali i odanošću.

 

Spomenuti prvi shogun Iayasu došao na vlast 1600.g. Rođen je kao Matsudaira Takechiyo, a ne Iayasu, 1542. godine. Ime Iayasu uzima mnogo kasnije. U to vrijeme Japan je bio prilično podijeljen između feudalaca (daimyo) koji su gospodarili određenim područjima. Imali su svoje vojske, sklapali i razvrgavali saveze te vrlo često ratovali. Matsudaria je bio sin jednog takvog feudalca, Hirotade, vođe istoimenog klana. Put Iayasua do moći bio je dug, zamršen, opasan, isprepleten intrigama, borbama, strahovima i vjerojatno više nije znao tko mu je protivnik, a tko saveznik sve dok nije postao toliko moćan da mu to više nije bilo važno. Tu zamršenu priču donosimo u sljedećim odjeljcima, možete ju i preskočiti da vam se ne zapletu moždane vijuge.

Protiv Matsudaria borbu je započeo čovjek po imenu Oda Nobuhide, htijući osvetiti ranije uvrede koje mu je nanio Hirotadin stric. U svrhu obrane, Hirotada sklapa savez s Imagawom Yoshimoto. Kao zalog saveza u dobi od samo četiri godine Takechiyo je trebao biti poslan vođi drugog klana na dvor. To nije bilo neuobičajeno. Uzimalo se kao jamstvo saveza jer u slučaju izdaje, taocu odrubljuje glava pa makar se i radilo o djetetu. Međutim, Oda Nobuhide otima malog Takechiya na putu Imagawi i traži da njegov otac razvrgne savez s Imagawom. Hirotade na to nije pristao. Bio je spreman žrtvovati vlastitog sina da pokaže vjernost savezu što je jedna od sveprisutnih značajki iz japanskog duha – odanost nekome, nekada ratnicima saveznicima, danas tvrtkama i šefovima pa makar se zbog časti žrtvovala i obitelj. Nešto slično smo čuli iz životne priče Keyko, naše voditeljice po Japanu. Nobuhide ipak nije ubio klinca već ga je tri godine držao kao taoca u jednom hramu. ( Sličnu priču čuli smo i u Iranu). Otac Hirotada biva ubijen 1567. godine, a u jednoj epidemiji umire i njegov protivnik Oda. Imagawa preko svojih saveznika napada Odine nasljednike i ucjenom traži da mu prepuste Takechiya. Imagawu ga nakon puštanja iz jednog zatočeništva u dobi od devet godina ponovo zatočuje u Sunpi. Ovdje se s njim postupa dobro, obrazuje ga se i na tome izgrađuje buduće savezništvo. Naime, kada je Takechiyo navršio dvanaest godina, Imagawa ga imenuje nasljednikom i vođom klana Matsudaira. To je učinio s namjerom da se Takechiyo bori za njega u nadolazećim klanovskim borbama. Tako već sa petnaest godina Takechiyo kreće u svoju prvu bitku. Za Imagawu je izborio niz pobjeda, i tek nakon Imagawine pogibije, već sa slavom ratnika, Takechiyo se počinje boriti za sebe i svoj klan.

U početku i on sklapa nove saveze, naročito s Nobunagom. U nizu vojničkih pohoda stiče sve veću slavu, bogatstvo, moć pa mijenja i ime u Tokugawa. Nakon Nobunagine smrti, njegov nasljednik Hideyoshi baš ne vjeruje previše Tokugawi pa ga šalje na istok, u Edo, današnji Tokio, ali sam pogiba tijekom rata u Koreji. To opet jača Tokugawinu moć, sada on čuva i podiže Hideyoshinog sina. Hideyoshin nasljednik Mitsunari želi skršiti Tokugawinu moć pa organizira rat protiv njega. Međutim, u bitci kod Sekigahare Tokugawa pobjeđuje i postaje najjači feudalac. U bitci je sudjelovalo 160 000 vojnika. Nakon toga, 1603. car Go-Yōzei koji nije imao izvršnu moć, imenuje Tokugawu vrhovnim vojnim zapovjednikom, šogunom. Na taj način Tokugawa za cara ujedinjuje Japan, ograničava moć feudalaca, ali postaje i apsolutni gospodar Japana pred kojim svi strepe. Osim što kontrolira ljude koji imaju svoje vojske, započinje i ekonomski razvoj Japana, trguje s Europom i gradi današnji Tokyo, naročito veličanstvenu carsku palaču. Posljednja bitka bilo je uništenje Toyotomi klana čije je sjedište bilo u dvorcu u Osaki kojeg posjećujemo nakon nekoliko dana. Umire 1616. godine. Njegov grob je na brdu iznad svih hramova u mjestu Nikko. Popeli smo se do njega strmom stazom. Penjemo se brzo jer malo je vremena na raspolaganju, a sve otežava izuzetno visoka količina vlage. U krugu obilazimo Tokugawinu grobnicu, prikazanu na donjoj slici.

Žurili smo se jako, u dahu razgledali grobnicu, a zatim spomenuti sat i pol čekali suputnicu. Gledamo mlade karatiste kako pokazuju svoje ne male vještine pred mnogobrojnim gledateljima.

Nikko – Japan
Flash.hr

Sve se dobro završilo pa krećemo dalje. Vozimo se kroz gustu, bujnu šumu planinskom cestom prema jezeru Chuzenji. Razdragani smo i ne smetaju brojne serpentine. Nakon ručka u hotelu kraj šintoističkog groblja upućujemo se na obalu jezera.


Šintoističko gtoblje

Očarava pogled na mirnu vodu i okolne planine. Pomalo zavidim ribiču koji pokušava upecati neku jadnu ribicu, ali više uživa u tišini, glatkoj površini kristalno bistrog jezera, povjetarcu koji povremeno namreška tu površinu. Nakon stresnog rada našao je svoj zen, malo mira. Ali onda smo stigli mi. Vjerojatno je oduševljen galamom razdraganih turista iz Hrvatske, a vjerujem da hihotanje i nadvikivanje u stilu „Slikaj me ovdje!“ ili „Slikaj me ondje“ čuju i ribe pa bježe prema sredini jezera. Jadni ribič također se nastoji odmaknuti od nas, ali kamenje je sklisko i glatko, ribarske čizme nespretne, a voda vjerojatno u svibnju hladna. Uspjeva se odmaknuti tek nekoliko koraka. Na njegovu sreću nakon uzdisanja nad prekrasnim krajolikom, krećemo dalje, ali sigurno će doći drugi turisti, možda Kinezi ili Rusi. Malo je Europljana na ovoj turi.

Nastavljamo dalje prema sto metara visokom slapu Kegon. Prolaskom kroz tunel dolazimo do metalne piramide – vidikovca. Kroz sumaglicu nastalu raspršivanjem kapljica posmatramo ovaj grandiozni slap. Vidjeli smo i puno veće, ali slapovi bilo gdje u svijetu privlače posjetitelje. Zašto? Možda zbog osjećaja sile nadolazeće vode, neprekidnog pokreta, huka te prekrasnih stijena niz koje se obrušavaju.

Tu ponovo susrećemo japansku dječicu, školarce na ekskurziji. Svaka škola ili razred ima svoju boju kapa. Fascinira nas koliko su to dobro odgojena djeca, a vedra i neposredna u kontaktu. Mašu nama i mi njima. Jelica razmjenjuje s njima nekoliko riječi na japanskom. Klanjaju se i veoma im je drago da se netko usudio progovoriti na njihovom jeziku. Ganuo nas taj susret do suza. Prisjećam se riječi „Budite kao ovi najmanji“ i posve mi je jasno zašto je to rečeno. Nikad nije dobro posve ugušiti dijete u sebi.

Nakon toga povratak u Tokyo. Prilika da se malo pridrijema jer dan je bio dug, ali sadržajan. Malo povijesti i puno prekrasne prirode. Još jedan savršen dan u našim životima.Ja

Podijeli