Vijetnam – kako putovati s trogodišnjim djetetom – 1.dio

0

Ovo je putovanje započelo kao i svako drugo – tjedan dana unaprijed. Kao i svaki veći put, sve je bilo planirano mjesecima ranije. Karte kupljene bar pola godine prije, putovnice izvađene, vize odobrene… Međutim, nikako me zapravo nije ošinula spoznaja da idem na taj veliki put i to sama s malenim trogodišnjakom, barem do prošlog tjedna.

Faza 1: savjeti

Tema moga odlaska sljedeći četvrtak je počela neizbježno iskakati na obiteljskim domijencima koji su se pretvorili u leglo savjeta tobože “iz prve ruke”. Baka: “Dijete drago, kaj tam pak ideš, ti je tam rat. Znam ja. Bilo je na vijestima.” Ja: “Da, baka, bilo je, ali prije 50 godina. Ameri su otišli, ništa ti ne brini.” Mama: “Ti znaš da ne paziš baš na higijenu, kuća nam je svinjac, ako ne možeš ni to počistiti, kako ćeš u Vijetnamu?! Da mi slučajno neku boleštinu nisi donijela.” Tata: “Kud te vrag nosi koju pičku materinu. Će mi unuka cunami odnijet.” Naravno, najživopisniju opasku sam dobila od ujakove susjede: “Gdje ideš? Vijetnam? Da, da…znaš da tamo ne smiješ sama ići po cesti? Uvijek trebaš imati mušku pratnju. Ideš s djetetom? Pa ti nisi normalna! Tamo će te netko otesti. Izvadit će ti organe. Prodat će ih. Ukrast će ti torbu i dokumente. Ukrast će ti dijete i prodati ga. Ugrist će te zmija/škorpion/stonoga. Umrijet ćeš. Nećeš moći platiti liječenje. Tamo jako smrdi. Najbolje ti to sve otkaži!”
Naravno, ni ja nisam nikada bila u Vijetnamu pa pomislih, jebote, možda imaju pravo. Šta ja znam. Idem samo s dečkom koji je tamo bio već 3 puta i čija je sestra tamo živjela i radila oko 2 godine. Koj’ kurac njih slušam kad očigledno članovi Tajne Operativne Zadruge “Čučerje” imaju povjerljive informacije iz pouzdanijih izvora.

Faza 2: snovi

Znate ono kad nešto više manje blokirate iz svijesti jer mislite “ma, to može čekati, neću se zamarati unaprijed” i tako odgađate nešto što treba obaviti? Tada nastupa vaša podsvijest i vrati vam cijelu tu nervozu koju ste planirali izbjeći u snovima. To su snovi tipa, trebate na put i spremate se, no u jednom trenu shvatite da je let bio u 11h, a sada je 16h i vi ste zakasnili; kasnite i želite požuriti kako biste stigli na vrijeme, ali se jednostavno ne možete pokrenuti i sve je nekako u slow motionu ili ste pak na aerodromu, a odjednom više nemate putovnicu ni kartu. Wow! Dobila sam žgaravicu samo pišući ovo.
Takvi su me snovi pratili sve do neki dan što je značilo da više nema vremena za odgađanje i da se treba nešto napokon poduzeti.

Faza 3: planiranje

Od sastavljanja popisa stvari koje treba spakirati sve do zadnjeg tampona pa do preslagivanja karata, viza, novaca i putovnica s jedne na drugu hrpu razmišljajući bi li bolje bilo da su u jednom fasciklu ili odvojene spajalicama ili pak u različitim fasciklima pa možda i neka naljepnica da se zna što je točno gdje. Dakako, treba imati na umu kako sve mora biti vrlo pristupačno i na istom te vrlo, vrlo sigurnom mjestu u putnoj torbi od koje se neću odvajati. Toliko me opalila nervoza da sam provela sat vremena u svojoj najdražoj trgovini u shopping centru držeći dva ruksaka u rukama i daveći svog frenda argumentima za i protiv obje torbe dok se, uz vjerujem veliki napor da me ne pošalje u kurac, složio da je jedna od torbi bolja jer ima više džepova, pritom me uvjeravajući da sam dobro izabrala i da je bolje imati više džepova nego veću torbu. Bila sam na rubu živaca sve do dan prije puta kada sam napokon sve spakirala i uvidjela da je ova torba bila dobar izbor i da moji obojeni fasciklići stanu u nju između svih snackova i igračaka koje sam strateški ponijela za zabavu svoga čeda. Mamin savjet 1: skinite nove igre na mobitel za svaki slučaj kako bi se dijete zabavljalo nečime ako mu postane dosadno u avionu. Moj je mali uživao šminkajući Barbie, a kad sam shvatila da će u avionu imati svoj vlastiti tv s asortimanom najnovijih crtića, znala sam da se isplatilo platiti nešto više za let.

Faza 4: pakiranje

Čovjek ne bi rekao, ali jako je teško ubaciti se u vacation mode i pakirati ljetnu garderobu usred siječnja u Zagrebu. K tome idem u Vijetnam što znači da može biti vruće, ali i hladno (ovisno gdje smo) i da će definitivno padati kiša dio vremena. Hoću li moći nositi haljine, hoće li mi se starke smočiti, hoću li se skuhati ko kokoš kad dođem u svojoj ZG odjeći u vrući Vijetnam. Sve to treba strateški isplanirati. I zatim podijeliti kofer na “moj dio” i “djetetov dio”, a spakirati malo dijete je kao da pakirate Shoppingholičara koji ne zna reći “dosta”. Treba misliti na sve i onda dodati još par stvari. Bar duplo više odjeće nego što sebi nosim jer se mala prasad stalno prlja na najkreativnije načine. Da ne spominjem pišanje u krevet i tu mi već četvrtinu kofera zauzima paket pelena. Ja sam, na primjer, posložila svu djetetovu opremu na jedan kraj kreveta, a svoju na drugi i onda stavljala stvar po stvar u kofer pritom provjeravajući popis koji napisah kako bih vidjela što sam još zaboravila. To mi je dosada bila najefikasnija metoda, ali nije pomogla da se ne osjećam kao da sam nešto zaboravila. Na kraju dana treba prihvatiti, ništa nije toliko relevantno ako ste uspješno spakirali putovnice i punjač za mobitel.

Ryuki
Foto: Helena Novosel, Flash.hr

Post trip savjet: Svaki hotel ima u ormaru kišobrane koje možete koristiti tako da se time ne treba previše zamarati. Ako ste na jugu super je toplo u ovo doba godine i ljetna garderoba uz možda jednu vestu je skroz ok. No, čim pređete planinu, jao vama ako niste ponijeli slojeve i slojeve odjeće jer je mokro i hladno i nepreporučljivo ako ste poput mene i volite biti na toplome.

Nastavak slijedi…

Autorica: Helena Novosel

Podijeli