Samo malo šiške

0

Sve je počelo s mojom dragom bakicom. Naime, gospođa je dolazila zadnjih mjesec dana na nedjeljne obiteljske ručkove s jednom mišlju koju mi je uvijek rekla. “Helena, tak ti je duga kosa, trebala bi ju ošišati i dati onoj djeci s rakom. Vidjela sam na televiziji, pa kaj ti misliš kak je njima malima bez kose.” Ja reko’: “Imaš pravo baka, vidjet ću. Ne planiram se šišati sad, ali ako budem, baš ću to napraviti.”. I prvih par puta je ostalo na tome, ali naposlijetku je uspjela u namjeri i stavila mi je bubu u uho. Kad ja jednom imam bubu u uhu mogu odgađati, raspravljati, raditi što god želim, no na kraju uvijek moram popustiti jer postoji samo jedna opcija koja će maknuti tu bubu. To je ko kad vas ubod komarca svrbi. Kao ne bi trebali to čohlati, ali koga zavaravamo. Čohlat ćemo i to žustro!

Krenuh malo istraživati gdje se može donirati i nađoh udrugu, ali i akciju u salonu u kojem je šišanje besplatno ako se donira kosa. To mi je bila najbolja opcija pa sam počela planirati kako ću to izvesti. Buba u uhu se sve više gnijezdila i dražila me ticalom. Planiram, planiram, pa sad radim pa sad moram čuvat bebu pa opet radim i nikako da nađem mjesta za šišanje. Napokon me danas buba toliko škakljanjem ubila u pojam da sam odlučila sama odrezati kosu. Možda je zbog umora, ali činilo mi se kao dobra ideja. Već mi je adrenalin počeo pumpati, ideja se zacementirala i nije bilo povratka. Sad ili nikad rekoh si, dok sam se išuljavala iz sobe kako ne bih probudila čedo.

Sve sam pripremila, oprala kosu, osušila kosu, izgledala napuhnuto ko Hagrid i došlo je vrijeme šišanja. Zamolila sam brata da mi pomogne, ali je taj tren bio prezauzet gledajući neku pedersku emisiju o kuhanju pa nije mogao. Zavezala sam kosu u dvije niske kečke kao što sam vidjela curu na youtubeu da radi i pripremila škare.

Nadobudno sam se približila kosi i krenula rezati, no tada se desilo nešto meni potpuno neočekivano. Sljedeće 3 minute bile su poput scene iz prošlosti. Znate iz onih vremena kad su još ubijali ljude giljotinama ili mačem kojim bi odsjekli glavu, ali svako toliko ta crna oštrica nije bila dobro naoštrena pa su morali lupit par puta da bi se glava napokon skinula. E baš sam tako ja sa svojim prokleto tupim kvazi frizerskim škaricama sijekla i sijekla taj jadan repić, a on nikako da se odsječe. Postajala sam sve nervoznija jer sam vidjela da to neće ići, ali što da radim kad sam već krenula…pa sam i dalje sijekla dok se repić nije odvojio. Od jednog pogleda na njega mi se spustio mrak na oči. Vrhovi repića su izgledali poput jebenih stepenica, a moja kosa sva na hero…Jebem ti humanitarnost i empatiju da ti jebem! Preračunala sam se skroz. Ne znam zašto, ali mislila sam da mi kosa nije toliko gusta. Mislila sam da je kovrčava, ali da se samo pravi gusta a zapravo je nema toliko. Kažem vam da mi nisu sve na broju, jel vam kažem! 

E nakon toga se pojavila nova problematika rezanja drugog repića na podjednak način. Pa ak’ je sjebano, nek’ bar bude simetrično sjebano! To mi je i uspjelo. Samo onaj dio sa sjebanim, ne toliko i simetričnim. Što je tu je, otišla sam do brata da mu pokažem za što mi je kriv i mali se, naravno, odvalio smijat ko hijena. Valjat po fotelji, plakat, grcat… A imao je i pravo, izgledala sam ko čučerska kleopatra koju je napala bijesna mačka. Ili možda snjeguljica nakon što je gurnula prste u utičnicu.

Zatim sam imala još jednu briljantnu ideju koje se ni Stephen Hawking ne bi posramio. Rekoh: “Čuj buraz, daj ti meni sad poravnaj to iza šta sam sjebala. Jel možeš?”. A on je kroz suze i roktaje prihvatio ponudu. Držeći škare poput psihopatskog brice iz reklame za Vojvođansku banku, dočekao me pred vratima wc-a pa nisam mogla odolijeti i sa strahom rekoh: “samo malo šiške”, a on, prikladno: “će da bude sređeno”.

Drhtavo sam mu davala naputke o tome kako se drže škare i što je to češalj te za što mu treba, a on je samouvjereno skinuo majicu da ga ne zasvinjim i bacio se na posao. Tresla sam se ko političar kad mu propituju imovinsko stanje. Ali burazu svaka čast. Nije prestajao proizvoditi ohrabrujuće zvukove poput: “Ajoj…U pizdu materinu..ok, ok, taaaako, shit! Krivo sam….oke sad malo tu pa maaaalo….a jebemu previše sam…” Mislim, shvaćate sliku. 

Ja sam odrasla na Disneyevim crtićima i sad si mislim kako je pobogu ona žuta Mulan jednim potezom mača savršeno odrezala kosu? Kako? Pa ona Matovilka isto. Ta je imala i slojeve. Šta je to?! Zar to ne funkcionira tako i u stvarnom životu? Očito ne. Pljujem na animaciju!

S hororom je kao završilo pa sam još probala nekim trikovima sredit te vrhove. Znate ono kad sa škarama prema gore šišate il tak neš fancy. 

Neko vrijeme sam bila u depri oko svoje gluposti i Mr. Beanovske vještine upravljanja frizerskim škarama pa sam otišla na komp i tješila se fotkama poznatih ljudi koji su si jako cool s novom trendi bob frizurom za proljeće 2016 koju baš i ja sad imam (wink, wink). Moram reći da mi je rezanje kose palo dosta teško i bilo mi je to vrlo emotivno iskustvo, no razmišljala sam o tome i shvatila da je mnogo emotivnije izgubiti kosu bez mogućnosti izbora količine koja će otpasti i pod kojim uvjetima. Zato ja mogu izabrati koliko ću pokloniti i to je isto jako cool.  

#youwelcomeBaka:)

Please follow and like us:
error1
fb-share-icon20
Tweet 20
fb-share-icon20