James Carter, multiinstrumentalist, u povodu koncerta što će ga 2. veljače održati u »Lisinskom«.

0

 

Glazba ima iscjeliteljsku moć

Saksofonist, klarinetist, flautist i skladatelj James Carter 2. će veljače održati koncert u Maloj dvorani »Lisinski«. U svojem trećem nastupu na nekoj od manifestacija Jazz.hr-a u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja, u Zagrebu će nastupiti sa svojim Organ Triom u kojem uz njega sviraju orguljaš Gerard Gibbs i bubnjar Alex White. Radi se o jednom od najuzbudljivijih sastava na današnjoj jazz sceni čiji pristup odlikuju srčanost, lakoća snalaženja u različitim pristupima te logično i smisleno razvijanje ideja u improvizacijama. Njihove izvedbe, koje se zasnivaju na velikoj slobodi, komunikaciji i međusobnom poticanju, često ponesu slušatelje da polete uvis s glazbenicima. Konvencionalne se improvizacije pretvaraju u luđački free jazz koji u nezaustavljivom naletu donosi neočekivane obrate i pokreće publiku.

Zašto je upravo Organ Trio najdugovječniji sastav u vašoj karijeri?

– Naš trio, koji djeluje od 2001., pokriva puno toga. Kad govorimo o orguljama, posebice u afro-američkoj tradiciji, mislim na sve, od gospela do jazza, na ksenoorguljaška trija iz kasnih četrdesetih i ranih pedesetih, neofunk, obični funk i sve drugo što se do sada događalo. Sve to i dalje prožima ljudske duše i suvremene žanrove koje svakako želimo zadržati, posebice u sposobnim rukama osoba poput glazbenika kao što je gospodin Gerard Gibbs. Svi poznajemo povijest svojih glazbala, njihovu mehaniku i način na koji funkcionira. Iako ponekad izvodimo isti repertoar, svaki novi nastup je drukčiji i suvremen. Činimo to u čast svojim glazbalima.

Duhovna žica

Kako to utječe na vaše izvedbe?

– Sposobnost uključivanja i proširenja nečega već obrađena za mene je uvijek bilo pitanje holističkog pristupa. To donosi nadahnuće koje pomaže da poboljšamo i proširimo puno toga, ne nužno slušajući mene kako sviram saksofon, nego rabeći to znanje kao aluziju ili nadahnuće. Slušam gitariste, trubače i orguljaše. Često smo bili na sceni i slušali jedni druge replicirajući na ono što smo čuli. No, ne radi se samo o nama i o tome da jednostavno odsviramo neku skladbu. To zapravo rabimo kao kostur ili skicu koji služe za nadogradnju. Uvijek kad se okupimo nastaju drukčije glazbene tvorevine. Koncerte ne doživljavamo kao kontrolirane nastupe da bismo rekli: “Sad smo ovdje, devedeset minuta na pozornici, moramo se ponašati prema ustaljenim pravilima i odlazimo s nje u točno zacrtano vrijeme.” Pritom uvelike računamo i na suradnju publike.

Kako publika utječe na vaše glazbene eskapade?

– Komercijalizacija donosi širi raspon individualizma, ali ponekad i ispraznu zabavu kao i svojevrstan akademizam. Naravno, postoje akademski obrazovani glazbenici koji nisu proračunati, ali akademizam u stvaranju glazbe nije sam sebi svrhom. Mora postojati duhovna žica kako bi se glazbu zaista osjećalo i kako bi ona nešto doista značila publici. Naime, publika ima osjećaj da je naručila ono što se događa u izvedbi i odgovara u skladu s tim. Osjećaju li ljudi da su ispunjeni na velikom broju razina, očitovat će nam svoju zahvalnost. Ne osjećaju li to ili osjećaju tek da je izvedba bila solidna, odgovorit će u skladu s time. Postoji viši individuum koji nam pruža snagu i omogućava da putujemo tisućama milja daleko od doma kako bismo širili tu poruku. Poruka je i dalje svježa i relevantna, razvija se, čak i vraćamo li se standardima ili starijim djelima. To je zbog toga jer neka od tih starih djela nose snažnu poruku. Svirati standarde nužnost je na isti način na koji se klasični glazbenik osjeća obveznim svirati barok i djela prethodnika glazbe koju izvodi. Zbog pozitivnih vibracija i humora glazba ima iscjeliteljsku moć. Užitak i povlastica je što smo upravo mi, glazbenici, odabrani jer glazba je sila univerzuma koja iscjeljuje, a mi liječimo mase.

Prosvjed pretočen u glazbu

Kako se osjećate kao iscjelitelj?

– Neki o mojoj pojavi na jazz sceni govore kao o “drugom dolasku” Johna Coltranea. Naravno, to mi može laskati, ali, istovremeno, ja nisam rođen 1926. u Sjevernoj Karolini kao on. Moja je majka rođena te godine, i to je najbliže što mu se mogu približiti. Kad sam se rodio Coltrane je već skoro dvije godine bio mrtav. Osjećam da sam više povezan s Colemanom Hawkinsom, a on je umro iste godine kad sam ja rođen. Dakle, osjećam taj ciklus. Postoji toliko stvari koje možete učiniti, ali nikad nećete postati ti pojedinci, koliko god se trudili. Niste rođeni u isto vrijeme i nemate ista iskustva. No, iz tih iskustava možete učiti. Možete učiti iz onoga što je zabilježeno i nastaviti stvarati te ta iskustva učiniti vlastitima.

Kako ta iskustva koristite za stvaranje vlastitog glazbenog jezika?

– Tradicija i suvremenost uvijek trebaju ići ruku pod ruku. To je posebice važno za jazz; da se uvijek pojavljuju svježi pristupi, da se uvijek pokušava reći nešto novo. Premda teme ostaju iste, one mogu biti jednako relevantne u svakom vremenu. Kad bismo više pažnje posvećivali umjetnosti današnjeg trenutka, umjesto da samo izdaleka kopamo po prošlosti, svatko bi bio puno ispunjeniji onime što se sada događa. Ne možemo umjetnost današnjice mjeriti mjerilima prošlosti. Primjerice, skladba »Strange Fruit« što ju je Billie Holiday napisala još 1939., a izvodim je na albumu »Gardenias for Lady Day«, i danas je relevantna jer još postoje mnoge nepravde. Ona je bila prvi prosvjed pretočen u glazbu i donosi ohrabrujući intelektualni stav kakav glazba prije nije očitovala. Glazba je širokoj publici predstavljala oblik eskapizma, posebice u to doba kada je svakom trebalo neko sredstvo bijega od prijetnje nadolazećega Drugoga svjetskog rata. Istodobno, postojali su pojedinci poput Billie Holiday koji su se željeli sučeliti s određenim problemima i iznijeti na vidjelo ono što se događalo u svijetu. Isto se događa i danas. Puno je stradalih i raseljenih, stopa nezaposelnosti je visoka, da i ne govorimo o tisućama poginulih u ratovima. Morate se zapitati čemu sve to jer veći dio američkoga pučanstva ne zanimaju priče o tome kako se to čini zbog izgradnje demokracije u inozemstvu. To ne znači da se te stvari ne bi možda trebale raditi, ali na miroljubiv način. Trebali bismo biti vječni optimisti i gledati na ljepotu i veličanstvenost koja se uvijek pojavljuje u takvim situacijama, težiti konačnom rješenju problema. Zato uvijek gledamo naprijed i koristimo različite načine da stvari učinimo relevantnima.

Blues za šankom

Koliki su utjecaj na vaše stvaralaštvo imali detroitski glazbenici koji su izravno ili neizravno bili vezani za Motown?

– To je povezano s golemim naslijeđem. Poznati su bili sastavi i glazbenici koji su imali velike naklade, poput The Temptationsa, Four Topsa, Supremea, Smokeyja Robinsona… No, godinama se prešućivalo da su zaleđe svim tim eksponiranim zvijezdama davali jazz glazbenici. Oni su svoja jazz iskustva, bilo da je riječ o afro-kubanskaim ili standardnim jazz i blues elementima, unosili u Motownov zvuk, postavši značajnom snagom u glazbenoj industriji toga doba. Nakon što je Motown napustio Detroit, otišavši 1972. u Los Angeles, glazbenici su ostali svirajući i djelujući u sustavu školovanja. Mnoge sam upoznao, svirao s njima i dijelio iskustva, učio od njih i tako se osjećao povezanim sa zvukom Motowna. Težio sam izvrsnosti koju su oni očitovali.

Kako ste se osjećali tumačeći ulogu Bena Webstera u Altmanovu filmu »Kansas City«, sudjelujući u oživljavanju starih vremena tog grada značajnog za povijest jazza?

– Budući da je film sniman na lokacijama Kansas Cityja, tamo je već postojala autentična »vibra«. Toga ne bi bilo da se snimalo u nekom studiju u Los Angelesu ili New Orleansu. Dnevno smo snimali dvanaest, pa čak i petnaest sati. Budući da sam bio zainteresiran za proces stvaranja filma, nakon snimanja sam odlazio na projekcije na kojima bi se analiziralo snimljeno i raspravljalo o tome što se i kako može poboljšati. Poslije večere bih iskoristio okolnost da sam u tom gradu i odlazio u klubove u kojima sam se sretao s lokalnim glazbenicima koji su svirali tu glazbu i koji su rođeni u Kansas Cityju. Budući da su još uvijek bili tražili osobu za ulogu pjevača Big Joea Turnera, moja je ideja bila da angažiraju Kevina Mahoganyja. U New Yorku sam naletio na njega i savjetovao mu da ode do svoga rodnog grada gdje još uvijek traže nekoga da odglumi Turnera. Kad sam se vratio u Kansas City, tijekom preuzimanja kostima na nekim komadima odjeće opazio sam njegovo ime i shvatio da je dobio ulogu. Tako je upravo on »postao« Big Joe Turner koji poslužuje piće i za šankom pjeva blues, po čemu je svojedobno bio poznat. Mogu samo zamisliti cjelonoćne jam sessione u nebrojenim klubovima u kojima su zajedno svirali glazbenici od kojih smo u filmu stvorili mitske likove. Mogu samo zamisliti kako je veličanstvena glazba bila u to doba. Tada su glazbenici bili u mogućnosti neprestano napredovati, biti uključeni u glazbu koja se stvarala, k tome biti u trendu i društveno relevantni.

 

Davor Hrvoj (Fotke: James Carter; snimio Davor Hrvoj)

 

(Preuzeto iz Novog lista od 17. siječnja 2016.)

Podijeli