INDIJA – VARANASI

0

Varanasi je indijski grad od oko milijun i pol stanovnika smješten u državi Utar Pradesh uz obalu Gangesa. Ganges je ovdje širok i miran, nakon što je učinio veliki luk i počeo teči prema sjeveru. Prva naselja nastajala su ovdje već 1500 g. prije K. Za hinduiste najsvetiji je od sedam svetih indijskih gradova (Sapta Puri). Ti gradovi su hodočasnička mjesta u kojima se bog Šiva prikazao u utjelovljenju ili imaju neke duhovne sile. Varanasi je jedno takvo mjesto. Legenda kaže da je Šiva u borbi odrezao jednu od pet glava Brahme, nosio je sa sobom da svi vide njegovu moć, ali ju je ovdje izgubio. To pojačava svetost ovog tla. Hindusi vjeruju da umrijeti ovdje donosi spasenje pa tako oni koji si mogu to priuštiti dolaze u Varanasi umrijeti i kremirati se, kako bi se njihov pepeo bacio u Ganges. To se razvilo u prilično unosan posao.

U Varanasi smo stigli avionom iz Delhia. Indijci nam se čude što dolazimo u ovaj grad bez nekih pretjerano lijepih građevina, što smo voljni pomiješati se s tisućama hodočasnika u kaotičnoj vrevi svakodnevnice. Odmah po dolasku, kako se već pribiližava večer, voze nas na desnu obalu Gangesa, na Dashashwamedh Ghat. Gatovi su mjesta na obali Gangesa izgrađena u obliku stuba kako bi se hodočasnici mogli nesmetano spustiti u svetu rijeku i obaviti ritualno pranje. Uz obalu Varanasia ima osamdeset i pet takvih gatova, a na dva se obavlja kremiranje. Dashashwamedh Ghat je prema legendi sagradio bog Brahma za boga Shivu, pa je najstariji i najsvetiji od svih gatova. Hinduistički bogovi se tuku, režu glave pa onda opet štuju, sve u svemu prilično zbrčkani odnosi.

Dio puta do gata voze nas rikšama. Vožnja nam nije nimalo ugodna. Neprestano trubljenje automobila, masa biciklista, goveda koja nezainteresirano šeću u toj vrevi ili prekapaju po smeću da pronađu nešto za hranu, rijeke mršavih ljudi uz rubove ulice, sitni trgovci, pozivi mujezina s vrhova minareta, ukratko kaos. Najviše mi je žao našeg vozača, rado bih mu pomogao, ali i on ima svoj ponos. Osim toga, to mu je jedini izvor prihoda. Na nogama ima prastare japanke, koža na petama je otvrdnula poput oklopa. Nakon iskrcavanja krećemo pješice, a vozač rikše će nas čekati i povesti natrag do autobusa.

Indija
Foto: Flash.hr

Uskim, sada već mračnim uličicama stižemo do gata, penjemo se na balkon jedne zgrade pa odavde promatramo svakodnevnu ceremoniju Ganga Aarti, ritualnu molitvu posvećenu rijeci Ganges. Nekoliko mladih hinduističkih svećenika izvodi ritual uz zvukove bhajana, ritualnih napjeva praćenih lupkanjem zvončića. Obred se sastoji od nekoliko cjelina, a najspektularniji je ples s vatrom u posudama u obliku vrča. Tijekom jedne ovakve ceremonije 1980. godine na ovom mjestu ubijeno je bombom nekoliko desetina ljudi, uglavnom turista. Ceremonija je živopisna iako ubrzo slušanje bhajana postaje naporno i dosadno, a i umor čini svoje. Mnoštvo čamaca natiskalo se ispred ghata, ljudi puštaju svijeće u papirnatim čamčićima da ponesu njihove želje Gangesom. Posebno svečan izgled imaju ljudi koji drže konope zvončića koje će potezati na kraju svečanosti. Oni su sve to masno platili nadajući se kojem boljem obliku života nakon smrti. Sve se tu plaća, umiranje, molitva, potezanje zvončića, čamčići želja. Nakon što sam vidio onu sirotinju na putu ovamo, malu, izgladnjelu djecu kako držeći se za ruke bauljaju rubom pločnika, kakvog smisla imaju svi ovi rituali? Koji je smisao religije ako ne mari za najmanje? Kakva je to religija koja prihvaća podijeljenost ljudi u kaste odvojene beskrajno visokim zidovima predrasuda?

Ceremonija završava, istim putem idemo natrag do rikše, sada već mračnim uličicama. Vozač trči sa rikšom prema nama, a mi se bojali kako ćemo ga pronaći u tom mnoštvu. Vozi nas u istoj vrevi prema autobusu, uzima napojnicu i odlazi. Mi se vozimo već kasno uvečer prema hotelu Grapevine na lijevoj obali Gangesa. Prelazimo preko mosta, prolazimo kraj nizova limenih stračara. Ispred njih su redovi rikša. U pokojoj svjetli neka slabašna žarulja. Na vatri žene pripremaju hranu. U jednoj od takvih stračara živi i naš vozač rikše s bog zna koliko djece. Ispred kuća, uz samu cestu, u blatu se valjaju svinje. Posvuda, naravno, lutajuća goveda.
Dolazimo u moderan, svjetao, čist hotel. Nestvaran kontrast. Osjećam se krivim što spavam u toplom, prostranom krevetu nakon tuširanja vrućom vodom i pranja gelom koji miriše na neke egzotične biljke. Stotinu metara od nas su besprizorni za koje nitko ne mari.

Indija
Foto: Flash.hr

Noć je kratka jer ustajemo vrlo rano kako bismo do izlaska sunca stigli ponovo na Ganges. Iskrcavamo se na istom mjestu kao prethodne večeri. Ovaj puta idemo pješice. Našoj grupi pridružuje se Indijka, mršava, upalih očiju. Desna strana vrata je u ožiljcima, vjerojatno nakon opekline. Tko joj je to učinio? Nije lako biti žena u Indiji. Muče ih muževi i svekrve sve do teškog fizičkog zlostavljanja. Hindusi jako cijene život kukaca, biljaka, životinja, ali ne baš i žena. Obilje licemjerja i proturječnosti, ali na to smo već navikli proučavajući razne religije i posmatrajući život uronjen u njih. Žena nas uporno prati, nudi na prodaju nekakve bezvezarije za par rupija. Čini mi se da postoji dogovor tih sitnih trgovaca i interesna podjela turističkih grupa jer drugi prodavači isto imaju svoje grupe koje uporno prate prema Gangesu. Ponovo dolazimo na Dashashwamedh Ghat, spuštamo se prema čamcima kojima ćemo ploviti Gangesom. Dosta Indijaca već obavlja ritualno pranje. Sve više manjih grupa domorodaca prilazi obali, čekaju izlazak sunca kojem će uputiti svoje molitve. Prodavačica prodaje papirnate brodiće obložene cvijećem u kojima je svijeća. Konačno je zaradila nešto rupija.

Indija
Foto: Flash.hr

Otiskujemo se od obale i s rijeke promatramo nizove palača sagrađenih prije nekoliko stoljeća. Nekada su to bile vrlo otmjene građevine. Vodič nam pokazuje zgrade u kojima su živjeli Beatlesi, Pierre Trudeau i drugi zapadnjaci koji su pokušali ovdje naći svoj mir. Meni je to čudno jer nisam u hinduizmu našao baš ništa što bi me moglo produhoviti, već vidim samo zbrku, licemjerje, nelogičnost, okrutnost. Možda je to posljedica moje površnosti i neupućenosti. Unatoč tome, naše želje odnosi Ganges.

Plovimo do Harishchandra Ghata, jednog od dvaju gatova na kojima se vrši kremiranje. Gore dvije lomače, a nekoliko leševa položeno je tik uz obalu, prekriveno cvijećem i plaštevima. Noge su im u vodi. Čitav život naviknut sam da me bude u cik zore da vidim mrtvaca i potvrdim smrt. Sada, i na godišnjem odmoru, u zoru opet leševi. Prije kremiranja mrtvace ritualno peru vodom Gangesa, naravno površno. Rodbina odmiče pokrov i pere prsa, ruke, noge. Uz goreće lomače ljudi nezainteresirano časkaju. Nemam dojam neke prevelike tuge kao u Katmanduu. Nakon kremacije pepeo se baca u rijeku. Ovakvo kremiranje košta oko 300 do 400 američkih dolara. Za sirotinju kremiranje se obavlja u krematorijima kojih je nekoliko uz obalu i prilično dime. Našim suputnicima pomalo nestaje vedrine, nenaviklima je smrt ovdje preblizu. Naš hrvatski vodič Nikica vidio je ranijih godina u Gangesu nesagorjele dijelove leševa. Navodno su sada postavljene brane uzvodno od grada pa mi ne vidimo ništa takvoga, čak niti plutajućih uginulih krava. Svega nekoliko desetaka metara odavdje muškarac pere plahte, ogromne, nisu baš zasljepljujuće bjeline, mlati njima po dasci, a na obali se suše već oprane plahte. Šalimo se da su to naše plahte iz hotela. Tko zna?

Sunce se pojavljuje, kroz sumaglicu i smog probija se rumenilo jutarnjeg neba. Neka turobnost u meni ne dozvoljava mi da uživam u ovoj svečanosti rađanja novog dana. Na obali grupa žena zvoni zvončićima, mantra. Među njima je mlada bjelkinja, zanesena pogleda, ističe se među tamnoputim Indijkama. Dijete moje, koje te je to životno razočaranje dovelo na obale Gangesa?

Obala Gangesa
Foto: Flash.hr

Čamac se okreće i vozimo se uzvodno prema Manikarnika gatu, drugom, još većem gatu gdje se kremiraju oni koji to mogu platiti. Gori nekoliko lomača na gatu okruženom s nekoliko hramova. Tik uz obalu je hram Ratneshwar Mahadev. Pagoda hrama se nagnula jer je građena na pješćanom sprudu pa je najzanimljiviji detalj ovog mjesta. U jednoj niši sjedi isposnik i pozdravlja sunce. Kožu posipaju pepelom pokojnika pa su im tijela i kosa sivi od praha preminulih. Uz obalu su posloženi bezbrojni drveni trupci na kojima se spaljuju mrtvaci. Godišnje u Indiji se za potrebe kremacije posječe oko 60 milijuna stabala. U Varanasiju se godišnje kremira oko 100 000 pokojnika.

Nakon iskrcavanja iz čamca, uskim uličicama penjemo se prema najznačajnijem hinduskom hramu u Varanasiju – Kashi Vishwanat. U nišama leži puno staraca koji čekaju smrt. Mimoilazimo se s povorkom koja prati mrtvaca prema rijeci. Tijelo je omotano u plašteve i prekriveno vijencima narančastog cvijeta marigolda (kadifice). Ne vidimo uplakanu obitelj. Indijci vjeruju u reinkarnaciju. Vijencima istog cvijeta okitili su nas pri dolasku u hotel. Ne znam koliko je u Indiji uobičajeno recikliranje?

Dolazimo do prostora hrama posvećenog Višni, ali u hram ne možemo ući. Povijest ovog starog hrama prikaz je tisućljetnih odnosa muslimana i hindusa. Hram je nastao davno, ali je neprestano renoviran i nadograđivan, a u međuvremenu razaran. Kada su muslimanski kraljevi, potomci velikog osvajača Timura osvojili sjeverne dijelove današnje Indije i stekli sigurnost, počeli su razarati hinduističke hramove. U zemlji je vladala velika podijeljenost i stalni sukobi. U XVI.st. pojavio se mudri kralj Akbar koji je žarko želio ujedinjenje zemlje i pomirbu. Organizirao je susrete vjerskih vođa sa ciljem mirenja, ali ti susreti postali su izvor novih sukoba. Unatoč toga, Akbar je obnavljao porušene hinduističke hramove, pa tako i Kashi Vishwanat. Međutim, njegov unuk Aurangzeb porušio je sve Akbarove napore, razorio je hram i od njegovih dijelova sagradio džamiju. Zli ljudi lako razore dobro naslijeđe koje se teško, mukotrpno gradi. Od tada Varanasi je plodno tlo za nastanak muslimansko-hinduskih sukoba, a meta napada je često baš ovaj hram. Možda zbog toga možemo samo sa sigurne udaljenosti gledati zlane tornjeve hrama. Snimanja nema. Odlazimo do hrama Bharat Mata koji je 1936. godine otvorio Mahatma Gandi. Posvećen je Indiji, ovdje prikazanoj u obliku božice. Na podu je interesantan, veliki reljef Indije. Podizanje ovog hrama bilo je oblik otpora Britancima. Tijekom puta do hrama indijski vodič nam priča svoju životnu priču. Oženio se ženom iz najviše kaste brahmana, a on je jedna kasta niže, kasta ratnika. Sredina u kojoj žive nije ih više prihvaćala, a kako je suprugu doveo u svoju kuću svi su zbog nje promijenili način ishrane, ali i života. Obitelj sa suprugine strane ne želi s njima uopće kontaktirati. Inače su kaste u Indiji ukinute još od stjecanja nezavisnosti. Prolazimo pored jedne od mnogobrojnih tržnica. Sve se prodaje na tlu, samo na nekom pokrivaču. U lavorima su smještene ogromne riječne ribe. One su najuhranjenija bića koja smo vidjeli u ovom gradu.

Nakon toga odlazimo u jedno od najznačajnijih mjesta na našim putovanjima – Sarnath. Sarnath je poznato hodočasničko mjesto za budiste. Ovdje je Siddhartha Gautama, ne zna se točno kada, ali negdje između šestog do četvrtog stoljeća prije Krista, održao svoju prvu propovijed koja je postala temeljem budističkog učenja i zapisana kao prva sutta. U njoj su sažeta osnovna načela vjere. Sedam tjedana nakon prosvjetljenja pod stablom jedne vrste smokve, Buda su uputio svojim učenicima u današnji Sarnath. Došao je do ovog mjesta koje je u to doba prema odredbi jednog od tadašnjih prinčeva bilo zaštićeno mjesto za jelene i srne. Zbog toga se na budističkim hramovima iznad vrata uz kotač dharme što je jedan od najstarijih budističkih simbola, prikazuju i dva jelena. Odavdje su krenuli prvi budistički misionari na sve četiri strane svijeta prema zapovijedi koju ima je dao Siddhartha.

Indija
Foto: Flash.hr

Dolazimo po žezi u arheološki park. Gledamo ostatke budističkih hramova koje su razorili muslimanski vladari nakon osvajanja Indije. Dolazimo do impresivne Dharmek stupe. Njen hlad je jedino mjesto u parku da nas zaštiti od jare. Upravo je ovdje Buda održao svoju prvu propovijed. Zašto baš ovdje? Tu je stajala tumula, nakupina zemlje poput mogile, podignuta na mjestu gdje su u sjedećem položaju u predbudističko vrijeme pokapani isposnici, askete. Tako je Siddhartha stajao na povišenom mjestu i obraćao se prvim učenicima. U spomen na to već je kralj Ašok, kralj koji je vladao gotovo cijelim indijskim potkontinentom u III st. prije K., podigao prvu stupu, a u petom stoljeću nove ere podiže se ova veličanstvena stupa danas visoka skoro 44 metra. Godi nam stajati u njenom hladu i posmatrati minuciozne reljefe. Siromašne, iscrpljene Indijke u podnožju lijepe zlatne listiće koje su kupili hodočasnici. Niti približno nema onoliko zlata kao što smo vidjeli u hramovima Burme. Još jedna važna točka u parku je Ašokov stup na kojem su bila postavljena četiri lava, što je simbol današnje Indije i predstavlja njen grb. Na stupu su urezane Ašokove uredbe. To je za vrijeme njegove vladavine bio način komuniciranja s podanicima i u Indiji je sačuvano nekoliko takvih stupova.

Bježimo od vručine u hlad arheološkog muzeja. Tamo susrećemo jednu drugu grupu Hrvata i vidim poznata lica, vodiča Tomislava i kolegu s godine. Interesantno kako je uvijek uzbudljivo i zgodno u nekom udaljenom kraju svijeta susresti nekog poznatog.

Arheološki muzej je fantastičan. Najpoznatiji eksponat je već spomenuta glava Ašokovog stupa. Četiri lava stoje na postolju gdje su reljefno prikazane razne životinje te kotač. Sve to je položeno na lotusov cvijet. Nismo smjeli u muzeju ništa slikati. Interesantni su neki kipovi koji pokazuju snažan utjecaj grčkog kiparstva. U vrijeme izuzetno moćne dinastije Maurya Aleksandar Makedonski je došao do Indije. Očito je da su se te vrlo različite kulture poznavale i prožimale.

Nakon obilaska Sarnatha letimo za New Delhi. Kratko noćenje u hotelu pa rano jutarnje polijetanje za Istambul i Zagreb. U Varanasiju smo od svih dosadašnjih putovanja imali najjači osjećaj odmaka od našeg svijeta i civilizacije. Boli nepotrebno siromaštvo koje smo vidjeli, glupa podijeljenost na kaste posve neosjetljive jedna za drugu, nepregledne mase ljudi koje traže način da prežive taj jedan jedini dan. Veselimo se povratku kući.

Autori: Jelica i Bruno Baršić

Podijeli