Beijing – Tienamen
Pišu: Jelica i Bruno Baršić
Nakon osam i pol sati noćnog leta iz Istambula, u rano poslijepodne sletili smo u Beijing. Ogroman, moderan aerodrom na sjeveroistočnom dijelu grada odmah nam je pokazao novo lice današnje Kine – golema, moderna zemlja sa silnim ulaganjima, a opet neraskidivo vezana s tisućljetnom tradicijom i običajima, pa se sve doima pomalo konfuznim.
Beijing, nekada smo ga zvali Peking, prastaro je mjesto. Iako to nije vidljivo, povijest seže tri tisuće godina unazad, a i prije 700 000 godina tu su prebivali jedni od najstarijih predaka čovjeka „Pekinški čovjek (Homo erectus pekinensis)“. Počinje se razvijati od oko 1145 g.p.K. pod imenom Jin. U VI st. već ima 130 000 stanovnika. Prijetnja gradu, tada pod imenom Yanjing, neprestano dolazi sa sjevera, pa ga za vrijeme dinastije Jin osvaja i pljačka strašni Džingis Kan (1215.g.). Nakon potpunog razaranja što je tipično za ratovanje Džingis-kana, Beijing obnavlja uspostavljena mongolska dinastija Yuan i kratko nosi ime Dadu. Danas je Beijing drugi po veličini grad sa 17,4 milijuna stanovnika. Osobno smo svjedočili silnom mijenjanju slike grada. 1993.g. još sam obilazio stare djelove grada, uskih uličica, bez imalo sanitarija u neposrednoj blizini Tienamena. Danas je sve to pretvoreno u supermoderna naselja.
Na Tienamenu smo se našli već nekoliko puta jer sve ture po Kini započinju ili završavaju u Beijingu. Ranih devedesetih po cijelom trgu se još odvijao promet, mnogobrojni bicikli tiskali su se uz nepregusti promet automobila. Danas je bicikala mnogo manje, ali ipak su ostala jedna od tradicija Kine. Također se smanjuje prisutnost vojske, ali ima dosta sigurnosnih provjera koje obavlja policija. Vojnici nepomično drže stražu na nekoliko pozicija trga, natkriveni su suncobranima. Pokreću samo oči gledajući bijele turistkinje u minicama kako bez problema izlažu bljedunjave noge suncu. Kineskinje se jako čuvaju sunca, nose kišobrane, šešire širokih oboda, zaštitne, duge rukavice. Valjda su u Kini samo seljanke preplanule. Pored nas povremeno prolaze kolone vojnika – čuvara u savršenom dvoredu. Slobodno ih slikamo. Kinezi se vole slikati.
Tienanmen znači „Vrata nebeskog mira“. Središnje je mjesto političkih događaja u Kini još od vremena dinastije Ming, koja je 1651. godine započela s izgradnjom trga. Od tada je trg četiri puta proširivan, zadnji puta 1950. kada ga Mao želi učiniti najvećim trgom na svijetu i planira na njemu izgraditi deset najveličanstvenijih zgrada. Kako to sve zvuči poznato! Diktatorima su potrebni veliki trgovi gdje će im narod dirigirano klicati, razdragano mahati zastavicama, i gdje će držati ruku pritisnutu na čelo pozdravljajući mimohod oružanih snaga. Nezgodno je kad, na tom istom trgu, tisuće dođe protestirati kao što se dogodilo ovdje 4.7. 1989. godine u studentskim demonstracijama koje su odnijele stotine, ako ne i tisuće života. Nitko nije ubijen na samom trgu, ali su stotine ubijene u pokrajnim ulicama. Od tada trg je noću zatvoren.
Danas su dimenzije trga 880 x 500 m. U središtu trga nekada su bila vrata „Velika Ming Vrata“ ili kasnije nazvana „Vrata Kine“ prvi puta podignuta tijekom dinastije Ming. Srušena su 1954.godine u posljednjem širenju trga. Na tom mjestu danas je memorijalni centar Mao Zedonga, gdje je njegovo balzamirano tijelo. Taj običaj odudara od kineske tradicije, gdje balzamiranje nije običaj, ali nakon Lenjina, Staljina i Ho Ši Mina, Mao si nije smio dozvoliti da ga se pokopa u skladu s kineskim običajima već i u smrti želi biti sličan svojim uzorima. Ispred ulaza pred kojima su naravno dva vojnika nalaze se s obje strane spomenici revoluciji u obliku kolona revolucionara. Ispred sviju stupa Mao, odlučnog izraza lica, a iza njega borci, radnici i seljaci, mrkih pogleda, spremni satrti neprijatelje revolucije.
Od planiranih velikih zgrada, doista gigantskih razmjera, rađenih u socrealističkom stilu po uzoru na Staljinove arhitektonske vizije, a kojima bi se i Speer podičio, funkcioniraju dvije. Na zapadnoj strani trga je Narodna palača, reprezentativna zgrada koja može primiti deset tisuća narodnih delegata, a na istočnoj strani Narodni muzej u kojem je prikazana bogata kineska povijest. Broj delegata manji je nego li u Hrvatskom saboru ako se broji po glavi stanovnika. Kinezi šparaju na svojim političarima. Unutar parlamenta je banketna sala za pet tisuća uzvanika. Dao ju je sagraditi Mao prije Nixonovog posjeta Kini 1972. godine.
U središtu trga je 38 metara visoki spomenik narodnim herojima, podignut pedesetih godina 20. stoljeća s motivima kineske revolucionarne povijesti. Na tom mjestu donose se vijenci i odaje počast stranih državnika. Policija strogo nadzire prilaze, bojeći se protesta kao 1989. Na visokom jarbolu vijori se kineska zastava koja se podiže svakog jutra u ceremoniji prilikom koje vojnici donose stupajući zastavu u 108 koraka. Svima su ti rituali zanimljivi, a širom svijeta vidjeli smo ih u raznim varijantama.
Na južnoj strani trga su monumentalna Qianmen vrata i još južnije slično građena stražara, iz koje su strijelci strelicama branili grad kroz burna stoljeća. Ta vrata dio su kompleksa obrambenog zida koji je opasavao cijeli nekadašnji carski dio Beijinga. U produžetku, nešto jugoistočnije je Hram nebeskog mira.
Qienamen vrata uvijek su bila najviša i najveća vrata unutar bedema koji su štitili unutarnji, carski dio grada. Imala su veliku stratešku ulogu. Podignuta su 1419. godine za vrijeme dinastije Ming. Posljednju obrambenu funkciju su imala 1900. godine kada, a tko drugi nego Englezi, predvode alijasnu od osam zemalja te tijekom bokserskog ustanka napadaju carski grad. Između tih istih zemalja alianse za samo četrnaest godina od tada voditi će se krvavi svjetski rat. U toj bitci obranu cara vodio je Ma Fulu, koji zapovijeda muslimanskom vojskom (Kansu ratnici), lojalnih caru. U krvavoj bitki poginuo je Ma Fulu i njegovih četvero nećaka. Danas je u toj zgradi gradski muzej.
Nije se slučajno baš ovdje odigrala ta odlučujuća bitka nakon koje je Kina ponižena i potpuno pod stranim nadzorom. Naime, tijekom ustanka kineski stanovnici napadaju zapadnjačko stanovništvo, naročito kršćane, a upravo istočno od Qienamena je četvrt gdje su zapadnjaci koncentrirani. Bokserski ustanak vodi skupina Yihetuan, koju sačinjavaju zanesenjaci koji se protive utjecaju i iskorištavanju Kine od Zapadnih država, naročito nakon Opijumskih ratova. Zapadnjaci su ih nazvali bokserima zbog mukotrpnog vježbanja kojim nastoje ojačati toliko svoje tijelo da im niti meci ne mogu nauditi. To pokazuje da baš i nisu bili realni, više očajni jer se regrutiraju među siromašnim, gladnim radništvom i seljacima, koji su uvijek bili lako
izmanipulirana topovska hrana. Interesantno je da ih tijekom ustanka podupire najmoćnija žena Kine XIX. st., namjesnica Cixi koja je od nekadašanje konkubine dospjela na vrh kineske hijerarhije u dobi od dvadeset i pet godina. Čak i u vrijeme kada više nije bila namjesnica (od 1875.) zadržala je moć i vladanje zemljom. Cixi je započela vladavinu sa željom da reformira i modernizira Kinu uvodeći zapadnjačku tehnologiju, pa čudi koliko daleko ide u protjerivanju zapadnjaka. Nakon propasti ustanka nastoji izgladiti odnose sa Zapadom, ali umire 1908. godine. O Cixi više pišemo kad govorimo o ljetnom gradu. Nakon Bokserskog ustanka carstvo je na izdisaju, pa već 1912. godine Kina postaje republika.
Istočno od Qienamen vrata na ulazu u prije spomenutu, zapadnjacima naseljenu četvrt, je stara željeznička postaja, danas pretvorena u muzej željeznica.
Južno od tog mjesta ostaci su nekadašnjeg Beijinga, s uskim uličicama, kućama uvučenim u dvorišta, ograđena visokim zidovima i vratima pred kojima je visoki prag, koji spriječava ulaz zlim dusima. Visina praga pokazivala je bogatstvo i položaj vlasnika. Ravno prema sjeveru, na suprotnoj strani trga, vrata su koja vode u carski grad, a Zabranjeni grad smješten je unutar tog kompleksa. To najpoznatije mjesto na trgu s portretom Mao Zedonga, vjerojatno najčešći slikani motiv poznat svima u svijetu. S jedne strane portreta piše „Živjela Kina“ s druge strane „Živjelo bratstvo i jedinstvo“. Ispod promente ulice do vrata se dolazi podzemnim prolazom.
Veliki portret Mao Ze Donga svjedoči o odnosu današnjih Kineza prema kontroverznoj ličnosti. Djela i nedjela su ogromna. Nakon pobjede 1948.g. za najbližeg suradnika uzima psihopatu koji će biti odgovoran za milijune ubijenih. Kasnije vodi glupavu „Kulturnu revoluciju“ koja Kinu baca desetljeća unazad s bezbrojnim žrtvama. Unatoč toga, njegov lik i ime nisu uklonjeni iz kineske povijesti. Kinezi kažu:“Učinio je mnogo zla, ali bez njega ne bismo imali ovo što danas imamo.“ I tu prestaje rasprava. Oni se za razliku od nas, ne odriču tako bahato svoje povijesti već je smatraju onim što i je: određeni vremenski odsjek u dugačkom povijesnom nizu, nekad slavniji i sretniji, nekad tužan i sramotan. I ne treba pred zlom stavljati glavu u pijesak, ali niti se nadimati iluzijama moći i slave. Države, nacije pa i čitave civilizacije dolaze i odlaze, tek su u kratkom vremenskom periodu od gotovo nekoliko godina prisutne u dugom povijesnom nizu.
Cijeli ovaj dio Beijinga vezan je uz dinastiju Ming koja je smjenila dinastiju Yuan, potjeravši ih na sjever, naročito za cara Yongla (Zhu Di). Dinastija Ming jača ovaj grad od 1368.g. sa ciljem jačanja obrane na sjeveru. Život Yongla vezan je za Beijing. Bio je četvrti sin osnivača dinastije Ming, Zhu Yuanzhanga. Kao dječak od deset godina postao je princem od Yana sa Beipingom kao središtem. Prva tri brata umrla su prije 1398. kada umire Yuanzhang. Po njegovoj želji nasljeđuje ga unuk Zhu Yunwen, sin najstarijeg sina. Yongla to isprva prihvaća, ali nezadovoljan vladavinom svog nećaka koji je marioneta konfucijanskih birokrata organizira pobunu i ruši ga s vlasti. Naime Yunwen je nesiguran mladić. Potražio je savjet u najobrazovanijih ljudi svoga doba, ali obrazovanje ne znači i moralnost, pa oni iskorištavaju Yunwena u svoju korist. U to vrijeme moćni čuvari carstva bili su osorni eunusi što često uočavamo u povijesti zemalja Srednjeg i Dalekog Istoka. Oni idu na živce ondašnjoj intelektualnoj eliti jer su skloni intrigama, laži, prijetvornosti. Konfucionisti iskorištavaju Yunwenovu pomoć te suzbijaju moć eunuha. Ohrabren prvim uspjesima Junwen želi smanjiti i moć svojih stričeva pa im uzima zemlje i zatvara u tamnice. To je okrutno, ali i korisno jer se uništava zakonite eventualne nasljednike i čuva samo jedna nasljedna linija. Od Bospora do Kineskog mora se to često događalo. Zapravo je bilo prilično nesigurno biti princ. Yongla nije uklonio koji isprva priseže na lojalnost Junwenu. Nakon što eliminira obitelj Yongla se upliće i povijesni tijek. Do tada čuva sjeverne granice carstva gdje je i većina vojske, jer glavna vanjska opasnost su Mongoli. Yongla ima snage nasrnuti na Yunwena i oduzeti mu prijestolje. Uz pomoć nezadovoljnih eunuha zarobljava carsku mornaricu na rijeci Yangtze te nesmetano ulazi u Nanjing, tadašnji carski grad. Zapalio je kraljevsku palaču, a predočena su mu tri sagorjela leša za koje se mislilo da je Yunwen i njegovi sinovi. Beiping je njegov gradn u njemu se osjeća sigurno pa da bi učvrstio vlast seli prijestolnicu u Beiping iz Nanjinga, preimenuje ga u Beijing, što znači Sjeverna Prijestolnica. Yongla započinje gradnju famoznog Zabranjenog grada kojeg ćemo još jednom razgledati. Još jedan pogled na Tienamen. Najudaljeniji dijelovi trga već se jedva naziru u sparini i smogu. Uranjamo dalje u veliku povijest ogromne Kine.
