Nika Ostoić ”Bolje biti bizarna osoba nego bazična kuja, zar ne?” – 12000 downloada

0
Nika Ostoić, javnosti poznata kao Playboyeva kolumnistica i novinarka, a koja je naše medije potresla pred dvije godine kad je izabrana u 15 finalistica od preko 90 000 prijavljenih za lice godine Marca Jacobsa, objavila je roman ”Ja sam kurva, junferica i sponzoruša”. Njen litetrani rad pohvaljivao je i sam Đelo Hadžiselimović kad je 2007. godine sa svojim uratkom pobijedila na nagradnoj igri T-Coma ”Napiši pismo i pričaj besplatno zauvijek” i osvojila doživotno besplarno telefoniranje.
Nitko se nije začudio kad je Nika Ostoić nakon preko 200 kolumni objavila i roman. Riječ je o satiričkom anegdotalnom romanu koji, kako je rekao Domagoj Jakopović Ribafish, opisuje život osobe duboko razočarane u sistem koji tlači mlade intelektualce i zvuči kao da ga napisao sam Kurt Cobain. Čitatelji, od koji ih je 600tinjak od 12000+ koji su ga u 48 sati downloadali, samo iz Čilea, rekli su da je roman urnebesno smiješan i nevjerojatno hrabar.
Nika o tome kaže: ”Drago mi je da je roman nasmijao ekipu jer to je i bio cilj. A hrabar? Iskreno, to je bio roman za moje prijatelje koji nisam namjeravala objaviti, ali oni su me uvjerili da je toliko dobar da mora ugledati svjetlo dana i evo ga”
Roman je nadopunjen avangradnim pjesmama redatelja Danijela Tipure i prožet glazbom Coldplaya, Oasisa pa i vodnjanske grupe Popeye i time svime čini jedno više no zanimljivo, uzbudljivo, kontroverzno i urnebesno smiješno avangardno djelo. Kako sama autorica kaže, likovi su stvarni, ali događaji vremenski ispremiješani. Neki su roman usporedili s ”Golom istinom” Nives Celzijus, o čemu Ostoić kaže: ”Smatram da je ta knjiga pisana samo s namjerom da bi nekoga isprovocirala, a moja je preslika moje duše. U tome je bitna i velika razlika.”
Nika, koja se kako je otkrila za Flash.hr, najradije provodi na koncertima zabočkog kantautora J.R. Augusta i puštanjem s uzice psa Rotkwe na mjestima gdje je to zabranjeno, kaže: ”Neki su me zbog navodno kontroverznog romana nazvali bizarnom osobom, ali bolje biti bizarna osoba nego bazična kuja, zar ne?” Komentirala je da ako su zloupotreba alkohola i Xanaxa detaljno opisani u romanu kontroverzija, da je onda najbolje da se svi koji nismo ”bazične kuje” odmah ubijemo jer opijati i seks sastavni su dio baš svačije mladosti.
Osim pisanja za Playboy i BlogBuster, blogersku platformu 24sata, Nika se bavi i alternativnom modelingom te snima editorijale za britanske i američke brendove, a osim toga ostvarila je uloge u dva filma Anđela Jurlasa, Fuck Off I Love You i Happy End. Nika je počela pisati nastavak nazvan ”My hero bejbe” čije prvo poglavlje koje je objavila na svom websiteu donosimo u cjelosti: POGLAVLJE 1. – LJUBAV NA PRAXITENU Sjedim gola na drvenom stolcu i pušim cigaretu. U čaši je još nešto gina s ishlapljelim Spriteom. Gledam njih dvoje kako se jebu. ”Više ga ne volim” – pomislih. Pomislila sam to jer sam gledala njega kako jebe drugu ženu i bilo mi je svejedno. Ni tračak ljubomore nisam osjetila. Ne znam zašto sam uopće pristala na taj sex u troje. Vjerojatno zbog gina kombiniranog s jeftinim vinom. I nešto trave.
Ja inače imam povijest pušenja trave dobrih deset godina bez da sam tu travu ikada platila. Nikada je nisam kupila jer me trava nikada nije zanimala, ali sam imala dečke koji su je pušili i ja sam s njima pušila besplatno. Mnogi bi bili ljubomorni na mene. Ja samo mislim da je to glupo. Ono što je specijalno glupo bilo je to što se moj dečko, ovaj što sada tu jebe neku flundru, amaterski bavio dilanjem droge. ”Ja sam diler za hrvatsko glumište” – kurčio se jer je mislio da je to nešto vrijedno kurčenja i pritom mislio da su mu ti glumci prijatelji ne shvaćajući da je on njima samo osoba koju zovu kad im ponestane droge. Samo ”onaj tamo lik”. Lik za kojeg sve boli kurac, lik kojeg će cinkati kad netko od njih padne. Ono što se meni nije sviđalo je što ti glumci mene, ni krivu ni dužnu, znaju kao ”curu svog dilera”. Odvezao me nevoljko ujutro kući jer je uvijek prikazivao kao veliku uslugu to što me vozi doma. Bila sam u groznom stanju zbog previše gina pomiješanog s jeftinim vinom s kioska pa sam se posvađala s materom. Udarila sam drvenom stolicom, sličnom onoj na kojoj sam u prvoj rečnici sjedila, o zid i izbila komad zida. Netko od brižnih susjeda pozvao je policiju. ”Ja sam psihički bolesnik” – branila sam se s predumišljajem. Naime imam papir o tome da nisam baš sama u glavi jer zbog amaterskog dilera droge sam hodala kod psihića kojeg sam, btw, neki dan vidjela na nečijim slikama pijanog na Fejsu. Jedva čekam da mu to kažem. Suvišna hodočašća psihijatru urodila su nečim pozitivnim, a to je legalni recept za Praxiten. Praxiten je oduvijek, još otkad sam ga krala baki, bio moj drug of choice. Policija je otišla bez previše priče. Dan kao i svaki drugi. Dosada. Dosada i nedostatak ljubavi. Kronični nedostatak ljubavi. Dečko je tvrdio da me voli, ali nedavno je mortus pijan došao u dva ujutro kod mene i plakao da je on zaljubljen u svoju ružnu susjedu, a ona se zbarila s njegovim frendom. U to barenje nisam previše vjerovala jer taj frend, po zanimanju filmski režiser bio je, po mom i mišljenju mnogih, peder. Po karakteru pederčina, a po svemu ostalom mamin sin, umjetnik i kompleksaš. Dobitna kombinacija. Lik nesposoban za život. Jednom je promućkao bocu nekog gaziranog pića i to je eksplodiralo po zidu. Što je učinio? Plakao i zvao mamu da to obriše. Ovo je bila svojevrsna digresija. Dakle, vlastiti dečko plače na mom krevetu da je nesretno zaljubljen u svoju susjedu. Dobro da imam legalan Praxiten koji mogu zloupotrijebiti tako da ih popijem osam. Uopće nisam reagirala. Samo sam ga u čudu gledala, iako… Nisam ni bila toliko začuđena jer ta ružna susjeda je jako nalikovala na njegovu bivšu koju nikad nije u potpunosti prebolio, ali o tome kasnije. Ili možda nikada. Vidjet ću. Sjedila sam i gledala ga dok je ljubav pomiješana s Praxitenom u meni trulila. Zašto sam ga voljela? Ne znam jer u toj ljubavi samo sam davala, a za uzvrat nisam dobila ništa osim opaski da, citiram, trkeljam. On je moje iznošenje svojih misli smatrao trkeljanjem. Ja od njega nisam imala ništa, čak niti materijalno. Jedino što sam u šest godina dobila od njega bio je jebeni zidni sat. I to zato što je bio Badnjak i bili smo zajedno u dućanu. Sve rođendane i Valentinova pa čak i godišnjice je preskočio jer, kako je govorio, on nije romantičan. On je bio jedan od onih koji s 30+ godina nisu postigli ništa. On je sve što je imao isplakao iliti plakao bi mami pa bi mu mama kupila. Isplakao je stan u kojem živi, Mercedes i stan koji mu je mama kupila da ga daje u dnevni najam i igra se hotela. Mislio je da se i veza sa mnom može isplakati. Znao je samo plakati kad je prekasno. A ja? Ja sam zbog njega toliko plakala da su mi dali legalan recept za Praxiten. I još neke tablete koje nisam pila nego sam ih skupljala za slučaj da ako ikad zagusti da imam za samoubojstvo. Svaki put kad bih ga vidjela u glavi mi je svirala Lana Del Rey: Choose your last words this is the last time ’cause you and I we were born to die. No taj zadnji put nikako nije dolazio. Uvijek je bilo teško. Uvijek sam se sjećala koliko sam ga u početku voljela i bila sam zaljubljena u tu ljubav, ljubav koja je nestala, zaljubljena u sjećanje na tu ljubav. Previše sam dala sebe u tu vezu da bih samo tako odustala. Čak sam ga jednom i varala punih šest dana s prvim čovjekom s ceste, varala bih ga i duže da me taj čovjek nije odjebao kao komad smeća. Ko ga jebe. I onako mi se nije previše sviđao. Sviđalo mi se što je on bilo tko drugi samo ne moj dečko. Moj beskrajno dosadni neduhoviti napušeni dečko koji je smatrao da ja trkeljam. Jednom se napio i plakao jer on nije duhovit. To je bilo duhovito.

 

 

Podijeli