Narodna garada – Jeste li za uvođenje vojnog roka ili ste protiv?

0

Mislio sam napisati nešto o ponovnom uvođenju vojnog roka i kako je to gubljenje vremena i novaca, osim ako Vlada ne želi napraviti bazu podataka ljudi s ravnim tabanima, ali mi je bilo glupo jer sam služio civilnu vojsku (da sam mogao, izbjegao bi i tih 8 mjeseci preslagivanja knjiga u knjižnici), pa sam odlučio podijeliti kolumnu poznatog splitskog kolumnista i putopisca, Jurice Galića Juke, koji je sjajno opisao kako je to izgledalo kad je služio pravi vojni rok i što misli o ponovnom uvođenju istog.

 

JURICA GALIĆ JUKA

  • Kako je aktualna tema o ponovnom uvođenju vojnog roka, evo prilike da se jedan mladić prisjeti svog danka državi, a i da usporedi to sa današnjim generacijama digitalnih i modno osviještenih mladića…

 

Bila je kišna jesen 1996. godine i pet Prometovih autobusa se, u Sukoišanskoj ulici u Splitu, punilo sa par stotina golobradih mladića, koji su s dugim kosama i civilnom odjećom odudarali od vojnika koji su prozivali imena;

– Jurica Galić! 

Tu sam. – odgovorio sam mu, pomalo zbunjeno.

Drago mi je da si tu. Ulazi u bus! – rekao mi je drsko i već mi se sam početak vojničkog života nije svidio.

Nakon sat vremena zajebancije u autobusu ulazimo u sinjsku vojarnu “Petar Berislavić”, ma tko on bio, i grupiramo se na velikoj, betonskoj čistini pred zastavom.

Ubrzo dobivam informaciju da sam, zajedno s još osamdeset vojnika, dio druge satnije, a koja čini trećinu od prve bojne. Bili smo smješteni u krajnju zgradu, odmah pored poligona, a u sobama su nam podijelili posteljinu, odjeću i čizme.

Neobično je bilo stajati u redu pred ogromnom kantinom za ručak, s još par tisuća vojnika u maskirnim uniformama. Iako sam zamišljao taj obrok poput onog u zatvoru ili bolnici, moram priznati da mi je đuveč s komadom svinjskog mesa bio čak i ukusan. Dapače.

Nakon popodnevnog odmora od tri sata, već smo se svi u vodu upoznali (vod je dio cjeline jedne sobe, oko 20 vojnika, op.a.), pa si odmah znao tko je faca, a tko redikul, ili, drugim riječima, koga možeš zajebavati, a s kime trebaš biti oprezan.

Ipak, ljudska potreba za pripadnost “plemenu”, pogotovu u izvanrednoj situaciji, je toliko jaka da smo već prvi dan razvili osjećaj pripadnosti vodu, dok smo ove iz drugih soba, pretpostavljate, gledali kao uljeze, s kojima smo se bili spremni i potući, samo da su kojeg “našeg” takli.

To popodne smo zadužili oružje. Svi su uglavnom dobivali klasičnu verziju “AK47” u rumunjskoj, srpskoj i kineskoj verziji, popularno zvanog “Kalašnjikov”, samo je mene dopao mitraljez “M53”, ilitiga “šarac”.

Kvaka je bila u tome što je težio 12 kilograma i to bez metaka, što je triput teže od “Kalašnjikova”, pa me oblio hladan znoj, budući da nam je reklo kako ćemo svoje osobno naoružanje nositi svaki dan u tri mjeseca izobrazbe.

Srećom pojavio se, od Boga poslan, kršni Sinjanin, koji me nježno tapnuo kažiprstom po ramenu i stidljivo mi šapnuo na uho;

Brate, bi li se mogli zaminit za puške? Kako ću ćaći prid oči s ovin mitraljezićen…?

Čim sam vidio da ima u ruci “RPK”, tj. verziju “Kalašnjikova” s produženom cijevi i nožicama, a samo jedan kilogram teži od klasičnog, doslovno sam mu ga oteo i povikao razvodniku;

– Gospodine razvodniče, evo ja i Mate bi se zamijenili za oružje. 

Iako su ga svi gledali u čudu zbog te odluke, Mate iz Sinja je sjao od sreće. Do kraja vojnog roka, a vjerojatno i do kraja života, on više nije bio Mate, već – Šarac.

– Prvi dan je bio zbunjujući, ali ništa strašno.. – kao da su svi isto mislili. Jedini problem je bio što se svjetlo ugasilo u 21 sat, a san na oči nije nikome dolazio. A i kako bi, kada smo bili generacija koja je televiziju gledala do zore.

I taman kad smo pred svitanje zaspali, čula se zvonjava u hodniku.

USTAAAAAJ!! U 6.30 POSTROJAVANJE PRED ZGRADOM!! – urlao je kepavi razvodnik.

Tek tada smo shvatili da je šest sati i da se za tih pola sata moramo obrijati, obući, napraviti krevete i pod punom ratnom opremom spustiti u dvorište. Kaos je blaga riječ za ono sudaranje i gužvu u tijesnom hodniku.

Mnogi taj dan nisu došli na vrijeme, pa su zbog njih svi ostali morali raditi sklekove, što je dovelo do toga da su ti “svi ostali” ove “mnoge” tu večer ćebovali, tj. naučili redu i brzini – batinama.

Od tog dana, svaki drugi dan je bio isti, osim vikenda, kada je bio odmor. Dakle: ustajanje, tjelovježba, dizanje zastave, učenje, ručak, odmor, tjelovježba, učenje, večera i počinak. Ne mogu reći da je bilo lako. Nije. Pogotovo ta dva prva mjeseca.

Da stvar bude gora, zapovjednici su imali opće znanje kao nekad ročnici u JNA koji bi se spustili sa, npr. Šar planine, bez da su ikad vidjeli osnovne tehničke stvari, poput telefona. Tako ću uvijek pamtiti situaciju kada je prijatelj slušao Walkman, pa mu ga vodnik Božo oduzeo i rekao;

Šta ti to radiš?

Vojnik mu objasni kako to služi za slušanje glazbe, pa mu stavi slušalice na uši, a ovaj se prvo skameni, pa raskesi onu plavu, seosku facu, poput Indijanca koji je, dolaskom Kolumbovih mornara, prvi put vidio svoj odraz u ogledalu. Onda grakne;

Nu Kelava ovo, oca ti Isusova. Mala kutija, a sviri ki Mocart!

A Kelava, malo tamniji tip, po činu narednik, ustane sa stolice, nakrivi kapu i u čudu promotri vražiju napravu, pa izjavi;

Svetogami radi, a kabela nema. Jeba in mater američku šta sve neće izmisliti. 

Kako je kazeta bila od Gunsa, brzo im je dosadila, pa su je vratili mome cimeru. Ali su ubrzo otkrili kako jedan lik iz Škabrnje (kojeg smo, naravno, zvali – Škabrnja, op.a.) svira harmoniku, pa im je od tada svaki vikend svirao, onako pijanima, u kancelariji.

Zaključujem, da nije bilo vojske, ja nikad ne bi znao da postoje tako neobični ljudi. Također, da nije bilo onih kupaonica, nalik na plinske komore, nikad ne bi znao da postoje tako kurati ljudi. Naravno, opet ovi sa sela.

Kako je rijetko tko imao živaca čekati red pred jednom, jedinom telefonskom govornicom, a da bi na kraju pričao pred stotinu vojnika iza sebe, tako smo djevojkama uglavnom pisali pisma, jer prva dva mjeseca nismo imali slobodne vikende.

Kraj mukama je označio zadnji ispit vojne spremnosti – tabor, gdje smo u planinama radili logore, preživljavali u divljini i ratovali manevarskom municijom jedni protiv drugih. Nakon tog simuliranja rata, koje je nama, budimo iskreni, bilo zanimljivo, slijedio je čin prisege domovini i odlazak na specijalizaciju.

A više od triput ponovljenog – “Prisežem!” – vrijedila je činjenica što smo postali džombe ili stari vojnici, naspram guštera, tj. onih koji su tek bili na početku. Sada su oni gledali nas kao specijalce, baš kao mi druge nekad. Kome bi se to baš svidjelo, mogao je zatražiti čin razvodnika i legalno tlačiti novajlije. Ali meni se to nije sviđalo. Obično bi se toga latio neki seljak koji bi gaženjem vojske liječio komplekse.

I još nešto. Svi smo imali “džombometre”, tj. listiće s brojevima od 305 do 1. Što je značilo broj dana koje je još trebalo odslužiti. Pa bi često davali i krv, jer je to značilo tri prekrižena dana, plus još dva odmora i puno bolje hrane.

Specijalizacija u Samoboru, u 357. satniji veze je za mene bila kraj vojničkih dana. Znao sam kako zaobići tjelovježbu (nikad “neću”, nego “ne mogu, baš me leđa uhvatila!”, op.a.), a boravak se uglavnom sveo na zajebanciju i ruganje.

Jedan od boljih primjera je bio ustati po noći i zamijeniti svima čizme. Nezgodno kada svira uzbuna, a ogromni Slavonac traži svoje čizme broj 52, koje dopadnu Zagorca cirkuskih dimenzija i s brojem cipelica poput Andersenovog Palčića.

Najviše sam uživao zajebavati zapovjednika koji je izrazito bio okrutan zbog frustracija koje je doživio u zarobljeništvu. Taj se nije libio udariti vojnika, a posebno ga je napaljivalo odvesti vojsku na neko brdo, odakle bi on cijelo popodne nabijao loptu, a vojska trčala po njega. Zadnji bi uvijek radio sklekove do iznemoglosti.

Njemu bi se s osobitim zadovoljstvom često popišao u čizmu ili mu ih bacio u blato, na što bi ovaj dobio živčani slom i naredio marš cijele satnije s gas maskama. Samo bi se čulo psovanje kroz gumu na licima suboraca;

Isus ti bog jebal majku, sam’ da znam ‘ko je to učinil, Broz ga jebal…

Svršavao sam na te situacije.

Nakon Samobora, poslali su me, naravno po kazni, na prekomandu u Dubrovnik, preciznije nekadašnji hotelski kompleks “Kupari”, gdje sam se šest mjeseci opijao, kupao, izlazio vani, pa čak i  postao tattoo “majstor”, jer sam od kemijske, igle i elektromotora napravio mašinicu za tetoviranje.

Moja prva (i zadnja!) mušterija mi je bio neki glupan iz Kutine, koji je poželio sliku Ying-Yanga na ruci, pa sam mu čepom Cedevite nacrtao krug, natopio vrh igle u Rotringov tuš i udri na najjače.

Volio bi vidjeti kako to izgleda danas, nakon više od 22 godine. Znam samo da je krvario kao prase. I zvučao poput istog. Na klanju.

 

Danas, kada podvučem crtu, kako bi izgledao odnos dobiveno – izgubljeno u tih deset mjeseci? Da li je vrijedilo? Da li podržati uvođenje ponovnog vojnog roka i što uopće savjetovati današnjim momcima?

Prije svega, treba sagledati da je to bilo neko drugo vrijeme, kada se malo sporije živjelo. Smatram da je u doba današnjeg tempa, pogotovo fakultetskog školovanja, jako loše izgubiti godinu dana života. Pogotovo zato što se sve naučeno u deset mjeseci moglo naučiti u dva tjedna.

Što meni danas koristi što sam preskakao prepreke i nabijao kondiciju, koju sam izgubio dva mjeseca nakon razduživanja? Ili svi oni dani pješačenja, čišćenja zahoda, skupljanja opušaka po dvorištu ili klaćenja po sobama vikendom?

Znam da je bio cilj stvoriti osjećaj pripadnosti i vjerovanja u zapovjedni sustav, u slučaju potrebe. Sve je to meni jasno. Ali niste uspjeli. Jedino što ste uspjeli od nas napraviti je to da smo više pili, pušili i da su nas djevojke ostavile.

Ja danas, na primjer, ne bi znao rastaviti “Kalašnjikov”. Ali nisam ni debil. Za ne daj Bože potrebe, naučio bi to u pet minuta. I ovi današnji momci, koje želite slati u kampove, bi to isto naučili. Preko YouTubea. Ne bi im za to trebao ni Božo ni Kelava s Walkmanom.

Mi se danas sprdamo s ovim momcima i curama. Pa čak i ja. Zbijamo šale kako se oblače po rivi u maskirno, a kukaju na spomen vojske. Ili da su muški previše gay, pa da bi im bilo teško u vojarni bez pedikure i manikure, a još da moraju obrijati brade.. uf.

Iskreno, ako se radi o par tjedana vojne izobrazbe, ne vidim problem. Taman dovoljno da naučiš nešto korisno, a usput se zabaviš i stekneš nove prijatelje. Ali ako se radi o deset mjeseci – odjebite to!

Za deset mjeseci možete promijeniti deset cura, završiti jedan razred škole, odraditi neki sezonski posao i otputovati na Tajland. Boli vas kurac i za Božu i za Kelavu. Uživajte, jer život je samo jedan.

A ako zarati… Ionako će se pitati velike sile, a ne nas. Mi ćemo nekako preživjeti, kao i svih ovih stoljeća.

S vojnim rokom ili bez njega…