TAKENOKO – dašak Japana u centru Zagreba

Nikako mi ne uspjeva od Irene napraviti gastro damu. Svaki put kad dođemo u neki restoran, ona naruči hamburger ili u najboljem slučaju lignje s neizostavnim pomfrijem. Razmišljao sam gdje nema prženih krumpirića i hamburgera i sjetio se japanskog restorana Takenoko. Upravo su se preselili na novu lokaciju u Masarykovoj 22 i ovo je bila idealna prilika da od djevojke sa sela napravim građanku.

Nazvao sam ju i rekao: ”Irena, vodim te na sushi.”

Irena: ”Jel’ to ono sirovo kinesko? Bit će mi zlo!” 

Suzdržavao sam se da ju ne ubijem. Rekoh joj pristojno: ”Sirova ti bila janjetina na sahrani. Nije kinesko, nego japansko. Obuci nešto orijentalno i idemo na klopu. Svidjet će ti se.” 

Restoran stvarno izgleda fenomenalno, a još je bolje izgledala Irena u svom orijentalnom izdanju (Možda zbog njezine punđe u stilu Jovanke Broz, ali u svakom slučaju njezino najazijatskije izdanje do sada). Ljubazni konobar nas je upitao: ”Jeste li za neko piće, aperitiv?”, a Irena je poput Šeksa odgovorila: ”Dvije travarice može.”

Nisam znao kud bih od srama. Rekoh joj: ”Pa nisi sad u Stupniku. Nećemo Mirogojčeke naručivati.” Ispričao sam se u njezino ime i naručio SAKE – Kikusi Junmai Ginjo (objasnio sam joj da je to tradicionalno japansko vino od riže, ali vuče malo na rakiju). Ona je čula samo rakija i bila je sretna. Kako je Slavonka, zamolila je konobara da donese cijelu bocu na stol.

Za predjelo smo naručili pohane jakobove kapice panirane u panko mrvicama te zarolani biftek s dajkonom i tartufima. 

Hrskave, mekane, kremaste s mirisnim tartufima, jakobove kapice su se jednostavno topile u ustima. Rekao sam Ireni da Japanci prije jela kažu Itadakimas. Ona je rekla: ”Idu gdje? Ja kažem dobar tek. ne pravi se pametan, nego jedi.”

Ireni je bilo teško eksperimentirati s nečim što nije hodalo na četitri noge, pa je odmah prigrabila biftek rolice i rekla: ”Joso! Ovo je odlično!”

Uslijedila je plata Nigiri Sushija, Philadelphia rollsa s neizostavnim wasabijem (objasnio sam Ireni da je to japanski hren jer je već navalila na zeleni grumen k’o siroće na napolitanke), đumbirom, soja sosom i jednim Gunkan nigiri sushijem s ikrom od lososa.

Kad netko tko stalno jede hamburgere gušta u sushijima k’o Žorž u pivi, onda znate da je sushi odličan. Bili su fenomenalni, kao i hrskave kozice koje smo naručili uz njih, zlu netrebalo. Kad si gladan, nisi svoj, a to se posebno odnosi na Irenu. Ima neku trakavicu. Mogla bi jesti dan i noć.

Iako je sve bilo odlično, Irena je djelovala nervozno. Vidio sam da ju nešto muči. Pila je vino i gledala zamišljeno u daljinu.

Upitao sam ju ljubazno: ”Koj’ ti je kurac?”. Rekla je: ”Mislim da mi je netko bacio urok. Sigurno ona blagajnica Snježana. Znam da me mrzi. Treba mi crna mačka i šišmiševo krilo da se riješim nevolja, a gdje da ih sada nabavim?” Odgovorih: ”Crna mačka i šišmiševo krilo? Pa gdje ti živiš? To više nitko ne koristi. Totalno demode, a i pokazalo se kao beskorisna metoda. Čisti placebo, ako kojim slučajem upali. Znaš i sama da sam prvak Čučerja u skidanju uroka, a znam i nabaciti koji s vremena na vrijeme. Meni je jednom Željka iz Dione bacila urok i vjeruj mi da ga se nisam lako riješio. Blagajnice su zajebane. Upotrijebit ću snobovsku metodu skidanja. Stara škola.” Naručio sam od konobara tanjur svježih istarskih tartufa i tekući dušik. Ne mogu vam sada reći koje sam mantre izgovarao, ali možete u priloženom videu vidjeti kako je sve to izgledalo. Irena mi se kasnije zahvaljivala i priznala da je čučerska škola skidanja uroka, najbolja na svijetu.

Sjajan ručak i uspješno skidanje uroka nisu mogli proći bez deserta. Naručili smo sladoled od Macha zelenog čaja (skupocijeni zeleni čaj u prahu) i Griotu u čaši (Čokoladna krema s pireom od višanja). Pokušao sam nabaciti fejs SIROĆE IZ ČUČERJA, ne bi li se Irena smilovala i prepustila mi oba deserta jer se ja nisam mogao odlučiti koji bi uzeo.

Irena se nije smilovala. Nema empatije u njezinom srcu. Odličan sladoled, ali pobjedu odnosi Griota u čaši. Uspio sam dobiti jedan griz od Irene i to na prevaru kad sam joj rekao: ”Ipak imaju japanski hamburger. Pogledaj.” Jadnica je bacila pogled na meni, a ja sam se poput Kamikaze bacio na njezinu čašu i zagrabio najviše što sam mogao u tom trenutku.

Ako još niste bili, obavezno posjetite novi TAKENOKO restoran. Definitivno najbolji sushi u gradu. Svidjet će vam se ambijent i klopa, čak i ako niste ljubitelji sushija. Naći će se na meniju za svakog po nešto. Odličan izbor vina i ljubazno osoblje te sjajni šefovi kuhinje Motohiko Machizoko i Mario Obrovac. 

Mislim da ova priča ne može završiti bez jedne moje kamatarske fotke ispred Takenoka. Ljudi moraju vidjeti da me osim gastro stručnosti krase duge noge i još duža kosa.

TAKENOKO

Masarykova 22, Zagreb

tel: 01/ 6463-385

http://www.takenoko.hr

Autor: Josip Novosel aka Gastro Snob, ljubitelj sirove ribe, visok u Japanu, nizak u domovini, samozatajni bacač uroka iz Čučerja, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i snob.

Please follow and like us:

1

20

20

20