Moja Afrika V – Volontiranje u sirotištu sv. Ante

0

Razlog mog odlaska u Tanzaniju bilo je volontiranje u sirotištu sv. Ante u Songei. Već godinama želim ići, otkad se jedan od mojih najbližih prijatelja vratio i prenio mi svoja pozitivna iskustva, svoje doživljaje s tom dječicom … Ali uvijek je postojao neki razlog zbog kojeg nisam mogla – ili vrijeme ili novac ili strah ili… Ovaj put nisam ništa kombinirala, analizirala, jednostavno sam odlučila „ja idem“, obavijestila sve oko sebe o tome i otišla. Naravno, prije puta sam završila tečaj za volontere i udruga Kolajna ljubavi me uputila u sve detalje koje je korisno znati. Međutim, nikakav tečaj ili savjet te ne može pripremiti na život dolje. Teško je to i opisati. …

Odmah želim naglasiti kako nije ni upola strašno kako nam mediji prenose (bar ne u Tanzaniji), niti ljudi masovno umiru od gladi niti je ta malarija tako strašna, a zadnjih godina nastoji se osvijestiti važnost obrazovanja pa želim vjerovati da će ići na bolje… Da, jako su siromašni. Da, teško im je. Vrlo često nemaju osnovne uvjete za život. A opet mi se činilo da imaju više osmijeha i pozitivnog pristupa jedni prema drugima nego što imamo mi, sa sto puta boljim uvjetima života.

DSC04141U sirotištu sam vrijeme provodila s 36 predivne djece u dobi od 4 do 20 godina. Kad sam ih prvi put ugledala mislila sam da ih nikad neću razlikovati: svi s istom kratko ošišanom kosom, tek nekoliko cura ima pletenice, ali ni to mi prvih dana nije puno pomoglo. Čak su me i testirali, svako toliko bi došlo neko dijete i pitalo: “Aunty, what’s my name?” 🙂Sad, ne samo da im svima znam imena, nego znam i tko gubi stvari, tko “posuđuje” tuđe olovke i džempere, tko mulja, tko kako reagira kad ima malariju, koga stalno nešto kao boli pa kad bi im dala vitamin, a rekla da je tableta, stomak / glava bi magično prestali boljeti 🙂

Volontere zovu “aunty” ili “uncle”, ako je muško. Tako sam ja bila Aunty Jina. Tetka Ime 🙂. Impresivna je upornost kojom su me dozivali, ako treba i pola sata bez prestanaka, monotonim glasom: aunty Jina, aunty Jina, aunty Jina, aunty Jina… Zajedno s još jednom volonterkom brinula sam se da imaju sve što im treba za školu, učila s njima, smišljali smo igre, snimali kratki filmić, pentrali se posvuda i igrali do besvjesti… Totalno prljava i iznemogla na kraju dana, ali uvijek s osmijehom na licu, onesvijestila bih se u krevetu kad i oni, u 22h. Nekad smo se i svađali, imali jedan na jedan ozbiljne razgovore i u tim situacijama, kad znaju da su krivi, samo spuste glavu u pod i „shut down“. Nema odgovora, nema objašnjenja, ničega. Zanimljivo je da se ne opravdavaju čak i kad nisu krivi, nego bih okolnim putem saznala što se zapravo dogodilo. Totalno različito nego kod nas gdje je uvijek netko drugi kriv ili uvijek neka pusta opravdanja.

               IMG_8517

Ples. Osjećaj za ritam. Energija. I oni najmlađi izvrsno osjećaju glazbu, a da ne govorim o ovima od 10 godina naviše. Učili su me jednostavnim afričkim plesovima, a najviše kako mrdati guzom „po afrički“. Mi se najčešće, prilikom plesa, na određeni takt dižemo na prste, a oni noge drže čvrsto na podu dok se bokovi impresivno vrte na sve strane. Btw, „guza tvoja“ se na swahiliju kaže „tako lako“ 🙂. Zar to nije precool?! 🙂

A cool je i koliku količinu tereta djeca (a i svi drugi po putu) mogu prenijeti na glavi. Išli bismo u „šambu“ (u polje) kojih 4 – 5 km od sirotišta i vraćali se s 15+ kila cassave (hrvatski – manioka) koju klinci najčešće jedu za doručak. Uspjela samgotovo cijelim putem nazad nositi cassavu na glavi! Nimalo jednostavno, moram priznat’, maksimalna koncentracija i osmijeh od uha do uha – jer, hej, ja 4 kilometra nosim 5 kila na glavi, bez ruku! Cijena tog pothvata je bila upala vrata i lubanje sljedećeg dana, ali vrijedilo je! Djeca su bila ponosna 🙂

Predivni su. Treba im puno ljubavi i pažnje, dobrih ljudi da ih motiviraju za daljnji rad i napredak, da im objasne i na svom primjeru pokažu kako je bitno školovati se i (iz)boriti za bolju budućnost. I da je to moguće. Vratit ću se vidjeti tu svoju dječicu da se opet smijemo, igramo, gledamo filmove i da vidim kako napreduju – koliko su narasli i što su novo naučili u školi i o životu.

Ono što su oni meni dali, mom unutarnjem životu, ja nikad neću moći uzvratiti jednakom mjerom. …



Podijeli