Razlog mog odlaska u Tanzaniju bilo je volontiranje u sirotištu sv. Ante u Songei. Već godinama želim ići, otkad se jedan od mojih najbližih prijatelja vratio i prenio mi svoja pozitivna iskustva, svoje doživljaje s tom dječicom … Ali uvijek je postojao neki razlog zbog kojeg nisam mogla – ili vrijeme ili novac ili strah ili… Ovaj put nisam ništa kombinirala, analizirala, jednostavno sam odlučila „ja idem“, obavijestila sve oko sebe o tome i otišla. Naravno, prije puta sam završila tečaj za volontere i udruga Kolajna ljubavi me uputila u sve detalje koje je korisno znati. Međutim, nikakav tečaj ili savjet te ne može pripremiti na život dolje. Teško je to i opisati. …
Odmah želim naglasiti kako nije ni upola strašno kako nam mediji prenose (bar ne u Tanzaniji), niti ljudi masovno umiru od gladi niti je ta malarija tako strašna, a zadnjih godina nastoji se osvijestiti važnost obrazovanja pa želim vjerovati da će ići na bolje… Da, jako su siromašni. Da, teško im je. Vrlo često nemaju osnovne uvjete za život. A opet mi se činilo da imaju više osmijeha i pozitivnog pristupa jedni prema drugima nego što imamo mi, sa sto puta boljim uvjetima života.
U sirotištu sam vrijeme provodila s 36 predivne djece u dobi od 4 do 20 godina. Kad sam ih prvi put ugledala mislila sam da ih nikad neću razlikovati: svi s istom kratko ošišanom kosom, tek nekoliko cura ima pletenice, ali ni to mi prvih dana nije puno pomoglo. Čak su me i testirali, svako toliko bi došlo neko dijete i pitalo: “Aunty, what’s my name?” 🙂Sad, ne samo da im svima znam imena, nego znam i tko gubi stvari, tko “posuđuje” tuđe olovke i džempere, tko mulja, tko kako reagira kad ima malariju, koga stalno nešto kao boli pa kad bi im dala vitamin, a rekla da je tableta, stomak / glava bi magično prestali boljeti 🙂
Volontere zovu “aunty” ili “uncle”, ako je muško. Tako sam ja bila Aunty Jina. Tetka Ime 🙂. Impresivna je upornost kojom su me dozivali, ako treba i pola sata bez prestanaka, monotonim glasom: aunty Jina, aunty Jina, aunty Jina, aunty Jina… Zajedno s još jednom volonterkom brinula sam se da imaju sve što im treba za školu, učila s njima, smišljali smo igre, snimali kratki filmić, pentrali se posvuda i igrali do besvjesti… Totalno prljava i iznemogla na kraju dana, ali uvijek s osmijehom na licu, onesvijestila bih se u krevetu kad i oni, u 22h. Nekad smo se i svađali, imali jedan na jedan ozbiljne razgovore i u tim situacijama, kad znaju da su krivi, samo spuste glavu u pod i „shut down“. Nema odgovora, nema objašnjenja, ničega. Zanimljivo je da se ne opravdavaju čak i kad nisu krivi, nego bih okolnim putem saznala što se zapravo dogodilo. Totalno različito nego kod nas gdje je uvijek netko drugi kriv ili uvijek neka pusta opravdanja.
Ples. Osjećaj za ritam. Energija. I oni najmlađi izvrsno osjećaju glazbu, a da ne govorim o ovima od 10 godina naviše. Učili su me jednostavnim afričkim plesovima, a najviše kako mrdati guzom „po afrički“. Mi se najčešće, prilikom plesa, na određeni takt dižemo na prste, a oni noge drže čvrsto na podu dok se bokovi impresivno vrte na sve strane. Btw, „guza tvoja“ se na swahiliju kaže „tako lako“ 🙂. Zar to nije precool?! 🙂
A cool je i koliku količinu tereta djeca (a i svi drugi po putu) mogu prenijeti na glavi. Išli bismo u „šambu“ (u polje) kojih 4 – 5 km od sirotišta i vraćali se s 15+ kila cassave (hrvatski – manioka) koju klinci najčešće jedu za doručak. Uspjela samgotovo cijelim putem nazad nositi cassavu na glavi! Nimalo jednostavno, moram priznat’, maksimalna koncentracija i osmijeh od uha do uha – jer, hej, ja 4 kilometra nosim 5 kila na glavi, bez ruku! Cijena tog pothvata je bila upala vrata i lubanje sljedećeg dana, ali vrijedilo je! Djeca su bila ponosna 🙂
Predivni su. Treba im puno ljubavi i pažnje, dobrih ljudi da ih motiviraju za daljnji rad i napredak, da im objasne i na svom primjeru pokažu kako je bitno školovati se i (iz)boriti za bolju budućnost. I da je to moguće. Vratit ću se vidjeti tu svoju dječicu da se opet smijemo, igramo, gledamo filmove i da vidim kako napreduju – koliko su narasli i što su novo naučili u školi i o životu.
Ono što su oni meni dali, mom unutarnjem životu, ja nikad neću moći uzvratiti jednakom mjerom. …