Hrvatska – Italija (1-1): APSURD NA N-TU POTENCIJU

0

Uvjerenja sam da se novinarske analize utakmice ne bi trebale raditi prije nego što se u miru pogleda cjelokupna snimka utakmice. Zaista je malo istinskih stručnjaka koji mogu koncentrirano pratiti i objektivno ocijeniti igru 22 igrača na terenu, te se to najčešće izvede kao u onoj istinitoj anegdoti kad je sportski izvjestitelj redakciji već javio ocjene igrače, te ih je zbog gola u samoj nadoknadi morao mijenjati. Promjena je bila jednostavna „ poraženima skini pola ocjene, pobjednicima digni, a strijelcu daj 7.5 i neka bude igrač utakmice“. Stvar je još jednostavnija kada se s druge strane hrvatskog kluba ili reprezentacije nalazi momčad s manje poznatim igračima, ne mora to biti Andora, dovoljno je da bude naš stari znanac Izrael, koji je večeras imao ne baš ugodno ( u niti jednom smislu riječi) gostovanje u Zenici. Tad se Benayounu da najviša ocjena, još se možda zapamti jednog do dva igrača i naravno golmana koji, ako ništa drugo ima drugačiji dres pa odskače.

Ovog puta bih govorio o dojmu koji je ostavila utakmica reprezentacija Hrvatske i Italije, posebno igra Hrvatske. Utakmica toliko čudna da je već davno prešla granicu apsurda i da izgleda Lynchovski. Prazni Poljud je samo dodatno pojačavao taj dojam, a još kad se uzme u obzir kako je do tog praznog Poljuda došlo ( dugo izbjegavanje nogometnog saveza da reprezentaciju odigra utakmicu u Splitu, pa kazna praznog stadiona dana nakon odluke o domaćinstvu), čini se kao da je sve utiralo put prema jednoj ovakvoj utakmici, čije će krajnje posljedice vjerujem ići u još veću krajnost. Svakome tko imalo razumije stvari je jasno da svastika na poljudskom travnjaku ( koju osobno nisam niti primijetio tokom utakmice) nije djelo nekog nacista, neonacista, fašista.. ili kako će ga ( ili ih) se sad etiketirati. To je napravljeno s ciljem da se nanese šteta nogometnoj reprezentaciji, ili točnije nogometnom savezu. Da UEFA izriče kazne za nacrtane tratinčice, nacrtali bi tratinčicu. Ali eto, na njihovu sreću, UEFU više brinu nacistički simboli nego hortikultura, pa im je posao bio olakšan – lakše je napraviti kukasti križ nego voli me/ne voli me tratinčicu.

Da se vratim na samu nogometnu utakmicu, koju je Hrvatska započela u istoj postavi u kojoj je odigrala veliki dio utakmice na San Siru. Jedina prinudna izmjena je bio izostanak Lovrena, umjesto kojeg je igrao Schildenfeld. Tu postavu su svi očekivali, pa isto tako i čudi velika izbornikova tajnovitost oko početnog sastava. Kao i u Milanu, i na Poljudu je hrvatska krenula s visokim presingom, koji je u studenom sjajno funkcionirao, s tim da je ovdje došlo do dodatnog vjetra u leđa u vidu ranog jedanaesterca. I to kakvog. Mandžukić zapravo nije uspio primiriti jednu loptu, koja se odbila 10 metara od njega, loptu je pokupio kapetan srna i gurnuo je u gol aut, a gostujući stoper Astori se bez ikakve potrebe, više u svojoj sporosti i inernosti, zabio u Srnu i skrivio penal. Mandžukićev udarac s bijele točke je bio na razini cijele akcije, i Buffon ga je lakoćom ukrotio. Kasnije će izbornik Kovač tvrditi da Srna nije htio sam izvesti najstrožu kaznu, ali zašto je onda nije izveo Raktitić?

10. i 11. minuta ulaze u povijest reprezentativnog nogometa. Nakon vrlo dobrog centaršuta Candreve s desnog krila i slabe reakcije stoperskog para Vida – Schildenfeld, El Shaarawi zabija čisti gol. Zašto je pomoćni sudac podigao zastavicu niti nakon 10 pregleda snimke nije jasno, s obzirom nema govoru o ofsajdu i da se razlika između igračima može mjeriti u metrima. Dok su Talijani protestirali, naši su odigrali „ciganicu“ i zabili na drugoj strani. To je jedna od onih situacija nakon koje se raspadne nogomet vikendom na školskom igralištu ili se podignu tenzije sve dok netko pošteno ne tresne o beton.

Te početne minute će kasnije komentatori i sam izbornik smatrati kvalitetnim razdobljem igre reprezentacije, u kojoj je Hrvatska imala šansu dotući suparnika. Onog istog koji je trebao voditi 0:1? Sva sreća da se ovako nešto nije dogodilo u HNL-u, jer da je Dinamo na sličan način zabio Hajduku na Poljudu, sudačku ekipu bi morale spašavati NATO snage, a Hajduk bi istupio ne samo iz HNL-a već i iz UEFE, priključivši se Oceanijskog nogometnoj federaciji.

U 18 minuti je vidno uspuhani Olić zakasnio na sjajnu Perišićevu asistenciju, u situaciji kad je s 4 metra trebalo samo ugurati loptu u gol. Da stvar bude bolja, u toj situaciji je Olića čuvao njegov vršnjak Pirlo, koji nikad nije bio brži od Ole. To je bilo jedino što smo vidjeli od Olića u cijelom prvom poluvremenu. Što se treba dogoditi da se izbornik odrekne nekih zaslužnih „seniora“? Olić, koji je u reprezentaciji odigrao preko 100 utakmica, može možda na prste jedne ruke nabrojati utakmice koje je kvalitetno odigrao na krilu. Posebno na desnom. Ostaje dojam da je to sad i Kovač primijetio i da je ovaj Olićev nastup sličan posljednjem nastupu Mikija Rapajića 2007 protiv Makedonije u Maksimiru, kad je zaigrao kao igrač bez kluba. Nakon 45 minuta je bilo jasno da sigurno postoje bolje rješenja.

Dok Olića nismo vidjeli, stoperski par se u sljedećoj minuti bome ukazao. Svojski su se potrudili zakuhati opasnost u kaznenom prostoru skidajući jedan drugom loptu s noge. Kovačić pred protivničkim golom pri neuspjelom šutu ozljeđuje De Silvestrija.

Mandžukić u 35 minuti čini još jedan apsurdan potez u jednoj od najsmušenijih utakmica ove reprezentacije. U stilu Stojka Vrankovića ( ili točnije Stjepana Tomasa) blokira jedan šut glavom i skrivljuje jedanaesterac. Da je bio i u skoku s Bierhoffom i Jardelom nebi imalo smisla riskirati penal zbog šuta glavom, ali Mandžukić kao da je bio mislima odsutan veći dio prvog poluvremena. Do odmor je izgledalo kao da će Italija svaki čas zabiti, i to bi se i dogodilo da nije bilo vrijeme za predah i kraj jednog zaista čudnog poluvremena.

Drugo počinje još čudnije. Nije čudno što je kod Talijana izašao ozlijeđeni Buffon, nije čudno niti što je izašao Olić, ali Kovačev izbor je pomalo čudan. U igru je ušao Ante Rebić, dvadeset jednogodišnji rezervni igrač petoplasirane momčadi njemačke druge lige. Čovjek koji je u sezoni sakupio 450 minuta na terenu. Koji je u zadnja 3 mjeseca igrao ukupno pola sata, u drugoj ligi, dobio je zadatak probiti talijansku obranu. Što se moglo očekivati od igrača koji manje vremena provodi na terenu nego saborski zastupnik u sabornici? Koliko vrijedi talent i fizičke predispozicije bez kontinuiteta igara moglo se vidjeti na ovoj utakmici. Do njenog kraja, Rebić je izgubio 7 lopti, napravio 3 prekršaja, od čega jedan možda i za direktan crveni karton, te uspio odigrati jednu točnu loptu. U prvom dijelu solidni Pranjić je u nastavku jako pao ( olakotna okolnost mu može biti pravi, nezgodni pad na rame) i u nekoliko navrata je probijana ta njegova strana. Ipak, nije se uspio približiti niskoj kvaliteti Rebićeve izvedbe.

Kako se voli reći – drugo poluvrijeme je bilo manje sadržajno, ali možda ipak i nešto kvalitetnije, s obzirom da su gotovo sve opasnosti u prvom dijelu dolazili iz velikih, ponekad i neshvatljivih pogrešaka obrana. Usprkos hrabrim izjavama Nike Kovača, kako Hrvatska u ovoj utakmici može puno dobiti, a ništa izgubiti, izostao je veliki pritisak posljednjem dijelu utakmice i obje momčadi su očito bile zadovoljne s bodom. Ulaskom Vrsaljka na lijevi bok, obrana je konsolidirana ( uz jasan pokazatelj da se ne očekuje puno prodora prema naprijed), Za završno uzbuđenje se pobrinuo kapetan Srna s dva glupa i podosta žestoka prekršaja na centru, i to u razmaku od samo minute. Crveni karton je bilo razumno rješenje.

Treće poluvrijeme ove utakmice se očekuje u narednim danima, a za očekivati je elokventne istupe predsjednika nogometnog saveza, pokoje dušobrižnički istup s „ljevice“, pokoje branjenje počinitelja koji se bori za pravdu…

 

Autor: Gradimir Borovac

 

Podijeli