Gordana Nikolić – Jedina žena vlasnica visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj

Kad netko kamatarski ćelav poput mene nakon 10 godina prvi put ode na šišanje, onda znate da je taj dan poseban. Naime, proglašen sam za modnu ikonu Kvarnera, ali to nije bio jedini razlog zašto sam došao u Rijeku i obrijao svoju prekrasnu glavu u Gentlemen’s shopu.

Još kao mladi član mladeži HDZ-a s divljenjem sam gledao u starije uzore koji su kupovali diplome i doktorate na najboljim privatnim fakultetima u Osijeku, a neki i u BIH. Ja si to nikad nisam mogao priuštiti pa sam morao studirati na državnom fakultetu. Htio sam provjeriti isplati li se upisati privatni fakultet i koliko tamo košta diploma. Odlučio sam napraviti intervju s Gordanom Nikolić iz Rijeke, dekanicom Visoke poslovne škole PAR jer su me dekani svih ostalih fakulteta odbili.

Pozvala me u restoran Nautica na Kantridi na ručak da ne pričamo na prazan želudac.

Mogla si biti tajnica u brodogradilištu, zastupnica neke stranke, raditi na recepciji u hotelu, biti kućanica, ali ti si odlučila postati dekanica Visoke poslovne škole PAR u Rijeci.” Kako si došla na ideju da otvoriš privatni faks i postoji li neka škola za to ili netko stoji iza tebe? Priznaj odmah da su ti roditelji radili za UDBU jer djevojčice iz radničkih obitelji ne idu dalje od blagajne u Konzumu.

Znaš onu izreku ”I have a Dream”. Postoji jedno malo, meni prelijepo pitoreskno dalmatinsko mjesto gdje ja volim puniti svoje baterije… Tako sam jednog ljetnog dana ( točnije ljeta 2006. godine) kada mi je bilo dosta svega i svakoga, provodila ljetne dane u tom meni posebnom mjestu, zvanom Posedarje.  Sjedila sam na plaži s prijateljicom, u suton uvijek imamo ritual da gledamo u mali otočić ispred nas i nekako u tišini uživamo u pogledu. To ljeto sam tu tišinu iz čista mira prekinula s izjavom:“ Znaš što? Ja ću otvoriti privatni faks u Rijeci!“ … Na to me moja najbolja prijateljica pogledala, podsmjehnula se i rekla „Moš si mislit’“… Pomislila sam tada ako mogu raditi za druge i ako drugi vjeruju u mene i daju mi značajne zadatke, mogu i za sebe i tako valjda doista kad imaš viziju, kreneš  prema tome, a cilj nekako dođe tebi. Samo deset mjeseci nakon moje izjave na plaži, održala sam prvu prezentaciju studija u Rijeci. U međuvremenu sam shvatila kad doista nešto jako želiš nekako ti se počinju otvarati mogućnosti.

Na jednoj običnoj kavi, ženi koju sam tada i nikad više vidjela, ispričala sam svoj „dream“, ona me povezala s drugom ženom, nakon toga počela sam predavati na jednom njemačkom studiju i za par mjeseci dobila njihov ugovor da otvorim isti takav studij u Rijeci… Otada je prošlo već 15 godina.

Nitko u mojoj obitelj nije bio dio sveučilišne zajednice , nitko nije bio poduzetnik prije mene, roditelj nisu bili u komunističkoj partiji kad je većina danas velikih Hrvata tamo bila, nisu ni u novijoj povijesti bili niti jesu u nijednoj partiji, dakle često u šali kažem kamo sreće da jesu, bilo bi i njima i meni lakše… kao djevojčici su mi govorili da UDBU i sve ostale čudne likove treba zaobilaziti, pa sam odrastala u svom svijetu koji je nekad znao biti i crn i siv , ali kakav god bio, uvijek sam ga gledala „ružičastim naočalama“  … i danas to činim…. Uvijek hodam osunčanom stranom ulice 🙂

Žena iz naroda. Bio sam oduševljen. Rekao sam konobaru: ”Dajte mi nešto najskuplje. Dajte mi jednu riblju juhu za Gordanu i tartar od tune za mene.

Koliko studenata imaš u PAR-u, ima li među njima stranaca i zašto bi netko odabrao privatni faks kraj toliko krasnih i jeftinijih državnih fakulteta koji stvaraju nove kadrove na zavodu za zapošljavanje? Garantiraš li i ti svojim studentima visoku stopu nezaposlenosti?

Državni fakulteti su uistinu krasni i besplatni… Koliko besplatni, moglo bi se pričati, svi mi to plaćamo… Ništa nije besplatno, nikad nije ni bilo.. Pitanje je samo tko to plaća na kraju? Kao i sve što se plaća iz proračuna pa i te studije plaćaju porezni obveznici. Svi mi koji punimo proračune..

Kada se netko odluči na studij koji extra plaća, onda njegovi roditelji ili on sam duplo plaća.. pa kad extra plaća onda se očekuje da dobije puno više od onog što dobiva gdje je kao „sve besplatno“. Očekuje realno znanje i iskustvo koje će mu otvoriti više mogućnosti. I to je ono što dobiju naši studenti nakon tri odnosno pet godina. Naši studenti imaju mogućnost kroz stručnu praksu i centar karijera upoznati se s potencijalnim poslodavcima već tijekom studija. Kako je riječ o stručnom studiju , naši studenti uz teorijska znanja dobivaju jako puno praktičnog rada, izvannastavnih aktivnosti, kao i međunarodnog iskustva.  Poslodavci traže osobe s obrazovanjem i iskustvom, a naši studenti završetku studija to imaju. Pioniri smo dualnog obrazovanja u Hrvatskoj još od 2007.godine.. Tada su na naš njemački model obrazovanja čudno gledali , danas svi pričaju o tome: mentorski pristup, rad u malim grupama, inovativnost i primjenjiva znanja u nastavi, čak 600 sati prakse kroz studij, stvara uspješne pojedince spremne za tržište rada.

PAR studenti uz znanja koje stječu tijekom studija, imaju priliku sudjelovati na međunarodnim konferencijama i radionicama, razvijati svoju kreativnost kroz projekte i poduzetnički inkubator, sudjelovati u međunarodnim kratkim i dužim programima te razvijati nove poslovne modele u suradnji s inozemnim studentima.

Uz strane Erasmus studente koji studiraju na PAR-u, naši studenti često sudjeluju u kraćim međunarodnim mobilnostima te ljetnim i zimskim školama, rade na zajedničkim projektima s inozemnim studentima iz cijeloga svijeta.

Mogla sam ostati raditi u top menadžmentu u gospodarstvu sa svim beneficijama – vozačem i velikim ugovorom, ali ono što dobiješ u radu s mladima, gledajući ih i pomažući im u njihovom radu i rastu, neopisivo je i nezamjenjivo.

Koliko košta diploma na Visokom učilištu PAR? Pitam za prijatelja jer ima sad problema s putovanjem u BIH zbog Covid potvrda. Dajem ti priliku da daš ljudima razlog da kupuju Hrvatsko.

Školska godina košta 25.000-27.500 kn ovisno o modelu plaćanja. Imamo suradnje s poslovnim bankama kao i ugovore o suradnji s mnogima institucijama i strukovnim udruženjima i stručnim asocijacijama i udrugama.

Razvili smo model stipendiranja kojim potičemo razvoj nove generacije poduzetnika/ca nagrađujemo izvrsnost, pomažemo ranjivim skupima i osobama slabijeg imovinskog stanja. Prvi smo u Hrvatskoj još 2008. godine krenuli s dualnom karijerom sportaša te razvili model obrazovanja prilagođen vrhunskim sportašima što je prepoznala i nagradila Europska komisija.

Prijatelj ti može doći studirati na PAR, no neće dobiti samo hrvatsku, već međunarodno priznatu diplomu i još puno toga, pod uvjetom da odsluša sva predavanja i položi sve ispite. Kod nas diplome nisu na prodaju.

Prisjeli su mi inćuni i školjke. Kamo ovaj svijet ide? Nije da je čovjek žicao nešto besplatno. Platio bi pošteno.

Dobila si 2015. godine nagradu za poslovnu ženu godine. Moraš li biti članica neke masonske lože da te izaberu ili postoje neki drugi kriteriji? Imaš li još kakvih titula ili je intervju za Flash.hr tvoje najveće postignuće u životu? Ako nije, slobodno slaži da je.

Ovaj intervju je moje najveće postignuće 🙂 Imala sam priliku raditi u državnom poduzeću i kod najgorih privatnika kasnih 90-tih, predavati na državnom fakultetu i drugim privatnim hrvatskim i međunarodnim visokoobrazovnim institucijama. Sve mi je to dalo iskustvo da mogu itekako dobro napraviti usporedbe, prepoznati i dobre i loše strane različitih sustava. Najvažnije je osjećati se dobro u onom što radite, raditi ono u što vjerujete i netko će to prepoznati. Tako sam dobila nagradu za Poduzetnicu godine u Republici Hrvatskoj 2014. godine, 2015. godine nagradu Primorsko goranske županije za iznimna međunarodna postignuća u promicanju poduzetništva te bila dobitnica nagrade Grada Rijeke za 2016. godinu za izniman doprinos na području visokog obrazovanja. Sve mi je to dalo potvrdu i vjeru da ono što radim, dobro radim. Popratili su to mnogi mediji, ali nitko na ovako svestran način kao Flash.hr 🙂

Svaka je nagrada na svoj način draga, no kad se popnete na pozornicu ispred više od 2.500 ljudi kao ja na svjetskom Women Economic Forum-u 2018. godine u New Delhiju gdje mi je dodijeljeno priznanje “Exceptional Women of Excellence” shvatite da su čuda moguća i da je moguće raditi lokalno, a djelovati globalno. I kao što je Đole u jednoj svojoj pjesmi rekao: „… netko to odozgo vidi sve i slaže karte sudbine …“  Uspjeh prati hrabre… Upravo je ovo nagrada za žene koje u svojoj lokalnoj zajednici su pioniri u onome što rade… Ja sam još uvijek jedina žena vlasnica visokoobrazovne ustanove u Hrvatskoj. Za to je trebalo i hrabrosti i ludosti za krenuti u takav pothvat. Kao i svaka poduzetnica ili poduzetnik, nisam imala pojma što me čeka, ali nisam ni razmišljala, imala sam viziju i cilj i krenula k’ njemu.

Sljedeće godine postala sam senatorica za Hrvatsku u svjetskoj mreži poslovnih anđela – World Business Angels Investment Foruma (WBAF-a), te godine obavljala sam i funkciju potpredsjednice Global Women Leaders Committee-a koji okuplja žene u svjetskoj mreži poslovnih anđela te dobila priliku pomoći nekoliko izvrsnih hrvatskih startupova.

Godinama sam aktivna kroz cijeli niz udruženja i projekata koji potiču žene poduzetnice: WED ambasadorica Hrvatske pri UN-u, EU ambasadorica Hrvatske pri Europskoj komisiji, predsjednica udruge poslovnih žena KRUG Rijeka, predsjednica Udruge za obrazovanje HUP i od nedavno izabrana u mrežu G-100 žena u svijeta koje zastupaju pojedina područja. Osobno vodim Global Chair za visoko obrazovanje, a o G-100 inicijativi vjerujem da će se tek čuti. Predstavljeni smo u rujnu u Genevi pri UN-u, u studenom u EU Parlamentu, a sada početkom prosinca i u UN-u u New York-u.

Flash.hr je upravo dobio eksluzivu i zato je poseban 🙂

Za eksluzivu malo šampjera i blitve 🙂

Kako komentiraš pojavu ”Udruge Glas Poduzetnika” i ne misliš li da su malo preagresivni prema Vladi i Uhljebima koji samo žele da mislimo na druge i prestanemo raditi te da im iz topline svog doma u krugu obitelji plaćamo što trebamo? Podržavaš li moju inicijativu da s prijateljem Ribićem otvorim ”UGU” – Udruga Glas Uhljeba?

Udrugu Glas poduzetnika pratim od samih početaka, vjerujem kao i većina poduzetnika. Nevjerojatna je to energija i želja da se neke stvari promijene, a mnogo toga u našem društvu i traži promjenu. Kriza i iznenadna situacija prouzrokovano Covid-om, potakla je nezadovoljstvo i pokrenula ljude da progovore , da čuju kako nisu sami u svakodnevnim borbama hrvatske birokracije i administracije i da nešto učine. Mislim da je fascinantno kako je u kratkom roku od neformalne inicijative na društvenima mrežama postala udruga koja broji tako mnogo članova.  Uz ostale strukovne udruge i razna udruženja dobro je imati i nove inicijative poput UGP-a koji daju novi vjetar u leđa promjenama.

Mislim da ne želiš čuti što mislim o tvom prijatelju Ribiću kao ni većini ljudi koji se predstavljaju kao sindikalisti.  Iskreno nije mi nikad jasno čija oni osim svojih prava brane. Svaka čast pojedincima, ali ja bi sindikalna udruženja zakonom zabranila. U razvijenim gospodarstvima, možda oni imaju svoje uloge, u našem samo su jedna od inih kočnica razvoja i promjena u društvu. Njihova uloga je svakakva osim one koju bi trebali imati. Ako otvoriš UGU predlažem da kreneš organizirati i sindikalna ljetovanja npr. na Golom otoku. To bi bilo idealno mjesto za brainstorming članova.

Nije se odvajala od mobitela. Stalno joj je netko odvlačio pažnju. Vidi se da puno radi.

Veliki sam ljubitelj žena u odijelima pod uvjetom da nije riječ o ženama poput ministrice Žalac. Vidim da i ti nosiš Fidelio odijelo. Shvaćaju li te muškarci ozbiljnije ako se oblačiš poput njih i koliko je uopće važno odijevanje u poslovnom svijetu? Danas mladi dolaze na poslovne sastanke k’o skvoteri.

Mišljenja sam da odijelo ne čini čovjeka, ali puno govori o njemu ili njoj. Za sve postoji vrijeme i mjesto. Mislim da imam neki svoj stil, sebe izražavam kroz neki poslovno causal stil. Tako se i doživljavam. Volim haljine i ženstvenost koju pružaju, no odijelo po mjeri daje posebnu snagu i ljepotu. Volim vjerovati da muškarci me ozbiljno shvaćaju zbog onog što govori, radim i što jesam, a ne zbog odijela ili nekog drugog odjevnog predmeta.  No činjenica je također da u poslovnom okruženju uz verbalnu i neverbalnu komunikaciju, pažnju trebamo obratiti i na imidž. Prvi dojam se stječe u prvih nekoliko sekundi, sve ostalo uočavamo naknadno. Fidelio odijela imaju priču kao i svaki poduzetnik. To se na njima vidi, a čovjek kad ih obuće i osjeti. Odijelo po mjeri, potiče našu osobnost , kao što u svakom poslu koji radite možete uspjeti samo ako ste autentični i ne bojite se dati sebe i pokazati emociju za ono što radite. Rezultati se onda i vide.

Stalno radiš. Vjeruješ li poput Adolfa da rad oslobađa ili nađeš nekad vremena za opuštanje uz novi album Elia Piska ili neki domoljubni film Antuna Vrdoljaka? Jednom riječju, što radiš kad ne radiš? Nemoj mi samo reći da se poslovno usavršavaš. Nisi ti Kolinda.

Vjerojatno sam krenula u poduzetništvo kao i većina s idejom kako ću imati više slobode, a onda shvatiš da nemaš više slobodnog vremena jer poduzetništvo je za mene način života. Radiš za vikend, radiš kad spavaš i kad jedeš, radiš i kad si na godišnjem. Ima i ona dobra strana, a to je što u poduzetništvu stalno radiš na sebi i pomičeš svoje granice čak i onda kad toga nisi svjestan i ne znaš kako. Uvijek neka nova ideja, neka nova situacija, neka nova akcija.

No imam i ja svoje trenutke kad se iskopčam od svih i svakog. U gomili ljudi što ti posao donese, imam svoj „mali krug velikih ljudi“ koji su tu i kad nemam vremena za njih i za koje sam ja tu, gdje god da jesam. Obožavam more i brodove, volim se otisnuti ljeti na pučinu i tu uz more i sunce uživati u dobrom društvu i s dragim ljudima. Volim se družiti s pozitivnim ljudima, putovati, spojiti ugodno s korisnim. Sretna sam što mi je i posao pružio mogućnost upoznati toliko novih mjesta i ljudi koji su mi pomogli da budem danas ono što jesam. I dalje vjerujem da nema boljeg mjesta za život od ovog gdje jesam i da, svugdje je lijepo, ali doma je najljepše.

Baš me u jednom trenutku podsjetila na prijatelja Sanadera. On je isto volio more i brodove.

Gdje si bila 1991.?

Na pragu dvadesetih. Na drugoj godini studija… i kada smo trebali izlaziti, zabavljati se i provoditi najbolje godine svoje mladosti, mi smo svakog jutra u kantini fakulteta gledali prema vratima i znali da ako se netko od muških kolega nije pojavio, da su ga tu noć odveli na ratište…. I dok smo kao djeca slušali o ratovima i pitali se čemu služe skloništa, odjednom smo se naši u tome svemu i nismo jako dugo kužili ni kako ni zašto. Barem je to moj doživljaj svega što se zbilo na početku 90-tih.

A onda sam izgubila dva prijatelja i shvatila da više ništa neće biti isto. Nestala je mladost, moji izviđači i neopterećena druženja i više ništa nije bilo isto. Brat mi je prošao Oluju s manje od 19. godina, prijatelji i rodbina otišli su kao dječaci, vraćali su se kao odrasli ljudi. Netko si je dao pravo da uništi nekoliko generacija, a danas trideset godina kasnije mi se još uvijek nismo odmakli od nekih obrazaca i priča i to je najtužnije. 90-91 je rat oduzeo pojedincima mladost pa posljedice osjećamo još i danas. 20-21 Covid mjere oduzimaju nekim drugima mladost, a za 30 godina ćemo tek vidjeti prave posljedice.

PS: Ako te nešto nisam pitao, a trebao sam, reci sada ili zauvijek šuti.

Daj još koje pitanje da ne završimo s tužnim sjećanjem 🙂

Pitao sam ju da mi da broj telefona od Lidije Bačić. Nema sretnijeg pitanja od tog, ali ga nije imala. Naručio sam desert da joj umjesto soli, stavim šećer na ranu 🙂

Autor: Josip Novosel aka Dragi Vođa aka Vin Diesel za siromašne – samozatajni bacač uroka iz Čučerja, dopisni član magazina ”Učenje svima, kupljene diplome samo njima”, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i Gastro Snob.

www.instagram.com/dearleaderjoe

www.facebook.com/dearleaderjoe

Please follow and like us:

1

20

20

20