IVANA ORLEANSKA – Make Art Not War

U zadnje se vrijeme Sauronovo oko okrenulo pitanju umjetnosti i uloge iste u vrijeme promijenjenih pravila. U nedostatku izlazaka, druženja i razgovora uživo, moral dižemo glazbom, serijama, virtualnim šetnjama muzejima i meni najdražim – memeovima na instagramu.

Umjetnost nam spašava razum, a umjetnici – ljudi iza flastera za ogrebanu dušu – su posebna bića na ovome svijetu. Za njih ne vrijede državna uređenja, valute ni društvene konstrukcije jer nakon što prođu inicijaciju u umjetnike, uzdižu se iznad ovosvjetskih pravila. Glazbenici plaćaju režije pivom koje ponekad dobiju umjesto honorara, a slikari crpe resurse iz tempere; iz vodenih boja ako se nema. Iz pastela ne, one im dižu kolesterol. Mi vizažisti, mi skupljamo nutrijente iz sunca. Zato nema vizažista u arktičkom krugu pola godine. Stvarna činjenica. 

Začudo, neke institucije poput Gradske plinare, Ćistoće, Konzuma…ne priznaju naše umjetničke valute pa se ponekad moramo prebaciti u “Ivana Orleanska” raspoloženje i izboriti se za svoju slobodu na ovom čudnovatom svijetu koji se kupa u umjetnosti kao da nam je svima pala na glavu s grane nekog besmrtnog drveta koje samo daje i daje, a ne traži ništa zauzvrat. To je već prava ljubavna priča za ovjekovječiti kamerom i onda odaslati u bespuća interneta s kojih će se besplatno downloadati. 

U tom ozračju sam bila inspirirana svojom željom za kreiranjem i likom i djelom svoje kolegice s kojom sam dogovarala snimanje. Smišljala sam savršeni look za nju i oslonila se na intuiciju. Nisam zamislila beauty look kao takav, već mi je ideja bila prikazati energiju koju sam od nje primala – ženstvena snaga. Borba za slobodu izražavanja i hrabrost koja jedino postoji u pobjedi straha iza svih kulisa i maski.

Ljudi obično šminku smatraju trivijalnim luksuzom, no ona nas često ohrabri i oraspoloži. Pomoću šminke vizualno izražavamo svoju osobnost i naglašavamo ljepotu koja već izvire iz nas. Ivana Orleanska je, između ostalog, simbol herojstva i ustrajnosti koji su u kontrastu s njenim plahim podrijetlom i mladošću. Učinila je nešto naizgled nemoguće u trenu kad je malotko vjerovao njenim idejama, a nade je bilo samo na kapaljku.

Ja obično polažem nadu u to da će moji kreativni pothvati doprijeti do ljudi i postati im važni na osobnoj razini te rezonirati s njihovom sviješću. Ovaj put sam crvenim ružem odlučila stati iza umjetnosti i potaknuti svijest o njenoj važnosti te podržati stvaralaštvo koje niče kao plod životne energije i discipline. Baka me je uvijek odvraćala od crvene boje, možda zato što je djedova ljubavnica često nosila crveno, ali jedno je sigurno – uz crveni ruž je teško ostati indiferentan prema svom odrazu u zrcalu i znala sam da će mi taj proizvod biti potpuno dovoljan za ovaj look koji govori sve što treba reći, čak i u svojoj jednostavnosti.

Pri kreiranju drugog looka sam dualnost energije naglašavala igranjem nježnijom šminkom uz metalne rekvizite i obratno pa se mokri crni smokey eye povezao s karikama koje zaštitnički uokviruju lice dok nježno rumenilo i roskaste usne balansiraju cijeli look. Kad ju pogledam u te duboke oči, znam da se može nositi s biločim što joj vjetar dopuše ispred praga. I znam da i ja to mogu, barem me tako uvijek i bez imalo sumnje učila moja mentorica, vizažistica Kristina Hošnjak. Sad će neki od vas moj izbor sjenila možda protumačiti kao nostalgični pokušaj repopulariziranja Emo kulture, na što vam samo mogu reći dvije stvari – to uopće nije tako i Emo nije mrtav!

Albert Einstein je rekao kako se mir ne može održati silom, već međusobnim razumijevanjem, a istoga često nedostaje, pogotovo u raznim internetskim raspravama u današnje vrijeme. Razumijevanje doprinosi kvaliteti svih odnosa naspram osuđivanja u trenu kad nam je nešto, poput umjetničkog angažmana, strano. Ako zastanemo i razmislimo o tome koliko cijenimo osjećaj čuđenja, mira, ispunjenosti ili inspiracije koji nam neka fotografija, slika ili melodija priušti tijekom dana, možda ćemo razviti više razumijevanja i zahvalnosti. Do tada će moja majka i dalje nujno govoriti ljudima kako joj je kćer umjetnica – čitaj “ne radi ništa, nezaposlena je”. 

Nebrojeno sam puta čula: “Kaj ti to zapravo radiš? Samo malo penzlaš po ljudima i to je to!” Naprotiv! Kistovi su vizažističko oruđe kojim otvaramo poglede, highlightamo ljepotu i nanosimo boje koje postaju naše poruke promatračima. Šminka može biti snažan pokretač za ljude koji ju nose, a usput i katarzično iskustvo jer je potrebno pustiti naše umjetničko djelo da nestane zamotano u mokre maramice kojima ga s lica brišemo. Stoga, ne! Ja ne “penzlam”. Ja sam na božanskom pohodu u ime ljepote i umjetnosti.

Srećom, naša je priča ostala zabilježena u nadahnutim fotografijama Zvonimira Ferine koji na pitanje “snimamo li?” zgrabi svoj aparat, uglanca leću i baca se na posao. Kreativno, efikasno, bez okolišanja i s puno strpljenja i dobronamjernih profesionalnih savjeta. Njegova pozitivna i smirujuća sunčana energija na tom setu je bila skoro dovoljna za drugi vizažistički doručak što me sjetilo – ova kolumna je rekla svoje, a ja se bacam na proučavanje fotosinteze. 

Autor: Helena Novosel 

https://www.instagram.com/helenche_art/