Glas poduzetnika u doba korone – IVAN POKUPEC – OPG Nikolina Pokupec
Ja sam tipično dijete s gradskog asfalta koje se u 28. godini života odselilo iz Zagreba i naselilo u okolici Križevaca. Supruga je nakon završetka studiranja na farmaceutsko-biokemijskom fakultetu imala želju vratiti se u rodni kraj i započeti s eko poljoprivredom. Prekidač u glavi joj se upalio (ili ugasio?) Joel Salatin, čovjek koji je svojim pristupom prirodi revolucionarizirao američku poljoprivredu i svijetu dokazao da ona može biti: zdrava za okoliš, ugodna za životinje, korisna za kupca i profitabilna za farmera. Do tada blage veze nisam imao kada je sezona rajčice, a kada je na policama po zakonima prirode ne bi smjelo biti. A svaka piletina je imala normalan okus.
Krenuli smo u pothvat iz napuštene obiteljske kuće, s materijalom kupljenim kroz minus na karticama. Danas bih to opisao riječima: mladost – ludost. Napravili smo prve mobilne kućice, kupili jednodnevne piliće i – krenuli. Za opisati sve greške i propuste koje smo učinili u prvim mjesecima (pa i godinama) Word nema dovoljno stranica. Ali to ni nije naša tema… Danas pišem o odnosu majčice države prema malom poljoprivredniku.
Svi znamo kako stvar funkcionira kod velikih igrača kojima su odobreni ogromni krediti, prodani gigantski komad zemlje, koji uzgajaju stotine tona monokulture, beru besramne količine poticaja i doniraju besramne količine para HDZSDP-u.
S nama malima je priča nešto drugačija, a najbolje ju je opisala jedna pomoćnica bivšeg ministra poljoprivrede riječima: „Radite na crno što duže možete, sve drugo vam je neisplativo.“
Začarani krug proizvodnje izgleda otprilike ovako:
-> sam proizvodiš, pakiraš, distribuiraš, radiš računovodstvo, marketing, pravne poslove… U poljoprivredi ne postoji vikend ni blagdan
-> da bi zadovoljio uvjete koje ti država nalaže, moraš dignuti kredit
-> zadužiš se da bi mogao raditi, a onda ti proizvoljnim tumačenjem svojih pravilnika i tonom nameta država onemogućava rad
-> na kraju radiš za državu, zatim za životinje, polja, mehanizaciju i na kraju za sebe.
No to nije ništa što ne prolazimo svi koji smo pristupili UGP-u. To su klasična poduzetnička kukanja.
Ono što poljoprivredu čini specifičnom nije maćehinski odnos države, već druge dvije sastavnice: struka i profil poljoprivrednika.
Struka koja je zadnji put svoja znanja „apdejtala“ u vrijeme Agrokombinata Ante Todorića te s podsmjehom gleda na sve što je eko, bio, regenerativno… Jer njihov mokri san su upravo ekocidi koji dolaze s ogromnim monokulturnim uzgojem, dobra otkupna cijena od nekog sina Ivice, sina Emila, sina XY, strogo kontrolirano tržište i stabilne uvozne kvote. Sve drugo je „neozbiljno“, kao što je HDZSDP-u svaka politička alternativa „neozbiljna“. Samo su oni ozbiljni.
Profil poljoprivrednika koji korijene vuče iz vremena kada je najpametnije dijete u obitelji išlo u školu, a najgluplje ostajalo raditi na zemlji. Masa ekipe koja se ponosi time da i danas radi „kak je delal pradeda, deda i japa“, iako je svijet otišao toliko naprijed da današnja poljoprivreda zahtijeva jednaku količinu vremena provedenu za laptopom kao i na polju/u brizi za životinje. A kada sin Ivica ne otkupi proizvode ispod svake cijene ljudskog dostojanstva i po visoko postavljenim kriterijima isključivo na štetu proizvođača – kuku lele.
Kao i u svim drugim područjima, rješenja su bolno jednostavna i nimalo laka. Prije svega jer ih oni koji donose zakone nikada neće izglasati, a oni koji bi ih eventualno izglasali neće doći u poziciju da to naprave.
U slučaju poljoprivrede, rješenje traži sljedeće poteze:
1. ukidanje sustava poticaja;
2. transparentno objavljivanje tržišnih potreba;
3. davanje državnih/županijskih/gradskih površina u obradu;
4. slabiju regulaciju procesa obrade po uzoru na EU;
5. jaču regulaciju kvalitete konačnih proizvoda;
6. liberalizaciju uvjeta kod distribucije proizvoda;
7. ohrabrivanje regionalizacije s obzirom na prirodne resurse;
8. veći naglasak na samoodržive/alternativne pristupe proizvodnji;
9. veću dostupnost hladnjačama i servisima za direktnu prodaju;
10. potpunu legalizaciju uzgoja konoplje/kanabisa.
Ivan Pokupec je nastavnik u osnovnoj školi i brakom prinuđeni OPG-ovac te logistika pri servisu „njam-njam“. Otac dvoje djece i politički aktivist. Na predstojećim izborima 14. na neovisnoj listi Marina Škibole u VIII. izbornoj jedinici.
1
20
20
20
