Odvjetnica Nicole iz UF izjavila da konverzija nije ništetna!?

0

U današnjem Jutarnjem listu objavljena je sramotna rasprava o CHF kreditima i konverziji u kojoj su izgleda skoro svi sudionici zastupali interese banaka.

Iako se to moglo očekivati od ekonomista Velimira Šonje i bankarskih predstavnika, odvjetnici/predstavnici Udruge Franak, Srđan Kalebota, Nicole Kwiatkowski i Tomislav Prpić, trebali su bolje braniti interese prevarenih dužnika, a neki od njih su im svojim izjavama izgleda i zabili nož u leđa

Nicole Kwiatkowski je izjavila – S jednim dijelom se mogu složiti, da je konverzija napravljena na temelju zakona za koji Ustavni sud kaže da je valjan i u skladu s Ustavom. U principu, ako je nešto u skladu sa zakonom, ne može biti ništetno. Ono što je važno jest: ima li potrošač nakon konverzije pravo na obeštećenje ako nije u cijelosti obeštećen. Pitanje koje je postavljeno pred Vrhovnim sudom smatram potpuno irelevantnim za tu dvojbu. Pritom se javlja konkurencija između samog Zakona o konverziji i kolektivne presude koja je donesena prije njegova stupanja na snagu. Presuda ima isti utjecaj kao i zakon i pitanje što to preteže. Ja mislim da preteže kolektivna presuda jer je konverzija samo trenutačno rješavala gorući problem zbog rasta tečaja, ali nije otklonila pravo potrošača da traži obeštećenje u cijelosti, sukladno kolektivnoj presudi.

Ova izjava da konverzija nije ništetna zvuči poput lobiranja za banke i rada protiv CHF dužnika iako UF uvjerava Frankere da se bore za njihove interese.

Kalebota: ”Složio bih se da je pitanje loše postavljeno, a dijelom je i irelevantno. Ključno je pitanje je li potrošač u cijelosti obeštećen sklapanjem dodataka ugovorima kojima je provedena konverzija. Postoji praksa suda EU, prije svega slučaj Dunai u kojem se jasno kaže da zakonodavna intervencija države ne može umanjiti zaštitu koju potrošačima jamči Direktiva 93/13. Referirao bi se na netočne navode kolega: nije točno da su zaključeni novi ugovorni odnosi, što su naglasile same banke. Evo ispred sebe imam primjer ugovora u kojem Erste banka kaže da su strane suglasne da se radi o istom ugovorno-pravnom odnosu, bez obzira na izmjene utvrđene tim dodatkom ugovora. To je bankama tada odgovaralo jer su se nadale da će Zakon o konverziji biti ukinut na Ustavnom sudu pa su se osiguravale da bi kasnije mogle u cijelosti naplatiti sva potraživanja iz CHF ugovora.

U Zakonu o konverziji stoji da su banke mogle birati i ponuditi novi ili izmijenjeni ugovor o kreditu, ali 99 posto njih se odlučilo za izmijenjeni ugovor i izričito su navele da to nije novacija, u suprotnom bi morale imati nove instrumente osiguranja, izjave o zapljeni primanja ili upisivanje hipoteke. Upravo da bi to izbjegle napravile su dodatak ugovora o kreditu. Potrošači su dodatno oštećeni zbog toga što se i u konverziji primjenjivala nezakonita kamatna stopa. Stoga se ni pravno ni matematički ne može govoriti da su potrošači vraćeni u položaj u kojem su trebali biti u skladu s kolektivnom presudom. Ona se nije bavila ništetnošću cijelog ugovora, ali sud EU je jasno rekao da ako je ništetan glavni predmet ugovor, u slučaju Dunai odredba o tečajnom riziku, taj ugovor ne može opstati na snazi. Tada svaka strana vraća ono što je primila i vrijede posve drugi parametri.”

 

Bankari su tvrdili da su korisnici CHF kredita dobrovoljno pristali na konverziju i da su obeštećeni iako je to jedna velika laž. Njihov pristanak je bio jedini način da se spase od deložacije, a da su znali u tom trenutku da su banke nezakonito primjenjivale kamatnu stopu i valutnu klauzulu i da su CHF ugovori ništetni, sigurno ne bi pristali na konverziju. Konverzija uopće nije obeštetila dužnike jer su ništetne odredbe o kamati i valuti u osnovnom ugovoru, a kako je konverzija samo anex ugovora, a ne i novi ugovor, onda je i ona ništetna jer je cijeli CHF ugovor ništetan zbog činjenice da su ključne stavke ugovora, kamata i valuta ništetni. Ljudi su nakon konverzije imali kamate preko 6% što je više nego što iznosi kamata na nenamjenske kredite.

Ljudi su imali izbor: Ili konverzija ili deložacija. Ako ste zaboravili kako deložacija izgleda, evo jednog videa da se podsjetite.

Ovakve izjave Nicole izazvale su bijes kod Frankera koji cijeli dan šalju poruke na Facebooku Udruge Franak u kojima se ne mogu načuditi kako su ih mogli tako javno osramotiti i izdati sad kad smo toliko blizu proglašenju ništetnosti CHF ugovora.

Prenosimo neke razočarane poruke sa Facebooka Udruge Franak i odgovore UF.

Damir Ć. – Tko je ovdje lud, kakva pobjeda, pa naši kažu da je KONVERZIJA ok. 

Udruga Franak Author Udruga Franak Damir, našu kažu da su temeljni ugovori ništetni, da je aneks irelevantan, da nije moguća konvalidacija, da imamo pravo na obeštećenje i sve to argumentiraju presudama i zakonima. Čitajte cijeli tekst.

Sandra K. – Zaključujem da priznaju konverziju i samim time mozemo zaključiti da ugovori neće biti ništetni????

Udruga Franak Mi smo upravo i govorili kako je jako loše da je pokrenut ogledni postupak o nebitnom pitanju. Ništetnost aneksa je nebitno pravno pitanje. Bitna pitanja su NU i obeštećenje konvertiranih.

Bojana V. –  Je li istina ovo sta se pise da “nasi” kazu da je konverzija OK? Ako je ovo poruka onda smo mi svi ludi.

Udruga Franak – Pročitajte tekst u kompletu, umjesto da donosite paušalne zaključke.

 

Nije logično da na ovako bitnu raspravu nisu bili pozvan sudac Dobrinić i Denis Smajo koji je nedavno poslao očitovanje Vrhovnom sudu u kojem je detaljno objasnio problematiku CHF ugovora i konverzije i zašto su svi CHF ugovori s konverzijom ili bez nje ništetni na temelju postojećih zakona.

Prenosimo očitovanje Denisa Smaje:

Predmet: Očitovanje na pokrenuti ogledni postupak Gos-1/2019-5
na temelju članka 213.a Zakona o parničnom postupku

Uvaženi i časni suci,

dostavljam
OČITOVANJE

u svojstvu umješača po predmetu Gos-1/2019-5 koji je u vezi s mojim predmetom koji se vodi na Općinskom sudu u Rijeci, P-3198/2019.

Dana 12. lipnja 2019. pokrenuo sam sudski postupak protiv Erste banke d.d. kojim tražim utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF zbog ništetnosti ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, podredno ništetnost ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF.

Budući da moj sudski postupak ima direktne veze s konkretnim oglednim postupkom (podredni tužbeni zahtjev), kao umješač dajem svoje mišljenje o konkretnom predmetu Gos-1/2019-5 te vas molim da ga uvažite kao relevantno mišljenje koje je važno za konkretni predmet.

Uvodno.
Smatram da je konverzija nepostojeća, nevaljana i ništetna iz dva temeljna razloga:
Jer su ništetne odredbe o kamati i valuti u osnovnom ugovoru,
Jer je ništetan osnovni ugovor u cijelosti

Nama potrošačima je potreban odgovor na oba ova pitanja, i ovo smatram dobrom prilikom da se ubrzano riješe najvažnija sporna pitanja. U daljnjem tekstu obrazložit ću argumente i svoje mišljenje, a koje se nadam da ćete uvažiti kao relevantno.

Opravdanost pokretanja oglednog postupka.
Ogledni postupak koji je pokrenut smatram opravdanim i korisnim, jer će tužiteljima razjasniti pravni status konverzije. Iako možda velika većina sudskih postupaka vezanim za potraživanja iz konvertiranih CHF kredita ne sadrže konkretno zahtjev za utvrđenje ništetnosti odnosno utvrđenja nepostojanja aneksa o konverziji, nama tužiteljima je vrlo važno da saznamo da li je konverzija nepostojeća ili ništetna, odnosno da li vrijedi i ako vrijedi da li je ona povratno (retroaktivno) konvalidirala ništetne odredbe, odnosno da li je konverzija popravila ništetne odredbe samo od trenutka konverzije, odnosno pro futuro.
Naime, nama tužiteljima je bitno da znamo postaviti pravilno tužbeni zahtjev, da znamo da li imamo pravo tužiti preplatu kamate i tečaja:
Od ugovaranja kredita do konverzije (ako konverzija vrijedi samo pro futuro),
Od ugovaranja kredita do danas, odnosno za cijelo vrijeme trajanja kredita, bez obzira na konverziju, na temelju početnog otplatnog plana (ako je konverzija nevrijedeća, nepostojeća ili ništetna)
Nemamo pravo tužbe na osnovu CHF kredita (konverzija je popravila retroaktivno i pro futuro ništetne ugovorne odredbe), eventualno se može pokrenuti pitanje preplate kamate na osnovu retroaktivnog i zamijenjenog otplatnog plana kredita u EUR-ima, no to je potpuno druga tema.

U EU presudi C-118/17 (Dunai) i u ostalim presudama stav EU suda je da restitucija po ništetnim odredbama za potrošača mora biti potpuna, da se stanje mora svesti najmanje na početno i da potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem ništetnih odredbi ili temeljem ništetnog ugovora. Činjenica je da je konverzija bila samo dio restitucije na koju mi kao potrošači imamo pravo. Nikakva zakonodavna intervencija ne može ugasiti naše pravo na potpunu restituciju i obeštećenje. I slažem se u potpunosti sa stavovima EU suda, ali isto tako sam svjestan da se europsko pravo mora podvesti pod nacionalno pravo. Upravo u tu svrhu smatram da je ogledni postupak koristan za potrošače jer će nam dati potrebne odgovore, ali sam i siguran da će nam potvrditi naše tvrdnje o nepostojećoj ili ništetnoj konverziji, odnosno da će nam dati pravnu osnovu na temelju koje ćemo moći ostvariti upravo to potpuno obeštećenje o kojem govori i EU sud.

Naziv „konverzija“ za ZID ZPK NN 102/15.

Svakako molim da se obrati pozornost na izraz „konverzija“, koji se široko koristi u medijima, pa čak i u sudskim procesima, pa čak i ovom mojem očitovanju. Moram napomenuti da nije riječ o klasičnoj konverziji, već doslovno o retroaktivnoj (i budućoj) zamjeni jedne ugovorne odredbe drugom. U ovom slučaju je riječ o zamjeni valutne klauzule CHF u valutnu klauzulu EUR, te kamatnih stopa koje su vrijedile za kredit s valutnom klauzulom CHF u zamjenu za kamatne stope koje su vrijedile za kredit s valutnom klauzulom EUR, kako bi se odgovarajuće izvršilo izjednačavanje položaja korisnika kredit s onim korisnicima koji su imali EUR kredite. Dakle, u našem (mojem) slučaju se radi o kunskim kreditima koji su imali ugovorenu valutnu klauzulu, a što je bitna odredba u ugovoru, i kao takva predstavlja i predmet i cijenu ugovora (kako je rastao tečaj, rasla je i visina mjesečnog anuiteta u kunama, ali i visina iznosa neotplaćene glavnice, također u kunama, što je nama potrošačima onemogućavalo raniju otplatu ili refinanciranje kredita u drugoj banci, čime smo mi bili praktično u dužničkom ropstvu, barem do trenutka provođenja konverzije).

Cilj i narav „konverzije“

Cilj konverzije je bio izvršiti izjednačavanje položaja korisnika kredita s valutnom klauzulom CHF s onim korisnicima koji su imali kredite ugovorene s valutnom klauzulom EUR. Cilj nikako nije bio, niti je mogao biti, zamjena i konvalidacija ništetnih odredbi u ugovoru. I to iz razloga jer u trenutku donošenja zakona i provođenja konverzije nije bila utvrđena ništetnost CHF valutne klauzule u našoj kolektivnoj tužbi. Dakle, u tom trenutku zakonodavac i mi kao korisnici kredita nismo mogli znati da će u budućnosti biti utvrđena ništetnost CHF valutne klauzule, odnosno nismo mogli znati da će ustavna tužba Udruge Potrošač biti pozitivna i da će se o tom dijelu kolektivne tužbe ponovo odlučivati i da će ishod biti pozitivan. Dakle, konverzije nije imala uopće za cilj konvalidaciju ništetnih odredbi u ugovoru niti konvalidaciju cijelog ugovora. Cilj je bio djelovati zakonskom intervencijom kako bi se ljude zaštitilo od daljnih iscrpljivanja prilikom rasta tečaja, te da im se da predah i vrijeme kako bi mogli svoju pravdu tražiti na sudovima, a za što je itekako potrebno vrijeme. Dakle, bila je zapravo riječ o opravdanoj socijalnoj mjeri za veliki broj pogođenih ljudi rastom chf tečaja, što je narušavalo i nacionalnu i ekonomsku sigurnost naše države. Konverzija kao takva je dala djelomičnu restituciju onoga što nama kao oštećenim potrošačima pravno sljeduje, kad je riječ o posljedicama ništetnih odredbi (kamata, valuta) ili o posljedicama apsolutno ništetnog ugovora.

 

Citiram ZID ZPK 102/2015:

„Načelo konverzije kredita
Članak 19.b
Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.“
Na kraju krajeva, iako je jasan cilj konverzije, izjednačavanje s EUR korisnicima kredita, treba napomenuti da cilj nije u potpunosti ispunjen, jer su korisnici kredita praktički morali potpisati nezakonite promjene kamatnih stopa u EUR kredita, čime ih se dovelo u teži položaj nego pravog korisnika kredita u EUR, koji ima pravo sudski potraživati preplatu kamate u EUR kreditu, dok je kod nas rizik sudskog postupka veći s obzirom na aneks ugovora u kojem praktički dajemo pristanak svojim potpisom na rast kamatnih stopa u novom EUR kreditu.
Još treba napomenuti da je konverzija bila i diskriminatorna jer ne ostvaruje zaštitu svim korisnicima kredita u švicarcima. To se odnosi na kredite koji su ranije zatvoreni ili otplaćeni, prije same konverzije. To je razlog više da se konverzija proglasi nevaljanom i ništetnom, jer bi takav ishod doveo sve potrošače u jednakopravan položaj, temeljen na Zakonu o zaštiti potrošača i Zakonu o obveznim odnosima.

 

Retroaktivnost konverzije, te povratna i buduća konvalidacija ništetnih odredbi u ugovoru

Retroaktivni učinak konverzije, odnosno zakona je utvrđen i u odluci Ustavnog suda U-I-3685/2015 (postupak za ocjenu suglasnosti zakona ZID ZPK 102/15 s Ustavom Republike Hrvatske), gdje Ustavni sud potvrđuje da pojedine odredbe ugovora jesu retroaktivne, ali da cijeli zakon to nikako nije. Također i utvrđuje da je riječ o zahvaćanju ugovora koji su aktivni, odnosno da je riječ o „kvazi-retroaktivnosti“, što je sve u skladu s Ustavom. Upravo se iz odluke Ustavnog suda iščitava da su retroaktivne najvažnije (bitne) odredbe zakona o konverziji, a to je izmjena valutne klauzule i kamatnih stopa.

Citiram iz spomenute odluke Ustavnog suda:


34.1. Članak 90. stavci 4. i 5. Ustava glase:
“Članak 90.
(…)
Zakoni i drugi propisi državnih tijela i tijela koja imaju javne ovlasti ne mogu imati povratno djelovanje.
Iz posebno opravdanih razloga samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje.”

34.2. U odnosu na izložene prigovore predlagatelja, problematici retroaktivnosti Ustavni sud pristupio je na dvije razine: supstancijalnoj (u odnosu na stvarni i pravni učinak osporene zakonske mjere konverzije na zatečene ugovorne odnose) i formalnopravnoj (s obzirom na zahtjeve koji proizlaze iz članka 90. stavka 5. Ustava kojim je propisano da samo pojedine odredbe zakona mogu imati povratno djelovanje).

U odnosu na prvonavedeni aspekt ovog pitanja, Ustavni sud prije svega primjećuje da u skladu s ranije iznesenim utvrđenjima o njegovom bitnom sadržaju, osporeni zakon kao “novo pravno pravilo” ne zahvaća pravne situacije – konkretno, pravne poslove u vezi s CHF kreditima, koji su u cijelosti dovršeni, odnosno realizirani prije njegova stupanja na snagu. Zakon se, naime, ne odnosi na ugovore konzumirane potpunim namirenjem vjerovnikove tražbine ili njezinom konverzijom u drugu valutu vrijednosti (unit of account) prije stupanja na snagu zakona.
Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavnopravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, “Temelji prava Europske zajednice” Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio M. Matulović, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 2004., str. 149. – 150.), nije riječ o “pravoj (actual)” nego o “prividnoj (apparent)”, odnosno “nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti” kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu dovršeni.
Za razliku od prave retroaktivnosti (u smislu gore izloženog konteksta) koja je beziznimno zabranjena, interpretativni pristup Suda EU na bazi teleološkog tumačenja iznimno dopušta kvazi-povratni učinak novog pravnog pravila na zatečene pravne odnose pod bitnim uvjetom da se cilj mjere – zbog čije realizacije je “novo” pravilo i doneseno – ne bi mogao postići na drugi način.
Spomenuta iznimka, prema kojoj mjera može djelovati retroaktivno samo ako legitimni cilj nije moguće na drugi način ostvariti, limitirana je primjenom načela razmjernosti koje u ovom kontekstu traži da je takvo povratno djelovanje nove zakonske mjere na slučajeve nastale prije njegova stupanja na snagu neophodno za postizanje željenoga cilja. Dakle, bitna je ocjena nužnosti takvog povratnog djelovanja za ostvarivanje proklamiranog cilja.
U konkretnom slučaju, s obzirom na prethodno izložena relevantna utvrđenja (v. točke od 28. do 29. rješenja), Ustavni sud ocjenjuje da su potrebni uvjeti retroaktivnosti u ranije izloženom smislu u potpunosti zadovoljeni.
Cilj osporenog zakona u pravno suštinskom smislu bio je osigurati da kreditne institucije kao davatelji CHF kredita podliježu istom sustavu temeljnih načela obveznog prava kao i potrošači CHF kredita (posebice, načelu jednakosti ugovornih činidaba, kao i načelu ravnopravnosti stranaka u ugovornom odnosu) bez da se pritom naruši ekonomska (euro) supstanca kreditnih institucija, a što nedvojbeno ne bi bio slučaj kad osporena zakonska mjera ne bi djelovala povratno na zatečene ugovorne odnose.
Bilo je nužno onemogućiti da valutnom klauzulom u švicarskim francima kreditne institucije ishode dominantan ekonomski položaj u odnosu na potrošače uslijed “ekscesnog” djelovanja valutne klauzule s obzirom na nepovoljnu konstelaciju ekonomsko-monetarnih okolnosti koje su rezultirale drastičnom aprecijacijom valute ugovora u sinergijskom učinku s varijabilnom kamatnom stopom promjenjivom na osnovi jednostrane odluke kreditnih institucija. Opisanu nužnost nije bilo moguće postići bez zahvaćanja u konkretne i egzistentne ugovorne odnose.
S obzirom na utvrđenja izložena u točki 29.2. rješenja u vezi sa zakonskom svrhom (ratio legis) valutne klauzule i razumnim te na pravu zasnovanim očekivanjima ugovornih strana, Ustavni sud ocjenjuje da je ispunjen i dodatni uvjet dopuštenog povratnog učinka osporene zakonske mjere – poštovanje legitimnih očekivanja zainteresiranih adresata. U odnosu na formalnopravnu razinu ove problematike, Ustavni sud ocjenjuje da su neosnovani prigovori predlagatelja utemeljeni na tvrdnji da je cijeli osporeni zakon – sve njegove odredbe – povratnog učinka. Suprotno tome, na razini jezičnog i logičkog tumačenja osporenog zakona u svjetlu članka 90. stavka 5. Ustava, razvidno je da povratno djelovanje imaju samo pojedine odredbe osporenog zakona. ZIDZoPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika, potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, poreznopravnih i prekršajnopravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a ne povratno.“

„Također, povratno djelovanje nemaju sljedeće odredbe članaka ZoPK-a:75/09-102/15: 19.d točka 6. (odredba kojom je uređena situacija ukoliko dužnik ne prihvati izračun konverzije ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ZoPK-a:75/09-102/15), 19.f (odredbe kojima je uređeno prijelazno razdoblje isplate obroka odnosno anuiteta CHF kredita), 19.g (odredbe o pravima osoba od kojih je vjerovnik zahtijevao ili ima pravo zahtijevati ispunjenje obveze iz CHF kredita), 19.h (odredbe o poreznom tretmanu učinaka konverzije) i 19.i (odredbe o obvezi vjerovnika da Ministarstvu financija podnese izvješće o rezultatima provedbe konverzije CHF kredita).
Konačno, povratno djelovanje nema ni članak 2. ZIDZoPK-a koji sadrži odredbe o novčanom kažnjavanju vjerovnika za slučaj ne ispunjavanja obveza u provedbi konverzije CHF kredita (članak 26.a ZIDZoPK-a:75/09-102/15.).
Ustavni sud stoga ne može prihvatiti, kao osnovane, navode predlagatelja o tome da ZIDZoPK u cjelini ima povratno djelovanje.
34.3. Slijedom navedenog, Ustavni sud utvrđuje da je ZIDZoPK u suglasnosti s člankom 90. Ustava.“ (kraj citata)

Napominjem ovu argumentaciju o retroaktivnosti pojedinih odredbi konverzije upravo zato jer smatram ako bi VSRH utvrdio da je konverzija valjana i postojeća, da bi to značilo da su praktički povratno zamjenjene ništetne odrebe u ugovoru, što bi posljedično DIREKTNO bilo u koaliziji s vašom ranijom odlukom u reviziji Rev-2868/2018 gdje je potvrđeno da tužitelji imaju pravni interes za tužbu i da konverzija kao takva ne može (povratno) konvalidirati ništetne ugovorne odredbe u ugovoru, niti sam ništetan ugovor, citiram:
„Osim toga, ništetnost nastupa snagom zakona, i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor NE POSTAJE valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen).“
Osobno smatram da konverzija, odnosno odredbe zakona o zamjeni valutne klauzule i zamjeni kamatne stope imaju retroaktivni učinak, što jest u skladu s Ustavom. Međutim, smatram da to nije u skladu sa zakonom, jer se po članku 326. ZOO ne mogu konvalidirati ništetne odredbe u ugovoru, pogotovo jer je riječ o bitnim odredbama u ugovoru (odredbe od većeg značaja). Smatram također da kako konverzija nije popravila retroaktivno ništetne odredbe u ugovoru, tako konverzija ne može popraviti iste odredbe ni pro futuro, jer bi to bilo nelogično da konverzija koja ima retroaktivni učinak nije popravila ništetne odredbe u prošlosti, a da konverzija vrijedi nadalje od trenutka provođenja konverzije.
Osim stava Ustavnog suda, u prilog mojoj tvrdnji da najvažnije odredbe konverzije imaju retroaktivan učinak ide i praksa provođenja konverzije gdje su naši CHF početni otplatni planovi zamijenjeni (simuliranim i retroaktivnim) EUR otplatnim planom, na temelju kojeg je izračunato novo stanje na dan konverzije, te na temelju kojeg je izračunato i moje stanje preplate/potplate u odnosu na moje stvarne uplate, ali i tijek daljnje buduće otplate EUR kredita. Konkretno, u mojem slučaju je izračunat manjak uplata, pa sam morao na dan provođenja konverzije uplatiti oko 7000,00 kn manjka, što je tim dokaz više da ja nisam potpuno obeštećen u konverziji.

Konvalidacija ništetnog je konvalidacija nečeg što ne postoji? Koji je glavni predmet konverzije?

Ako pretpostavimo da ništetnost djeluje od dana nastanka ništetnosti, onda znači da takva odredba ili ugovor ne postoji od tog dana i kao takav nema pravne posljedice po stranke u ugovoru. Što se tiče same konvalidacije ništetnih odredbi, pravno je nelogično je da nešto što je ništetno i što ne postoji, godinama kasnije biva popravljeno, promijenjeno ili zamjenjeno nečim valjanim. Tim više treba napomenuti da u trenutku moguće konvalidacije (konverzije) nije utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli (tada je pravomoćna presuda u kolektivnoj tužbi za CHF valutnu klauzulu bila negativna za korisnike kredita). Ali treba i napomenuti još nešto vrlo bitno, a to je da se ugovorna odredba o kamati koja je ništetna unatrag zamjenjuje kamatnom stopom za kredite s valutnom klauzulom EUR, koja je također ništetna jer je rezultat jednostranih, nepoštenih i nezakonitih promjena od strane banaka. Dakle, i u ugovorima s valutnom klauzulom EUR su banke također koristile nepoštenu praksu jednostrane promjene kamatne stope. Praktički se nas korisnike kredita iz nezakonitog položaja prebacilo konverzijom također u nezakoniti položaj i s većim kamatnim stopama u odnosu na CHF kredite, jer smo mi bili primorani to prihvatiti kako bi spasili doslovno „golu kožu“.
Nešto što je ništetno, to ne postoji, to se podrazumijeva. Sukladno tome, sud Europske unije u presudi C 118/17 od 14.03.2019. godine (Dunai v. Erste bank Hungary Zrt) dajući odgovor na pitanja o kreditima s nepoštenim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima utvrdio je da se čl. 6 st. 1 Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala. Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona proglašene ništetnima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor ne može i ne smije imati za učinak smanjenje zaštite potrošačima.
Zaključno, glavni predmet konverzije je bila zamjena valutne klauzule, kamatne stope te promjena (smanjenje) glavnice. Konverzija se izvršila na ugovornu odredbu o chf valutnoj klauzuli koja je kasnije utvrđena ništetnom, zatim na odredbu o kamatnoj stopi koja je i već u trenutku konverzije ništetna, te na uvećani iznos glavnice koja je u trenutku konverzije nezakonito uvećana i koja je rezultat ništetne ugovorne odredbe o primjeni chf tečaja na iznos anuiteta i glavnice. Dakle, svi bitni elementi čine i sam predmet konverzije, poglavito CHF valutna klauzula. Zaključno, zbog toga, po meni, konverzija ne može pravno opstati jer svi bitni elementi i odredbe ZID ZPK 102/15 su nepostojeći ili ništetni, pa je onda i konverzija u cijelosti nepostojeća ili ništetna.

Citiram ZID ZPK 102/2015:

Predmet konverzije
Članak 19.a
(1) Ovom glavom uređuju se obveze vjerovnika i potrošača:
– u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR,
– u postupku konverzije kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR i
– u postupku konverzije tražbine nastale zbog prestanka ugovora o kreditu iz podstavaka 1. i 2. ovoga stavka iz tražbine denominirane u CHF u denominiranu u EUR odnosno iz tražbine denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF u denominiranu u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
(2) Odredbe ove glave primjenjuju se na kredite denominirane u CHF i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u CHF, bez obzira na vrstu i namjenu, u kojima dužnikova obveza iz kredita ili obveza vraćanja primljenog nastala zbog prestanka ugovora o kreditu nije ispunjena ili prisilno ostvarena. (…)

Način izračuna konverzije kredita
Članak 19.c
(1)Konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran (…)

Također napominjem i članak 324 st.1 ZOO-a koji govori da ništetnost neke odredbe ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
Upravo promjena ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF bila je glavni predmet, uvjet ugovora. U konverziju su praktički „ušle“ odredbe o valutnoj klauzuli (ništetna), a što je određeno kao glavni predmet konverzije „promjena valute“ i odredba o promjenjivim kamatnim stopama, na način da se mijenja jednostranom odlukom banke (također ništetna). Dakle, zaključak je da je valutna klauzula CHF bila uvjet ugovora te je bila odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, pa to za rezultat povlači ništetnost aneksa ugovora o konverziji.
U slučaju da se radi o obnovi, i da je zakon nekim slučajem i išao sa otklanjanjem ništetnosti, obnova ništetne obveze bila bi bez učinka sukladno čl. 148 ZOO-a „obnova je bez učinka ako je prijašnja obveze bila ništetna ili već ugašena.“
U ovom slučaju pozivam se na pravno stajalište VSRH posl. br. Rev 1970/11-2 od 05.02.2014. godine: „obnova je bez učinka ako je prijašnja obveze bila ništetna ili već ugašena.“
U slučaju da se smatra da je riječ o nagodi prilikom provođenja konverzije, treba napomenuti da nagodba o nevaljanom pravnom poslu ne bi imala pravni učinak otklanjanja ništetnosti, kako slijedi; „ništetna je nagodba o ništetnom pravnom poslu i kad su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti.“
U skladu s time pozivam se na pravno stajalište VSRH POSL. BR. Rev – x – 556/10-2 od 08.09.2010. godine „nagodba sklopljena o ništavom pravnom poslu je ništetna“.

Postoji li nesporazum stranaka o pravnoj naravi ugovora i/ili bitnom sastojku sklapanja ugovora što bi takav ugovor činilo nepostojećim?

U ovom postupku treba se postaviti i konkretno pitanje dali su uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valuti CHF ugovorne strane bile u nesporazumu kod sklapanja konverzije prema čl. 19 a, 19 b i 19 c Zakona o potrošačkom kreditiranju NN 102/2015, čija je pravna narav i bitan sastojak konverzije bila provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom EUR?
Predmetni Osnovni ugovor, u kojemu su ništetne ugovorne odredbe o valuti CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi, iz „valute CHF“ je konvertiran u „valutu EUR“. Nemoguće je da se konvertira valutna klauzula CHF, ako je naknadno pravomoćno presuđeno da je konkretna ugovorna odredba ništetna, čime ne proizvodi pravne učinke. Konvertiranje istoga iz jedne u drugu valutu bio je glavni – bitan sastojak sklapanja Dodatka – konverzije i ujedno odlučujuća pobuda (konvertiranje). Time se postavlja pitanje da li su stranke u trenutku sklapanja Dodatka Osnovnog ugovora – konvertiranja bile u nesporazumu, jer im je glavni cilj, bitan sastojak i odlučujuća pobuda konverzije bio konvertiranje „valute CHF“ u „valutu EUR“, a kako je „valuta CHF“ bila ništetna i time nije konkretno proizvodila pravne učinke od samog početka, ex tunc, to je sama konverzija – Dodatak, nepostojeći, sukladno čl. 282 ZOO:
„Kad strane vjeruju da su suglasne, a ustvari među njima postoji nesporazum o pravnoj naravi ugovora ili o kojem bitnom sastojku ugovora, ugovor ne nastaje.“

Konverzija, volja dužnika ili egzistencijalna/ekonomska prisila?
Ovo je vrlo bitno razjasniti. Iako smo mi kao potrošači potpisali aneks ugovora o konverziji i time prividno izrazili svoju volju, zapravo je riječ o tome da mi zaista nismo imali drugog izbora. Bilo je, ili uzmi ili ostavi, ili to ili ništa. Jednosmjeran tunel za nas potrošače. Upravo zato je itekako riječ o egzistencijalnoj i ekonomskoj prisili, jer u tom trenutku smo mi kao korisnici kredita bili u izrazito teškom i nepovoljnom položaju s visokim anuitetima i s do 50% uvećanom glavnicom. I što je najgore, u tom trenutku abnormalnog rasta tečaja, nekoliko godina nakon potpisa ugovora o kreditu, smo shvatili da smo potpuno nezaštićeni, da su nam glavnice eksplodirale što nas je dovelo u položaj dužničkog ropstva (nemogućnost otplate ni refinanciranja kredita). Shvatio sam tada i da je budući rizik od daljnjeg rasta tečaja i dalje jako velik ukoliko ostanemo u takvom odnosu s bankom, a dok nam s druge strane za pravosudnu zaštitu treba jako puno vremena, a i u tom slučaju nam je ishod tužbi bio vrlo neizvjestan, pogotovo kad znamo da je u vrijeme konverzije presuda u dijelu za CHF valutnu klauzulu u kolektivnoj tužbi bila za nas potrošače pravomoćno negativna.
Dakle, odgovorno tvrdim da je velika većina nas potrošača bila primorana prihvatiti konverziju i time si dati predah, a sve kako bi smo dalje mogli nastaviti borbu pravosudnim putem. Konkretno, u mojem slučaju, ja nisam smio riskirati i odbiti konverziju jer bi time izravno egzistencijalno ugrozio svoju obitelj, a po meni to ne bi bilo ni logično s obzirom da u tom trenutku CHF valutna klauzula za naše pravosuđe bila valjana. Da sam odbio konverziju, bilo bi to kockanje sa sudbinom moje obitelji i moje djece, na što jednostavno nisam imao pravo. Upravo zato, svjestan toga da nisam smio odbiti konverziju, dao sam svojoj banci izjavu da se prihvatom konverzije ne odričem svojih prava na potraživanje potpune preplate i na potpuno obeštećenje ako se naknadno utvrdi ništetnost CHF valutne klauzule u kolektivnom postupku u slučaju franak (dokaz, moja izjava banci prilikom konverzije, u prilogu). Pa čak i da sam se htio odreći svojih prava kad sam potpisao konverziju, to ne bi bilo moguće po Zakonu o zaštiti potrošača, citiram:
„Članak 41.
(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.
(2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su.“
Iz ovog članka, stavka drugog, lako se da iščitati i da su ugovorne odredbe u aneksu ugovora o konverziji ništetne, odnosno ništetan je cijeli aneks, jer je on za nas potrošače nepovoljniji u odnosu na potpuno obeštećenje na temelju ništetnosti ugovornih odredbi u osnovnom ugovoru ili na temelju ništetnosti cijelog osnovnog ugovora, što nama potrošačima osiguravaju Zakon o zaštiti potrošača i Zakon o obveznim odnosima.

Što je povoljnije, obeštećenje na temelju ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi ili konverzija? Vještačenje lako daje odgovor na ovo pitanje.
Ovo je pitanje na koje najbolji odgovor daje matematika, odnosno sudski vještak. Ovo pitanje je vrlo važno, jer ako se u sudskom postupku dokaže da je za korisnika povoljnije ništetnost ugovornih odredbi, onda je aneks samim time ništetan na temelju članka 41. stavak 2. ZZP. Ako konverzija ne vrijedi, a ugovorne odredbe su ništetne temeljem kolektivne tužbe Udruge Potrošač, a jesu, onda se lako iz vještačenja može vidjeti da itekako postoji potraživanje korisnika kredita, a koje je pravno osnovano ako konverzija nije valjana i ako ona nije popravila ništetne odredbe, a nije. Samo povratom te preplate kamate i tečaja prema korisniku kredita možemo smatrati da je obeštećenje u potpunosti izvršeno. Dakle, opet se sve svodi na pitanje prava na obeštećenje nakon konverzije CHF kredita.
U mojem slučaju predvještačenja u podrednom tužbenom zahtjevu (ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamati), a koje šaljem u prilogu, lako se može vidjeti da kad se ništetne odredbe maknu, dobijamo otplatni plan kredita u kojem je svaki mjesečni anuitet jednak onom početnom. Kad u taj početni otplatni plan uvrstimo realnu i stvarnu otplatu kredita, odnosno stvarne uplate, vidi se da postoji velika preplata po takvom kreditu. U tužbenom zahtjevu sam tužio cjelokupno razdoblje, od dana podizanja kredita, pa sve do prijevremene otplate kredita u ožujku 2016. godine. Konverziju sam izvršio u prosincu 2015. godine, što znači da sam svojom tužbom tražio da se poštuje početni otplatni plan bez ništetnih odredbi o kamati i valuti, bez obzira na provedenu konverziju. U mojoj tužbi čak tražim i deklaratorno da se konverzija utvrdi ništetnom, jer sam svjestan da je potrebna pravna osnova kako bih mogao tužiti razdoblje nakon konverzije, ali i razdoblje prije konverzije. Jer kad bi vrijedila konverzija, odnosno kada bi ona bila valjana, smatram da bi to za mene značilo da je konverzija povratno i pro futuro konvalidirala ništetne ugovorne odredbe, pa ja samim tim ne bih imao pravnu osnovu potraživati preplatu. Upravo zato sam, smatrajući iz više razloga da je konverzija nevaljana, nepostojeća ili ništetna, tražio u tužbi da sud zauzme stav da konverzija ne vrijedi i samim tim da se utvrdi da ona nije popravila ugovorne odredbe o kamati i valuti, ni retroaktivno, ni u budućnosti, nakon provedene konverzije.

Odnos pravo EU i nacionalno pravo

Članak 141 c st. 2 Ustava RH (NN 56/90) zahtijeva od sudova tumačenje nacionalnog prava EU. U slučaju kada je neka nacionalna norma suprotna pravu EU, sudovi moraju tu nacionalnu normu izuzeti iz primjene. Načelo nadređenosti jedno je od temelja pravnog poretka EU, a izvorno je formulirano u praksi Suda EU posebice u predmetima Van Gend en Loos (26/62), Costa v. ENEL (6/64) te Simmenthal 2 (106/77), temeljem kojih odluka nacionalni sudovi svih instanci dužni su izuzeti iz primjene normu hrvatskog prava koja je suprotna EU.
Da je ZID ZPK i išao od postavke valute kao ništetne (a što niti nije – nego kao valjane čime je predmet Zakona neprimjenjiv) i da Zakon o obveznim odnosima omogućava otklanjanje ništetnosti (što ne omogućava), niti u tom slučaju u potrošačkom ugovoru ne bi se moglo otkloniti nevaljanost konverzije uslijed ništetnosti glavnog predmeta konvertiranja, jer potrošačko pravo EU kogentno zabranjuje da se potrošač može odreći svojih prava i time bi se i u takvom slučaju, primjenom Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, u skladu sa kojom je u pogledu izuzimanja iz primjene zakona kojim bi se konvalidirana ništetnost praksa Suda EU posebice u predmetima Van Gend en Loos (26/62), Costa v. ENEL (6/64) te Simmenthal 2 (106/77),u skladu sa kojom pravnom stečevinom EU, posebno kogentnim odredbama Direktive Vijeća 93/13 EEZ od 05.04.1993. godine, jest čl. 41 Zakona o zaštiti potrošača „Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovoga Zakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.“

 

Prethodna pitanja u odnosu na ovaj ogledni postupak: Da li je osnovni CHF ugovor ništetan zbog ništetnosti dvije bitne odredbe u ugovoru o kamati i CHF valutnoj klauzuli? Ako jest ništetan osnovni ugovor, da li to automatski dovodi do ništetnosti aneksa o konverziji?

Mnogi pravni stručnjaci smatraju da je ranije trebalo riješiti pitanje ništetnosti osnovnih ugovora, jer ako su ništetni osnovni ugovori, onda je automatski ništetan i aneks, pa u tom slučaju svaka strana vraća što je primila.
Moj prijedlog je da se možda u ovom postupku razmotre i ova pitanja, te da se Vrhovni sud očituje i o ovim pitanjima, jer bi to itekako pomoglo u mnogim sudskim postupcima koji se vode za ništetan ugovor (u mom slučaju glavni tužbeni zahtjev), a kojih ima oko 10% od svih privatnih tužbi koje su podignute u slučaju franak. Napominjem da bi to bilo potpuno opravdano i ekonomično za cijeli pravosudni sustav, a ne moram ni spominjati da bi to značilo ubrzavanje rješavanja sudskih postupaka i povećanje pravne sigurnosti za tužitelje i tuženike, jer bi se odmah znao stav VSRH, što bi onda možda otvorilo i vrata mogućim nagodbama dviju strana koje bi unaprijed znale svoju pravnu poziciju i prije samog podizanja tužbe. Mislim da je uključivanje ovih prethodnih pitanja u ovaj postupak potpuno opravdano i legitimno, a ako bi teleološki tumačili cilj instituta oglednog postupka, upravo bi zauzimanje stava u ovim prethodnim pitanjima potpuno ispunilo svrhu uvođenja ovog noviteta u naš pravosudni sustav. Upravo zbog toga se nadam da ćete ovaj prijedlog razmotriti i uvažiti, jer su ta pitanja usko povezana uz naš slučaj.
Još želim napomenuti da se ne slažem sa stavovima da bi ovaj ogledni postupak oko pitanja ništetnosti konverzije zbog ništetnosti ugovornih odredbi o kamati i valuti iz osnovnog ugovora bio nepotreban kad bi VSRH prvo odlučivao o ništetnosti osnovnog ugovora i posljedično tome ništetnosti aneksa o konverziji, i kad bi takva odluka bila pozitivna za potrošače. Dapače, smatram da bi VSRH itekako trebao odgovoriti na sva ova pitanja, kronološki nevažno kojim redom, jer postoje slučajevi korisnika kredita koji nisu i neće tužiti ništetnost kredita, ali i postoje korisnici kredita kojima ništetnost ugovora nije povoljna zbog nekih razloga (otkaz kredita zbog nemogućnosti redovne otplate). Tako da još jednom izražavam podršku pokretanju ovog oglednog postupka, ali se i iskreno nadam da ćete uvažiti moj prijedlog, pa da ćete se dotaknuti i problematike ništetnosti osnovnog ugovora.

U tu svrhu, napominjem dodatno argumente da Sud EU smatra u svojim presudama C-118/17 i C-260/18 da su ugovori s ništetnom CHF valutnom klauzulom ništetni u cijelosti, odnosno da se čini nemogućim da takav ugovor može opstati. Kako su u našim CHF kreditima ništetni i valutna klauzula CHF i način određivanja promjene kamatne stope, to postoji argument više za apsolutnu ništetnost CHF ugovora, jer osim predmeta (valute) ništetna je i cijena (način određivanja promjene kamatne stope).

Napominjem i da u skladu s presudom Suda EU C-118/17, obveza je nacionalnog suda utvrditi je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorena nepoštena ugovorna odredba, a u Hrvatskoj bi to bilo kao da nikada nije ugovorena valutna klauzula CHF i promjena kamatne stope odlukom banke.

Ovim putem, molim još jednom da Vrhovni sud RH, bez obzira na ishod oglednog postupka, argumentirano i detaljno obrazloži svoju odluku o pravnom statusu aneksa konverzije te da svakako nedvosmisleno odgovori na pitanje kako i na koji način se utvrđuje obeštećenje za potrošače koji su konvertirali CHF kredite, kao što sam postavio određene opcije u početku ovog mojeg očitovanja.
Zaključak

Osobno smatram da je konverzija bila „spašavanje žive glave“ i maksimum s obzirom na vrijeme i okolnosti kojeg sam bio primoran prihvatiti. Smatram da konverzija nije unazad ni ubuduće popravila ništetne odredbe u osnovnom ugovoru, smatram da je ona za nas nepovoljnija u odnosu na pravo koje nam proizlazi iz rezultata kolektivne tužbe i Zakona o zaštiti potrošača. Smatram da nisam potpuno obeštećen konverzijom, što sam dokazao mojim primjerom izračuna vještačenja. I na kraju smatram iz svih ovih navedenih razloga da je takva konverzija nevaljana, nepostojeća i ništetna, baš kao što su ništetne najbitnije odredbe o kamati i valuti iz osnovnog ugovora, te baš kao što je na kraju krajeva i ništetan osnovni CHF ugovor.

Hvala vam na pažnji, nadam se da ćete uvažiti moje argumente u očitovanju o oglednom postupku.

 

Autor: Josip Novosel

Podijeli