Paul Bradbury – NOVINAR, VARTEKSOV MODEL ili BALKANSKI ŠPIJUN!?

Sjeli smo se u slastičarnicu Magnolia. Paul nije stigao reći niti kremšnita, a ja sam već krenuo s unakrsnim ispitivanjem.

Svi pokušavaju pobjeći iz Hrvatske trbuhom za kruhom, a ti si došao iz bogate Engleske u Uhljebistan pokrenuti news portal. Jesi li lud? Zašto, kako i kada si došao ovdje? Odakle ideja za pokretanje portala i zašto naziv TCN? Por Kee?

Pa, nisu svi koji potječu iz Engleske imućni, a s ludilom Brexita, život u Engleskoj je još luđi od života u Uhljebistanu ovih dana. Moje putovanje nije bio jednostavan dvosatni let, već 9-mjesečno putovanje iz mog lokalnog puba u Oxfordshireu do Južne Afrike. Sve je započelo nakon što sam u pijanom stanju najavio da idem autostopom do Južne Afrike kako bih prebolio prekid s tadašnjom curom. Prešao sam već pola puta do tamo, a onda sam u jednom trenutku prihvatio jednu ponudu za posao i skrenuo za Somaliju. Dok sam bio u Hargeisi, primio sam vijest da sam prodao svoju kuću u Velikoj Britaniji i u tom trenu sam mogao kupiti kuću gdje god sam htio. Jednu večer sam ispijao gin i tonik iz frižidera dok su moje afričke domaćice gledale CNN. Od jednom se pojavio oglas koji mi je promijenio život.

Hrvatska, Mediteran kakav je nekad bio.

Zapravo sam zahvaljujući Hrvatskoj turističkoj zajednici ovdje – njihovo ciljanje ružičastih Britanaca u sjevernoj Somaliji bilo je vrlo učinkovito. Imao sam prijateljicu iz Kanade u Sarajevu koja je bila tamo za vrijeme opsade i svaki mjesec je dolazila na vašu obalu. Sastavila je listu od deset mjesta na kojima bih mogao kupiti kuću. Ona je pričala, ali ja sam bio previše zauzet gledanjem ljupkih sarajevskih djevojaka da bih ju slušao. Kad me je upitala koje mi je mjesto najzanimljivije, bilo mi je neugodno jer ju nisam slušao. Zatvorio sam oči i stavio prst na papir. Sletio je na broj 6 i tako sam na kraju kupio kuću na otoku koji još uvijek ne mogu izgovoriti – Hvar. Bilo je to najbolje što sam ikad učinio.

Moj sljedeći posao u Bagdadu je propao što je na kraju bilo sjajno za mene jer sam ostao u Jelsi i upoznao prekrasnu knjižničarsku plavih očiju poput mora. Na kraju smo se oženili i još me uvijek tolerira sve ove godine kasnije, kao i naše dvije krasne kćeri.

Zašto TCN? Sve je započelo idejom da se kreira blog o Hvaru. Hvar je bio popularan, zatim je došao total Split, nakon njega unutrašnjost Dalmacije, Zagreb, Dubrovnik, vino, biciklizam, jedrenje… Tada sam vidio priliku da napravim news portal i tako je nastalo Total Croatia News. Nisam imao pojma što radim, niti bilo kakvog stvarnog razumijevanja hrvatske politike (na primjer, nisam imao blage veze u kojoj je stranci bio predsjednik Josipović kad sam s njim razgovarao). Također nikad nisam čuo za riječ uhljeb. Zahvaljujući ”ohrabrujućim” riječima hrvatske vojske Facebook ratnika, u kratkom vremenu možete puno naučiti:)

Paulu je pala razina šećera u krvi. Shvatio je da nema posla s običnim novinarom već s profesionalnim istražiteljem koji je spreman na sve kako bi zaštitio nacionalne interese.

Ovdje si postao poznat kao vlasnik i novinar ”Total Croatia News” portala, ali malo ljudi zna da je to samo tvoj paravan. Proputovao si pola svijeta. Bio si u Rusiji prije raspada SSSR-a, bio si u Somaliji, u Istočnom Berlinu neposredno prije pada Berlinskog zida, pretučen si od strane rumunjske tajne policije, imao si uperen pištolj u glavu u Ruandi (dva puta), bio si u Beogradu kad je Milošević uhićen … Što si radio tamo? Priznaj mi odmah na početku da si špijun, Sorošev plaćenik, i svima će nam biti puno lakše.

Pokušao je odmah obrisati fotke s mobitela, ali ja sam bio brži.

Da budem iskren, optuživan sam puno puta da sam špijun pa i sam često zaboravim za koga bih trebao raditi. Priznajem, ne izgleda dobro. Pretpostavljam da nije puno zapadnjaka boravilo u Abhaziji ili Nagorno-Karabahu, a dolazak u Beograd na dan hapšenja Miloševića izazvao je određenu znatiželju. I iako ne mogu preuzeti svu zaslugu za pad Sovjetskog Saveza, teško je poreći da sam mjesec dana prije raspada SSSR-a živio u predgrađu Moskve ili u Istočnom Berlinu prije nego što se zid srušio. Teško je objasniti i moje televizijske nastupe u kojima objašnjavam uporabu kikirikijevog maslaca u zatvorenim gradovima uralskih planina koje ne postoje ni na jednoj karti. Što se tiče Soroša, ne vidim Sorošev faktor na mom bankovnom računu, ali tko zna. Istina će se možda otkriti u mojoj sljedećoj knjizi ”Oko svijeta u 80 katastrofa”. I glasine o mojoj stvarnoj misiji u Jelsi se nastavljaju. Jedna teorija je da sam tamo stavljen da pratim berbu maslina u okolnim selima tijekom desetogodišnjeg razdoblja, a sad kad je taj projekt završen, premješten sam u Varaždin da brojim bundeve. Uvijek sam prihvaćao čudne uloge da dođem tamo gdje želim biti. Radio sam kao prva muška sluškinja u münchenskom hotelu, a zatim sam postao zvončar, a najzabavnije ili stresnije mi je bilo kad su me zadužili da u a 2 ujutro tražim Keith Richardsa da isključi glazbu… Sva sreća da me nije čuo kako lupam po njegovim vratima i da je u jednom trenutku zaspao:)

Nisi religiozan čovjek (iako si došao u Hrvatsku u Isusovim godinama), kritiziraš naš turizam i Vladu. Imaš li samoubilačkih sklonosti? Nemam problema s tim, ali neki Hrvati su Katolibani i možda misle da bi trebao gorjeti u paklu. Jesi li imao lošeg iskustva s našim ljudima? Jesu li ti ”domoljubi” ikad rekli: ” Ako ti se ovdje ne sviđa, ODLAZI!. Nitko te nije prisiljavao da dođeš ovdje. Tko si ti da kritiziraš Hrvatsku?”

Naprotiv, nekada sam bio vrlo religiozan i zamalo sam postao svećenik kad sam imao 18 godina. To je ono što muškarcima 9 godina u jezuitskom internatu može učiniti. I da, kritiziram hrvatski turizam i Vladu – pokaži mi osobu u Hrvatskoj koja to ne čini … Ja to uvijek radim na konstruktivan način. Razine zlostavljanja mojih mrzitelja su sasvim posebne. Toliko posebne da u stvari više ne mogu ustati iz kreveta dok ne osjetim određenu razinu zlostavljanja. Odavno smo utvrdili da ovdje strancima nije dozvoljeno imati svoje mišljenje. Velika je razlika između kritiziranja Hrvatske i hrvatskih stvari i kritiziranja Kraljeva slučajnog turizma i neučinkovitosti vladinih ministarstava i institucija. Volim Hrvatsku i stvarno ne bih mogao nigdje drugdje živjeti. Ima onu raskošnu mješavinu ljepote, stila života i potpune apsurdnosti za koju smatram da izaziva ovisnost. Često kažem da je Hrvatska poput malarije – jednom kad ti uđe u krv, sjeban si za cijeli život:) Haha, ali ovo je stvarno fenomenalno mjesto za život, a mogućnost povratka u Manchester, kao što to zagovaraju mnogi moji ”obožavatelji”, je nezamisliva.

Što misliš o Brexitu i EU? Je li EU dobra za Hrvatsku ili smo samo još jedna od istočnoeuropskih zemalja koja je kolonizirana bez ispaljenog metka?

Nakon ovako ozbiljnog pitanja, morao se suptilno konzultirati s kraljicom. PAUL: “Soko zove orla, prijem. Soko zove orla, prijem.”

KRALJICA: “Orao čuje sokola, prijem. Orao čuje sokola, prijem”…

Elizabeta mu je jebala užu i širu rodbinu jer ju je prekinuo u ispijanju čaja. Imao je izraz lica kao princ Charles kad je shvatio da ima klempave uši.

Da budem iskren, ne živim u Velikoj Britaniji već 20 godina. Imam irsku majku preko koje mogu dobiti irsku EU putovnicu (Imam sad i hrvatsku putovnicu jer mi je ovdje prebivalište, ali brinem se zbog regrutacije, ako započnete opet neki sukob ovdje). Ne zanima me previše cijela stvar o Brexitu. Politika u Hrvatskoj je dovoljno apsurdna da me svakodnevno zabavi. 

Što najviše voliš i što najviše mrziš u Hrvatskoj? (Hrana, ljudi, glazba, politika, ekonomija …). Što trebamo učiniti da ovu zemlju učinimo boljom?

Što volim? Toliko puno stvari. Ljepota, opušteni životni stil, senzacionalne priče ljudi ovdje, osjećaj zajedništva među generacijama, sigurnost, balkanski humor (da, balkanski, za Hrvatsku je Balkan još više u mentalitetu nego u samoj lokaciji), hrana (Mrak, ali je ok imati i različite kuhinje), i potpuni apsurd svakodnevnog prigovaranja. Danas čak prilično uživam u birokraciji jer sam našao način da se nosim s njom što me zabavlja. Stvarno me ništa ne nervira ovdje. Možda me jedino smeta činjenica što je hrvatski nacionalni sport kukanje bez ikakve želje da se išta poduzme kako bi se stvari promijenile. Hrvatska bi bila svjetski prvak u Facebook ratnicima i uzela bi olimpijsko zlato u kategoriji prigovaranje u kafićima. Nedavno sam predložio da organiziramo Dan nacionalnih ratnika za tipkovnicama offline. Tada bi se svi naši tipkovnički junaci spustili u Zagreb kako bi prosvjedovali i donijeli neke promjene. Ako to nije moguće, onda bi se kao pravi domoljubi zalagali da pokupe komad smeća za svaki nepristojni ili  komentar mržnje objavljen na internetu. Mogli bismo imati najčišću obalu na svijetu za nekoliko dana.

Postao si novi model za Varteksova ručno rađena odijela po mjeri. Ne želim biti bezobrazan, ali ne ličiš na Davida Beckhama. Zašto su izabrali tebe?

Sviđa mi se kako uočavaš stvari. Mislim da te neće iznenaditi da su moji troškovi pojavljivanja u ovoj kampanji nešto manji od honorara Davida Beckhama. Barem mogu govoriti engleski. Bilo mi je prilično iznenađenje kad sam se našao kao prvi međunarodni muški model u 100-godišnjoj povijesti Varteksa. To je dio kampanje Nesavršeni muškarac u savršenom odijelu, i vjerojatno je to razlog zašto su me izabrali, a možda i činjenica da sam uvijek pratio modne trendove:)

Kampanja je dobro započela s fotogeničnim Mate Rimcom i sada se spustila prema meni. Ako me mogu natjerati da izgledam polu-pristojno, zamisli što mogu učiniti za prosječnog čovjeka s ulice. Bio sam zaista ponosan što sam nosio Varteks odijelo i promovirao takvu hrvatsku izvrsnost u Maleziji (i puno poštovanje prema Nenadu Bakiću i njegovom timu zbog onoga što postižu okrećući ovu sjajnu tvrtku). Došao sam tamo pokupiti nagradu za Best Online Feature u internacionalnoj kategoriji za prvu dodjelu Medical Travel Media Awards u Kuala Lumpuru.

Bila mi je iznimna čast što su me odabrali. Moja supruga i ja smo stvarno uživali u izuzetnom malezijskom gostoprimstvu i šansi da saznamo više o njihovom nevjerojatnom uspjehu u industriji medicinskog turizma. Toliko lekcija koje treba naučiti, počevši s njihovim hashtagom #WeWinTogether.

Misliš li da bi se taj # mogao primijeniti u Hrvatskoj? Haha. Malezija je također bila nevjerojatna iz drugog razloga. Kada sam se preselio u Hrvatsku, imao sam 33 godine, posjetio sam 95 zemalja i živio u 10., a sada 17 godina kasnije, posjetio sam svoju prvu novu zemlju nakon 2002., broj 96. Možda ću stići do stote zemlje prije nego umrem. U Europi su mi samo preostali – Island, Cipar, Moldavija i San Marino.

Je li ovaj razgovor za Flash.hr vrhunac tvoje novinarske/špijunske karijere? Ako nije, slobodno slaži da je.

Da ti kažem, morao bih te ubiti. Možda si već mrtav!? Netko me zove. Samo da provjerim.

PAUL: ”E pa oče centrala da pogreši jednom, ali ne sto puta. Slušajte druže možda ste dobili pogrešan broj, al ste dobili onoga kog’ ste tražili…”

Najvažnije pitanje u Hrvatskoj za kraj – Gdje si bio 1991. godine?

Ah, di si bio ’91? U nekim uistinu vukojebnim dijelovima Sovjetskog Saveza, gdje drugdje? Barem za dio 91. godine, jer je dobri stari SSSR prestao postojati mjesec dana nakon što sam otišao. Čuo sam vijesti u učionici bugarskog grada na turskoj granici, koji nikada prije nije bio domaćin zapadnjaku. Tamo sam podučavao engleski jezik u religioznoj sekti Moonies iz Crkve ujedinjenja, ali ako ti ispričam cijelu priču, mogao bi pomisliti da sam špijun.

U jednom trenutku mu je došla poruka na mobitel. Rekao je da mu se žena javila i da mora hitno doma zamijeniti crvene žarulje.

PAUL: ” Ne znam šta ćoravi pod tim svetlom? Zar nemamo belih sijalica? K’o u kupleraju! Moram da idem”

Ja mu nekako nisam vjerovao. U Kontraobavještajnoj službi Čučerje su me naučili da nikome ne vjerujem. Kad sam perifernim vidom bacio oko na mobitel, postavio sam si pitanje: ”Ko si ti, pa ti nisi Paul, ti si neki veći izdajnik.”

Intervju je završio, a ja sam cijelo vrijeme imao neki čudan osjećaj da me Paulovi ljudi prate. Nosio sam glavu u torbi. Ako me se na Dan bezbednosti sete, sete se, ako ne, nikom ništa. To je bila moja dužnost da radim. Najveće zadovoljstvo biće mi misao da sam jednog čoveka izveo na pravi put.”

 

Ps: Ovaj intervju je bio inspiriran legendarnim srpskim filmom ”Balkanski Špijun”.

 

Autor: Josip Novosel aka Dragi Vođa aka Jole Bond – Balkanski Špijun, samozatajni bacač uroka iz Čučerja, dopisni član magazina ”S vjerom u Krista, protiv engleskih špijuna i komunista”, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i Gastro Snob. 

Please follow and like us:

1

20

20

20