Saznao sam da moj idol iz djetinstva John Cleese ima nastup u Lisinskom u petak 15.6. Proklinjao sam dan kad sam pristao doći na obljetnicu mature taj isti dan. Nemam ništa protiv ekipe iz razreda, ali stand up Johna Cleesa se zove – Last time to see me before I die. Ovo je možda stvarno bila posljednja prilika da ga vidim prije nego se pridruži Franji Tuđmanu i Gojku Šušku. Ekipu iz srednje mogu vidjeti svake godine. Nitko se još ne žali da ima rak, a nisu ni toliko stari da bi zauvijek zaspali u snu.
Na svu sreću, nakon rasprodanog prvog nastupa, John Cleese je odlučio održati još jedan na istom mjestu, dva dana kasnije. Preko Masonske lože Čučerje, uspio sam doći do dvije karte za njegov One Man Show.
Sjedio sam s tamnoputom kolegicom u gledalištu i baš smo komentirali kako je cijela naša generacija odrasla na Alan Fordu i britanskom humoru. Ona me pogledala i rekla ”Jebote… kak’ smo mi stari!” Rekao bi Vuco ”A ja na pragu četrdesete…” Uz Tita s kojim su mi ispirali mozak, Del Boy iz ”Mućki” i John Cleese, bili su jedni od mojih najvećih idola i uzora. Gledao sam Monty Python i umirao od smijeha na njihove crnohumorne, sarkastične skečeve. Sprdali su se s lažnim veličinama, moralnim vertikalama, kojima se klanjamo i općenito ukazivali na apsurdnost svijeta u kojem živimo. Iako su nekad bili samo retardirano smiješni bez ikakve bitne poruke, uglavnom su bili urnebesno duhovita, satirična kritika društva. Njihovi skečevi su i dan-danas aktualni i smiješni. Ništa se bitno nije promijenilo. I dalje su ljudi ovce, jedino se sad svi izvlače na političku korektnost kad ih inteligentni ljudi poput ekipe iz Monty Pythona na duhovit način sprdaju.
John je odmah na početku svog show-a rekao kako su jedan dan dobili poziv od šefa BBC-a da mu predstave svoju ideju za humorističnu emisiju. U to vrijeme je zabavni program BBC-a bio duhovit’ kao novogodišnji program HRT-a. Oni su došli totalno nepripremljeni na sastanak i baljezgali gluposti kako će snimiti nešto smiješno i zabavno, ali da ni sami ne znaju što i kako. Imali su više sreće nego Zdravko Mamić kad mu je izdana BIH putovnica dan prije osuđujuće presude. Šef BBC-a im je odobrio prvih 13 epizoda koje su se emitirale u kasnovečernjem terminu. Glavešine su u to vrijeme spavale tako da nisu ni primjetili kakve sve pizdarije ovi izvode.
Svako malo bi se iza Johna na velikom ekranu prikazivali najbolji isjećci iz Monty Pythona, Fawtly Toweras, a kasnije i iz njegovih kultnih filmova ”Brianov Život”, ”Monty Python i Sveti Gral” i ”Riba zvana Wanda”. Publika je umirala od smijeha na svaki video klip.
Sjajan je klip iz filma ”Brianov Život” u kojem glavni glumac poziva zasljepljenu masu da počnu razmišljati svojom glavom, da ne budu ovce koje slijede druge bez razmišljanja. Nažalost, ljudi su takvi da im je lakše kad drugi odlučuju umjesto njih (Crkva, političari, mediji…)
John je baš komentirao kako smo se svi smijali kad je išao isječak iz filma ”Riba zvana Wanda” u kojem Michael Palin ubija pse stare bakice. Objašnjavao je kako u tim scenama nije bilo krvi pa smo svi doživjeli atentate na pse kao nešto urnebesno smiješno, kao da gledamo crtić Tom i Jerry jer znamo da je sve to iskarikirano i nestvarno. Da su prikazali pse u lokvi krvi, ne bi na isti način vjerojatno doživjeli te scene.
Doduše, publika se valjala od smijeha i na scenu iz filma ”Monty Python i Sveti Gral” u kojoj jedan vitez drugom odsjeca mačem obje ruke, a krv šiklja na sve strane, ali ta scena je iako okrutna, prikazana na urnebesno smiješan način.
Rekao sam kolegici kako na primjeru Johna Cleesa može vidjeti da ja i nisam toliko nastran što se tiče humora. Ona je rekla ”Ti znaš biti jako nepristojan. Eto, mene na primjer zoveš Kmica. To je rasizam.” Rekao sam joj da to nikako ne može biti rasizam. Doduše, zovem ju Kmica jer je tamnoputa, ali od milja, ne iz zlobe. Kad vam je netko jako drag, date mu nadimak. Ja mrzim sve ljude podjednako, tako da ne mogu biti rasist. Rekao sam joj ”Čak te zovem Kmicek. To je umanjenica, da ne zvuči grubo k’o Kmica. Ona je rekla ”Kmicek mi je još gore. Zrigat ću se. Samo si kopaš jamu.” Pitao sam ju ”Kak’ oćeš onda da te zovem?” Ona je rekla ”Nubijska princeza…” Ja ”E sad ću se ja zrigati. Jel’ te mogu zvati Crna Guja?” Ona ”E, Crna Guja je već ok. To mi se sviđa:)”
John je pričao dosta i o smrti te prikazao na zidu neke od velikana koji su nas napustili: Nat King Cole, Charlie Chaplin, Greta Garbo… Nakon njih je prikazao na ekranu i neke koji nas nisu napustili: Dragi Vođa, al’ ne ja, nego ovaj pravi Sjevernokorejski, Vladimir Putin, Donald Trump…. Zapravo nam je pokazao kako nam je više stalo do ovih umrlih nego nekih živih jer ljude pamtimo prema njihovim djelima. Svakog dana stotine tisuća ljudi umire, ali na kraju dana osim ovih slavnih, mi žalimo samo one koji su nam bliski jer s njima imamo neku povezanost i njihov odlazak doživljavamo kao osobni gubitak.
Počeo je u jednom trenutku pokazivati na publiku ”Vi u sredini ćete vjerojatno umrjeti od srčanih bolesti, vi u zadnjim redovima vjerojatno od raka (Tako vam i treba kad ste bili škrti platiti za bolje karte), a vi naprijed ćete doživjeti stotu… Publika se smijala i shvatila da nas sve čeka ista sudbina. Prije ili kasnije, Smrt će zakucati i na naša vrata, samo što Smrt nije inkasator kojem možemo reći da nas nema doma.
Kad se sve zbroji i oduzme, nije bitno koliko smo živjeli, nego kako. Nije bitno stići na odredište, bitno je kako smo putovali, a John Cleese je barem što se umjetničke strane tiče, putovao na najspektakularniji mogući način. Svojim je radom obilježio cijelu jednu generaciju, ali i generacije koje dolaze. Ne znam da li bih imao takav smisao za humor da nisam odrastao na njegovim skečevima. Pravi humor ne poznaje političku korektnost (boja kože, spol, nacionalnost, religijska pripadnost, hendikepiranost…), sa svima se može sprdati. Ne postoje svete krave u svijetu humora, niti bi trebale postojati. John se sprdao sa svima, ali ne na jedan zloban način, nego na način koji nam otvara oči i potiče nas na kritičko razmišljanje. Život je prekratak da bi bili ozbiljni.
PS: Nažalost, nedavno smo svjedočili kako je zbog karikature proroka Muhameda u francuskom satirčkom magazinu Charlie Hebdo, ubijeno 12 ljudi. Politička korektnost i vjerski fanatizam (neobrazovanost) nas uvode u diktaturu, zabranu slobode govora, kritičkog razmišljanja i djelovanja. John Cleese je jedan od onih komičara koji nije podilazio masama i koji se nije bojao baciti u klinč s društvenim tabuima. Ako je ovo njegov posljednji nastup prije smrti, onda sam neizmjerno sretan što ga nisam propustio iako se toplo nadam da će poživjeti još dovoljno dugo da ga mogu vidjeti još jednom u živo, a ako ne ja, onda bar vi koji ga još niste imali prilike gledati.
Evo i dva meni draga citata Johna Cleesa:
“I think that the real religion is about the understanding that if we can only still our egos for a few seconds, we might have a chance of experiencing something that is divine in nature. But in order to do that, we have to slice away at our egos and try to get them down to a manageable size, and then still work some practiced light meditation. So real religion is about reducing our egos, whereas all the churches are interested in is egotistical activities, like getting as many members and raising as much money and becoming as important and high-profile and influential as possible. All of which are egotistical attitudes. So how can you have an egotistical organization trying to teach a non-egotistical ideal? It makes no sense, unless you regard religion as crowd control. What I think most organized religion—simply crowd control.”
― John Cleese
“A good sense of humour is the sign of a healthy perspective, which is why people who are uncomfortable around humour are either pompous (inflated) or neurotic (oversensitive). Pompous people mistrust humour because at some level they know their self-importance cannot survive very long in such an atmosphere, so they criticise it as “negative” or “subversive.” Neurotics, sensing that humour is always ultimately critical, view it as therefore unkind and destructive, a reductio ad absurdum which leads to political correctness. Not that laughter can’t be unkind and destructive. Like most manifestations of human behaviour it ranges from the loving to the hateful. The latter produces nasty racial jokes and savage teasing; the former, warm and affectionate banter, and the kind of inclusive humour that says, “Isn’t the human condition absurd, but we’re all in the same boat.”
― John Cleese, So Anyway
Organizator nastupa: RTL muzičko izdavaštvo, d.o.o.
Autor: Josip Novosel aka Dragi Vođa, nizak u domovini, visok u Kini, dopisni član magazina ”I crnci su ljudi”, prijatelj imućnih, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i snob.
1
20
20
20
