Zadnji put sam u kazalištu Komedija bio na premijeri predstave Spamalot. Frendica mi se hvalila kako glumi u predstavi i rekla je da ju moram doći gledati. Odgledao cijelu predstavu i na kraju sam se pitao: ”Super predstava, ali di je Ana???” Ona mi sva sretna priđe i pita: ”I? Kakva sam bila?” Rekoh: ”Ne znam. Nisam te vidio.” Ona: ”Kako nisi? Pa ja sam ti bila onaj grm.” Ja: ”Grm ti mater! Baš me zanima kakva je bila audicija za tu ulogu. Aha! Vi djevojko imate metar i želju za rastom. Bili biste odličan grm…”
Foto: Josip Novosel, Flash.hr
Ovaj put sam odlučio svoju Irenu izvesti na mjuzikl Mamma Mia. Već sam u zadnjoj kolumni naglasio kako joj je jedino kulturno uzdizanje odlazak na cajke. Naravno da joj svoj plan nisam mogao samo tako servirati. Prvo sam ju izveo u Chesse bar da ju malo napijem. Trijezna ne bi nikad pristala. Proslavili smo njezin prvi tjedan na novom faksu. Kad se zarumenila u licu k’o Polančec, rekoh joj: ”Idemo večeras u kazalište.” Ona: ”Jel’ to ono s lutkama?”. Molio sam Boga da mi da snage da ju ne ubijem. Rekoh: ”Pa nismo na sajmu u Bedekovčini. Idemo u kazalište Komedija na mjuzikl ”Mamma Mia”. Svidjet će ti se. ABBA, ludilo.” Irena me blijedo gledala. Upitah ju: ”Čula si za ABBA-u?” Irena: ”Nije mi baš poznato.” Ja: ”Jesi čula za Thompsona?” Irena sva sretna odgovori: ”Jesam:)” Ja: ”Ako si čula za Thompsona, onda si čula i za ABBA-u. Idemo.” Predstava je bila rasprodana. Ja sam trebao sjediti iza Irene, ali mi je ljubazna djelatnica uspjela srediti neki pomočni stolac kako bismo sjedili zajedno. Ispred nas je sjedio jedan stariji bračni par, a Irena je okom sokolovim odmah uočila da gospodinu fali kose na stražnjem dijelu glave. Imao je onaj otok, kao pješčani dio na golf terenu, ćelava oaza usred sijede kose. Lagano je zapuhnula i rekla: ”Vidi Joso kako se njiše.” Kako je puhnula, tako se jadnom gospodinu počela vijoriti kosa iznad ćelavog otoka. Rekoh joj: ”Njihala se tako na vješalu!” Došlo mi je da ju ubijem, ali nisam mogao od smijeha. Stvarno je bilo presmiješno jerbo ona je ”idiot”. Nije za nju kultura. Ja sam fin i uglađen. U kamatarskim krugovima me zovu ”Jole Teatar”. Jednostavno imam te neke bečke manire, a Ireni će očito biti potrebno još neko vrijeme kako bi postala dama.
Originalni mjuzikl “Mamma Mia!” tekstualno je osmislila Catherine Johnson na temelju niza hitova švedske grupe ABBA koja se proslavila 1974. na Euroviziji s pjesmom “Waterloo”. Priča je to o mladenki koja ne zna tko joj je otac jer joj je mama bila malo veselija u mladosti (netko bi rekao radodajka, ali ja ne. Nisam ja Željka Markić da osuđujem ljude). Prasnula joj se mama tog ljeta s tri tipa i svaki od njih je mogao biti otac njezinog djeteta. Kćer ih je pozvala svu trojicu na vjenčanje u Grčku, ali mami nije ništa rekla i tu kreće radnja. U jednom trenutku mi je Irena rekla: ”Pa ja sam gledala taj film 4 puta. Znam kako će završiti” Odgovorih: ”Reci mi kraj i zore nećeš dočekati!” Vrtila mi se u glavi Stavrosova pjesma ”Neka je šarala”. Tko zna s kim se ona još prasnula. Možda je od kumičine tetak, a možda poštar…” Dok sam ja tako razbijao glavu crnim scenarijima, publika je u jednom trenutku počela pljeskati na taktove Abbine pjesme ”Super trouper”, koju su sjajni glumci otpjevali na Hrvatskom, kao i sve ostale Abbine pjesme iz mjuzikla. Irena je isto zapljeskala, ali i urliknula kao tele kada ga opale žaraćem u guzicu: ”Joso! Joso! Ovu znam! Daleko, daleko….” Da sam imao pištolj, sprašio bi si metak u čelo. ”Daleko je Vrapče, predaleko, ali odvest ću te tamo kad, tad.”, odgovorih joj pristojno.
Publika se cijelo vrijeme smijala, a i nama je bilo zabavno. Vrhunska gluma i ples, sjajno pjevanje, odlični kostimi i scenografija (Ne bih ovako sigurno pisao da se nisam odselio iz Dubrave. Sad bi mi rekli: ”Ubit ćemo te pederu!!”).
Na kraju predstave, glumci su sasvim zasluženo dobili ”standing ovation” (Jebiga, ne mogu napisati stojeći pljesak. Zvuči glupo.)
foto: Irena Jakičić, Flash.hr
Osim pjesme ”Daleko…”, pardon ”Super trouper”, na Irenu je snažan dojam ostavila izvedba pjesme ”Money, money, money” ili u prijevodu ”Lova, lova, lova”.
Pogledala me onim velikim, prekrasnim stupničkim očima i dala mi do znanja da je vidjela što sam radio ispred kazališta prije početka predstave.
Jednostavno nisam mogao izdržati. Probudio se Delboy u meni kada sam vidio koliki je red ispred i kako ljudi doslovce mole na koljenima za karte.
”Karte, karte…! Još malo pa nestalo. Ajmo žene!”, riječi su same izlazile iz mojih usta. Da sam bar ponio kikiriki i pistacije.
Zaradio bi milijone. Jednostavno neki ljudi nisu rođeni pod sretnom zvijezdom.
Trebao bih spomenuti i glumce, ali ima ih previše. Neki od njih su mi čak i prijatelji na fejsu (recimo Morana Paškiević). Najmanje što mi sad treba je da recimo nju pohvalim kako je sjajno pjevala i još bolje plesala pa da se šepuri kao čučerski puran radi par redaka hvalospjeva.
Renata Sabljak je odlična u glavnoj ulozi, ali i ostatak postave je bio sjajan. Sve infomacije o predstavi i glumcima imate na web stranici kazališta Komedija.
Ako ne uspijete doći do karte, javite se meni. Imate me u imeniku pod Jole Teatar. Cijena? Prava sitnica.
Kazalište KOMEDIJA
Kaptol 9, Zagreb
Autor: Josip Novosel aka Jole Teatar, samozatajni preprodavač karata i pistacija, dopisni član časopisa ”Prezirem sirotinju”, prije svega čovjek, a tek onda tajkun i snob.
1
20
20
20
