Moja Afrika IV – ”Prestani govoriti gluposti”

0

Tko nije bio u Africi, neće moći do kraja razumijeti, tko jest – bit će mu sve jasno. Naravno, mogu samo govoriti za afričku državu Tanzaniju i iz ženske perspektive, vjerujem da bi bilo ipak nešto drukčije da sam muškarac 🙂.

Dakle, ne možeš hodati ulicama bez da netko nešto ne dovikne ili ti priđe i direktno priupita: “Sister, may I have your phone number ili “sister, will you marry me” ili “sister I love you”. Ipak, najviše mi se svidjelo kad bi me dozivali s “rafiki”. Rafiki znači prijatelj. Urafiki=prijateljstvo. Najoriginalniji je ulet, pak, bio poziv da upoznam majku. “Debeli” (sam se tako predstavio, jel) je inzistirao da mu dođem upoznati mamu. “Predivna žena”, kaže. Odmah ćemo se složiti. Prijatelji oko njega su umirali od smijeha dok sam ja zbunjeno sjedala na nekoj ogromnoj kutiji s cipelama pored jednog rafikija. Temperamentno izgovaranje riječi i cerekanje, sve usmjereno prema meni… I konačno izlanem nakolokvijalnom swahiliju…! To su me naučili klinci u sirotištu 🙂. Reakcija ekipe od Debelog je bila nevjerojatna! Počeli su se toliko derati, smijati i prepričavati među sobom i nekim random Tanzanijcima, ili nisu bili random, ne znam, samo znam da ih sad nije bilo 6-7 nego 15. Bilo je blablabalabla i onda bih razumijela THE rečenicu – prestani govoriti gluposti.

Dok pišem ove retke, prisjećam se još jednog događaja – svete mise za Cvjetnicu. Išla sam s djecom iz sirotišta sv. Ante i časna sestra me posjela odmah desno od oltara s hrpom druge dječice. Mnoštvo tih malenih očiju me gledalo sa zanimanjem, strahom, smješkom ili poskrivećki, ali su svi došli pružiti ruku na “mir s tobom” 🙂

Cvjetnica
Cvjetnica

Moja dječica iz sirotišta su visila po meni, naizmjenice mi drijemali u krilu, a ja sam imala priliku promatrati kulturu kopanja nosa. Kad sam došla u sirotište, upozoravala sam djecu na kopanje nosa, ali nakon posjeta crkvi kad sam vidjela da voditeljica zbora tako požrtvovno traži nešto u lijevoj nosnici i to uspješno pronalazi, odustala sam. Onda sam počela primjećivati da apsolutno svi kopaju nos u javnosti: i kuharica i svećenik i prodavač i djeca… i shvatila sam da je to zapravo tako nebitno. Što koga briga jel’ netko kopa nos. Bitno je samo da se govance ne zalijepi negdje na namještaj ili lansira nekome na glavu. To sam, mislim, uspješno objasnila djeci 🙂

Nastavak kolumne: https://flash.hr/zivot/putovanja/moja-afrika-v-volontiranje-u-sirotistu-sv-ante/

 

 

 

 

Autorica: Đina Jakir, https://mzungujina.wordpress.com/2015/06/03/moja-afrika-iv-prestani-govoriti-gluposti/

Podijeli