Lana Janjanin

0
foto: Lana Janjanin/facebook
foto: Lana Janjanin/facebook

Reci nam nešto o sebi – gdje živis, što radiš, koliko godina imaš…? Kad si počela svirati klavir i kad si odlučila svirati jazz?

Ja sam Lana Janjanin iz Zagreba, imam 24 godine i bavim se glazbom. Živim na relaciji Beč – Zagreb, a često putujem i boravim na kraće/duže periode i u drugim europskim gradovima gdje radim kao flashk.
U muzičku školu, odnosno vrtić (u sklopu Glazbenog Učilišta Elly Bašić) krenula sam sa 4 godine, a klavir sam počela svirati sa 6. Kako sam odrasla u glazbenoj obitelji, uvijek sam bila eksponirana raznovrsnoj kvalitetnoj glazbi, pa tako i jazzu. S 12 godina sam se počela izrazito zanimati za jazz, počevši slušati albume Elle Fitzgerald, Louisa Armstronga, Franka Sinatre i kroz godine sam svoj interes širila i nadograđivala slušanjem svih podvrsta i etapa jazz glazbe, odlaženjem na jazz seminare i najbitnijem – “skidanjem” svega što sam čula na klaviru. Polako sam počela i pjevati uz vlastitu pratnju i tako sam nekako stigla do faze u kojoj sam danas.

U Hrvatskoj nema jazz akademije. Jesi li samouka ili si se školovala negdje vani?

Nikad nisam pohađala jazz akademiju. Završila sam studij klasične i medijske kompozicije na Univerzitetu za glazbu i primijenjenu umjetnost u Beču. Svoj studij smatram bitnom stepenicom u svojem glazbenom obrazovanju, no gotovo oprečnom mom jazz “obrazovanju” kojem sam pristupila na sve načine osim akademski. Mogu reći da sam u njemu “samouka”. Bezbroj preslušanih albuma, poznanstava i diskusija s kolegama “jazzerima” te na kraju samo iskustvo sviranja i pjevanja te glazbe i one koja je stilski usko povezana s jazzom su ključne sastavnice mog “jazz obrazovanja”. Volim misliti da me pjevati naučila Ella Fitzgerald, a svirati Bill Evans.

Imaš li svoj bend? U kojem sastavu sviraš?

Surađujem s nekoliko različitih sastava od kojih svaki predstavlja jedan dio mog muzičkog bića. Kako za mene glazba (pa tako i jazz glazba) nije jednosmjerna ulica koja se stilski, ili na bilo koji drugi način ograničava, dapače predstavlja ultimativnu slobodu izražaja u svijetu glazbe, tako mi je teško ograničiti se na jedan bend/projekt. Prema tome mi je jednako izazovno i bitno aranžirati i dirigirati glazbu za big band, komponirati gudačke kvartete kao i svirati i pjevati covere i autorske skladbe u jazz/pop ansamblima.
“Moj” bend je krenuo kao trio (klavir/glas, bas, bubanj) i te se formacije i dalje držim kao “baze” koja funkcionira u električnoj (el.klavir,el.bas,bubanj) i akustičnoj (klavir,kontrabas,bubanj) varijanti, kojoj se povremeno priključi i pokoji puhački instrument.

Sviraš li samo jazz standarde ili i autorske stvari?

Izvodimo uglavnom moje autorske stvari u kojima se nađe “svega” – od pop-a, soul-a, r’nb-a, hip-hop-a, funk-a do mainstream jazz-a, klasike pa čak i balkanskih motiva. Na repertoaru se nađe i koji jazz standard ili draga mi pop/soul stvar koju prearanžiramo na neki svoj način.

foto: Ognjen Karabegović
foto: Ognjen Karabegović

Tko su ti flash uzori?

Svojim flashm uzorima smatram sve one skladatelje/flashke slušanjem čije glazbe se posredno formirao moj flash stil i produbila moja želja da se bavim glazbom. Lista je prilično dugačka, a na njoj se nalaze raznolike pokojne i živuće glazbene legende, od Rachmaninova preko Milesa Davisa do Stevieja Wondera. Naravno, posebno su me inspirirali flashci koji sviraju klavir, pjevaju i pišu svoje pjesme kao što su Alicia Keys, Norah Jones, Jamie Cullum, koji su se baš u moje teenagersko vrijeme početaka bavljenja s pop/jazz glazbom pojavili na sceni.

Gdje si sve nastupala i s kim si sve surađivala?

Jazz je uglavnom ”noćna glazba” koja se svira u malim klubovima i to vrlo probranoj publici. No, imala sam priliku nastupati na malo “većim” pozornicama kao što su “Porgy & Bess” i “Konzerthaus” u Beču, “KD Vatroslava Lisinskog” u Zagrebu, u sklopu festivala (“All woman jazz festival -Jazzarella”, “Jazz.hr/proljeće”, “Festival hrvatske glazbe u Beču”) te surađivati s većim sastavima kao što su Jazz orkestar HRT-a, big band “Austrian Jazz Composers Orchestra/Nouvelle Cuisine” te Radijski simfonijski orkestar ORF.

Koje ti je najbolje, a koje najgore iskustvo na live nastupima?

Nemam neko određeno iskustvo koje mi je ostalo u sjećanju, ali nekakvo generalno je pravilo da su dobri live nastupi oni gdje su tonska i tehnička podrška na nivou, gdje je “sound” dobar – tako da sama sebe čujem i da se svi u bendu međusobno dobro čujemo. To je skoro presudno za kvalitetu samog nastupa. Često mi se desilo da je sound jako loš, naročito u klubovima gdje je publika glasna pa jedva da sam sebe uopće čuješ. Također, na puno mjesta gdje sam svirala se flashci sami moraju pobrinuti za “sound” i tehniku, što zapravo nije u opisu našeg posla. Najbolje iskustvo prema tome bi bilo jedan veliki, lijepo postavljen stage s pravim koncertnim klavirom, vrhunskom tehničkom opremom te tonskim tehničarem koji “zbrinjava” sound tokom cijelog koncerta. No, tu razinu profesionalizma sam uglavnom samo u inozemstvu doživjela.

Jesu li stranci veći ljubitelji jazza od hrvatske publike?

Definitivno su obrazovaniji i upućeniji u to što je uopće jazz, više su mu eksponirani, a ako još nisu upoznati, otvoreni su naučiti. Za prosječnog Hrvata jazz = Frank Sinatra, a većina voditelja klubova u kojima se svira “jazz” gledaju ovaj žanr kroz usko grlo post-bop-a i avantgarde 60-tih godina. Šteta je što rijetko tko prihvaća i promovira šarolikost i otvorenost jazza kao platforme improvizacije i eksperimentalizma koja se u svojoj suštini ne bazira na akademizmu i čiji se razvoj ne bi trebao sputavati elitizmom. Jazz ima tisuću lica različitih rasa, kultura i stilova, koji se kroz povijest neprestano isprepliću, tvoreći svojim međusobnim utjecajem mozaik u kojem vjerujem da bi svatko našao barem komadić koji mu se sviđa.

Može li se živjeti u Hrvatskoj od jazza ili je to samo jedan lijepi hobby?

Nažalost, moje dosadašnje (doduše mlado) iskustvo mi je pokazalo da je od jazza u Hrvatskoj skoro nemoguće živjeti. Glazba generalno, a pogotovo jazz, nigdje nije previše unosan poziv. Od nje danas mogu dobro živjeti uglavnom pop ili još aktualnije turbo folk flashci. Jazzeri se uglavnom bore za egzistenciju, plaćaju račune od pop svirki, a “jammaju” u jazz klubovima za sitniš, ali i “za dušu”.
Sve više mislim kako oni kojima je glazba (ili neka druga grana umjetnosti) “samo” hobby zapravo uzimaju ono najbolje iz nje, možda puno više od nas koji smo s njom “u dobru i zlu” – kad ima posla i kad nema, kad publika plješće i kad se buni, kad država daje poticaje i kad ukida orkestre. Oni se odriču tereta i frustracije koji proizlaze iz materijalne nestabilnosti, društvenog podcjenjivanja i kritike te mnogih sličnih problematika koje se povezuju s glazbom kao pozivom.

Kakvi su ti planovi za budućnost i vidiš li sebe jednog dana kao hrvatsku Norah Jones ili Dianu Krall?

Usprkos gore navedenom pesimizmu i prilično gruboj realnosti u kojoj se danas većina umjetnika nalazi, još uvijek vjerujem da se treba boriti za ono što zapravo jesmo, ustrajati u individualnosti i kreativnosti te na taj način nuditi kvalitativnu raznovrsnost i time nametati nova društvena pravila. Zato se zasad držim glazbe s nadom da ću energiju koju trošim na neumornu brigu o egzistenciji uskoro moći preusmjeriti na kreativni angažman oko svojih projekata. Planiram nastaviti raditi na sebi kao pijanistici, pjevačici, skladateljici – umjetnici uopće te stvarati i dokumentirati svoj rad što više mogu, odnosno koliko mi to financije dopuštaju. Želim napokon snimiti svoj prvi album te potruditi se dobiti što više prilika za predstavljanje internacionalnoj publici. Toliko zasad, a u što će se to sve skupa razviti ne mogu znati…
Ako vidjeti sebe kao (hrvatsku) Noru ili Dianu jednog dana znači biti uspješna žena koja svira klavir i pjeva – dapače. S druge strane, ne slijedim pravac njihovog glazbenog izražaja, imidža ili karijere u specifičnom smislu i držim da je svaki umjetnik priča za sebe pa se ograđujem od nekih konkretnijih usporedbi.

HRT Big band & Lana Janjanin: Fed up

powered by: www.flash-oglasnik.com

autor: Josip Novosel

Podijeli