Ovih dana bankari zajedno sa svojim plaćenicima iz Vlade i HNB-a pokušavaju ljude nahuškati jedne protiv drugih pričama: „Oni su vam se smijali kad su dizali kredite s nižom kamatom u švicarcima, a sad bi da ih vi izvlačite iz problema. Znali su što su potpisivali. Špekulirali su, dugovi se moraju plaćati, ugovori se moraju poštivati…“
Nitko se ne pita kako je moguće da su baš sve banke u isto vrijeme imale uvjete kreditiranja u kojima nitko nije bio sposoban za kredit u kunama (u teoriji neki jesu, ali u praksi ne), rijetki su bili sposobni za kredit u eurima, a baš svi su bili sposobni za kredit u švicarskim francima. Zar nije bilo logično ako su kuna i euro stabilni, a švicarski franak špekulativna valuta da svi budu kreditno sposobni za kunske i euro kredite, a kreditno nesposbni za kredite u švicarskim francima? Kao da su se banke dogovorile da u isto vrijeme imaju iste uvjete kreditiranja što bi se moglo nazvati i KARTEL ili protuzakonito dogovaranje o određivanju cijena i podijeli tržišta.
Također, ljudi brzo zaboravljaju da su te iste banke sanirane s 80 milijardi kuna poreznih obveznika. Tad se nije pričalo o slobodnom tržištu i špekuliranju te krivici banaka. Kada banke propadaju, dugove banaka plaćaju porezni obveznici, ali kada porezni obveznik propada, banka ne plaća njegove dugove nego ga izbacuje iz stana.
Pošto je prosječni građanin, ali ne samo prosječni nego i onaj visokoobrazovani, financijski nepismen (zbog obrazovnog sustava u kojem je vjeronauk bitan predmet, a financije su nešto što ne treba znati), ljudi su savjete tražili od osobnih bankara koji su bili dodijeljeni svakom klijentu da mu pojasne uvjete kreditiranja, procijene njegovu kreditnu sposobnost i predlože najbolju opciju za klijenta. Naravno, osobni bankari su na sva zvona hvalili kredite u CHF i predstavljali ih kao najjeftiniju i najsigurniju opciju, čime su dovodili klijente u zabludu što je – kazneno djelo. Također su banke imale agresivnu medijsku kampanju u kojoj su prikazivale sretne obitelji kako podižu kredit u švicarskim francima po najnižoj kamati na tržištu, iako ta najistaknutija kamata nije bila ona koju klijent zapravo plaća, već ona sitna efektivna. Prikazivali su visokorizičan, toksičan proizvod kao nešto povoljno i poželjno. U zakonu o oglašavanju to bi se nazvalo obmanjivanje potrošača, što je također protuzakonito.
Najveću krivicu u cijeloj priči osim VLADE RH, imaju bivši guverner HNB-a Rohatinski i njegov sadašnji nasljednik Vujčić koji su dozvoljavanjem CHF kredita praktički počinili ratni zločin i veleizdaju zbog čega bi u normalnoj zemlji završili u zatvoru. Deseci tisuća ljudi napustili su RH zbog njihovih propusta i činjenice da funkcioniraju kao velika mjenjačnica za strane banke, a ne kao središnja narodna banka RH. Stotine tisuća radnih mjesta je izgubljeno, tisuće ljudi se rastalo, na tisuće ih je istjerano iz svojih domova, mnogi su si oduzeli život ili razmišljaju o tome, a ostalim problemima da i ne govorimo.
Iako su čelni ljudi HNB-a plaćeni od poreznih obveznika da se brinu o stabilnosti nacionalne valute i nacionalne ekonomije oni samo gledaju kako da zaštite interese stranih banaka zbog čega je Rohatinski svojevremeno i bio proglašen za najboljeg guvernera. Ako se toliko kunu u stabilnost kune, kako je moguće da su nam stambeni krediti u stranim valutama? Zar Vlada i HNB ne priznaju kunu kao legalno sredstvo plaćanja u ovoj zemlji? Vujčić i Rohatinski su rekli da su svojevremeno upozoravali građane da ne dižu kredite u CHF, ali njihov posao nije da upozoravaju ‘u lokalnim kafićima’ nego da djeluju. Samim priznanjem da su upozoravali iako baš ljudi s tim nisu upoznati, priznali su svoju krivicu jer to znači da su znali za opasnost od porasta tečaja CHF-a, a nisu poduzeli ništa da spriječe takav razvoj događaja. Nisu zabranili plasiranje takvih kredita niti su reagirali na prvi porast tečaja kad su takve kredite odobrili. Island i Mađarska su potvrdili da se može boriti protiv banaka kad se želi i da su svakoj normalnoj zemlji na prvom mjestu njezini građani, a ne strane banke i korporacije.
Pravomoćna presuda suca Dobrinića jasno je dala do znanja da su banke nelegalno dizale kamatnu stopu i prekšile zakone RH te da moraju obeštetiti klijente, no nekima ni to nije dovoljno da shvate da su klijenti sa CHF kreditima, ali i svim ostalim kreditima s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom žrtve, a pohlepni špekulanti jedino su bile podružnice stranih banaka u RH. Banke i čelni ljudi iz HNB-a još uvijek nisu pokazali bilance da vidimo kada su svi ti silni švicarski franci u kojima su se banke navodno zadužile ušli u RH, jer niti jedan korisnik kredita nije primio švicarske franke nego samo kune.
Mogli bismo ovdje pisati zašto je za sve građane ove zemlje bitno da se ukine i zabrani valutna klauzula u stambenim kreditima i da se oni konvertiraju u kune po tečaju na dan dizanja kredita uz fiksnu kamatnu stopu, al objašnjavati to narodu koji se u financije razumije kao Etiopljanin u skijanje, bilo bi uzaludno.
Narod je poput djece i ako želite da nešto shvati, morate mu se obraćati na taj način. Zato i svi političari koriste jeftine, kratke i svima razumljive populističke parole. Da skratimo priču i objasnimo svima zašto smo svi zapravo dužnici tj. robovi kredita u švicarskim francima i zašto nam je svima u interesu da se problem CHF dužnika riješi čim prije, ali u njihovu korist, a ne korist banaka, obratit ćemo vam se onako kako bi se obratili maloj djeci, a to je putem jednostavne priče lišene ekonomskih stručnih izraza, kako bi svi shvatili što će se desiti ako se ovaj problem HITNO ne riješi.
Jednog dana miš je gledao kroz pukotinu u zidu farmera i njegovu ženu kako otvaraju neki paket.
“Kakvu bi hranu paket mogao sadržavati?” pitao se.
Ali kad je otkrio da je u pitanju mišolovka, bio je užasnut.
Trčeći kroz dvorište miš je upozoravao ostale vičući:
“U kući je mišolovka! U kući je mišolovka!”
Kokoš, kvocajući i čeprkajući, podiže glavu i reče:
“Gospodine Mišo, to je ozbiljan problem za tebe, ali za mene nema ama baš nikakve posljedice.
Ja se zbog toga ne trebam uzrujavati.”
Miš se okrenu prascu i viknu:
“Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Prase je suosjećalo, ali reče:
“Vrlo mi je žao, gospodine Mišo, ali ja tu ne mogu ništa učiniti osim moliti.
Budi siguran da si u mojim molitvama.”
Miš tada krenu prema kravi:
“Mišolovka je u kući! Mišolovka je u kući!”
Krava reče:
“Oh, gospodine Mišo, žao mi je zbog tebe, ali s mog nosa neće faliti koža.”
Tako se miš vratio odbijen pognute glave u kuću kako bi se sam suočio s farmerovom mišolovkom.
Te se noći začuo čudan zvuk u kući – kao zvuk kad mišolovka uhvati svoj plijen.
Farmerova žena požurila je vidjeti što se uhvatilo.
U mraku nije vidjela da je mišolovka uhvatila rep otrovne zmije.
Zmija je ugrizla ženu.
Farmer ju je brzo odvezao u bolnicu.
Nedugo zatim vratila se kući s visokom temperaturom.
Znamo da se visoka temperatura liječila svježom kokošjom juhom pa je farmer zaklao kokoš.
Ali bolest njegove žene se nastavila pa su je došli posjetiti prijatelji i susjedi.
Da bi ih nahranio, farmer je zaklao prase.
Farmerova se žena, nažalost, nije oporavila – umrla je.
Došlo je toliko ljudi na njezin pogreb, da je farmer morao zaklati kravu kako bi ih sve nahranio.
Miš je sve to gledao s velikom tugom kroz svoju pukotinu u zidu.
Zato, kad sljedeći put čuješ da se netko suočio s problemom i misliš da te se to ne tiče, sjeti se – kad je jedan od nas ugrožen, svi smo u opasnosti.
Svi smo umiješani u putovanje zvano “život”.
Moramo paziti jedni na druge i ponekad uložiti dodatan trud da ohrabrimo svog bližnjeg.
Sjeti se: svatko je od nas bitna nit u životu druge osobe – naši životi isprepleteni su s razlogom.
autor: Josip Novosel
1
20
20
20
